Tagovi

Jedno zrno morske soli

Proljetna zagrebačka prohladna večer.
Danas je bila fešta (kako li se to kaže po zagrebački?). Ćevapi iz "Čingača", gostiju puna kuća, miris luka i miješanog mesa, Erdutski traminac i bevanda, torta koju je donijela mama, opet preslatka (nemam joj srca to reći).
Tema uobičajena u mojoj kući. Iako skačem oko gostiju i nastojim da se svi dobro osjećaju, da imaju dovoljno ića i pića i ne stignem sudjelovati u raspravi – opet o politici. Ima u mojoj široj familiji i ljevičara i desničara, svašta se može čuti, svatko misli da baš on najbolje zna, a rezultat diskusije uvijek se utopi negdje u čaši vina, malo prije kave koja se još kuha.
Gotovo da su već u statusu obitelji, tu su i moji prijatelji s hrvatskog juga na prisilnom boravku u Zagrebu – na naš smog prikovala ih je opaka bolest, a liječenje je moguće samo u metropoli.
Hvala Bogu, dobro su oboje.
Pričamo o tome kako ćemo i ove godine kod „Kaulića“ u konavoska brda na teletinu i janjetinu ispod saća, na mjesto gdje se miris mediteranskog bilja stapa s onim tek serviranog ručka, s pogledom na Konavosko polje i zračnu luku nedaleko od Cavtata.
Svake godine pomislim: „Bože, daj da se svi ovdje nađemo opet i dogodine!“.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci