Volim upoređivati Njemačku i Hrvatsku, tražeći sličnosti i razlike radi onog dijela njihove povijesti u kojemu su njemački narod i dio hrvatskog naroda „marširali zajedno“.
I dok je za svoje zablude i nacional-šovinističku zaluđenost, koju su desetine milijuna ljudi platile svojim životima, a dio te zaluđenosti zahvatio je, na sreću, samo manji dio hrvatskog naroda, njemački narod i kao kolektivitet surovo kažnjen, ne samo izgonom Nijemaca, Volksdeutschera, iz zemalja u kojima su dotad živjeli, uz naknadu za izgubljenu imovinu, ali bez prava na to, već je prošao i kroz svojevrsno pročišćenje provođenjem denacifikacije.
Katolička crkva u nacističkoj Njemačkoij više je bila pokorna nego što je bila nekakav politički činitelj ili suport nacističkim vlastima.
I dok se poslije rata u Njemačkoj posvuda sudi nacistima, suđenje nacističkim glavešinama pred ad hoc sudom u Nuernbergu, bilo je tek vrh ledenog brijega, provodi se i sveobuhvatna lustracija nacista, poznata pod imenom denacifikcija, proces kojim su politički sustav, državna uprava, sudstvo, represivni aparat, odgojno obrazovni sustav ... „očišćeni“ od nacista.
Jedna izjava predsjednika Vlade i predsjednika SDP-a Zorana Milanović o nastupu saborske zastupnice i predsjednice HSP AS Ruže Tomšić na Hrvatskoj televiziji na izvjestan je način razotkrila stanje duha nacije i ideološke pozicije suprotstavljenih političkih polova u Hrvatskoj. Podsjetimo se, u spomenutom nastupu u Dnevniku HTV-a Ruža Tomašić je izjavila: „Ja mislim da je ovo Hrvatska, a svi drugi su gosti u njoj, ako je ne vole, neka je napuste, ali neka je bar poštivaju.“ Na tu izjavu nije čudno što su se obrušili novojugoslavenski mediji, ali i sama HTV koja je smijenila novinarsku trojku koja se usudila dovesti jednu drukčije misleću saborsku zastupnicu u Dnevnik, nego i sam premijer Zoran Milanović. On je reagirao izjavom da se radi o govoru mržnje i da je Ruža Tomašić „elementarna nepogoda“ za Hrvatsku.
Po povratku sa subotnjeg roštilja, reda ćevapa, reda kobasica i piletine, malo svinjetine i kako to već ide na ovim našim prostorima, uspješno porazivši vrijeme i kišu koja je partizanski rokala po strehi nad terasom u gornjoj Dubravi, teško da sam mogao više i primirisati meso. Za večeru: cornflakes preliven jogurtom, još uvijek neomekšale žute pahuljice krckaju pod zubima dok prelazim očima preko sljedećih redaka legendarnog kroničara najbitnijih zbivanja u Lijepoj našoj:
O Titu sam već pisao prije tri godina na ovom portalu. Dilema je bila, i ostala, da li je Tito bio diktator ili političar za kojim se plakalo. Kako god se o Titu pisalo, netko će imati drugačije mišljenje, i zato on ostaje kontroverzna osoba i svojevrsna enigma i njegovo mjesto u povijesti južnoslavenski naroda ostat će još desetljećima tema za raspravu, i konsensusa neće biti. A zašto bi ga i bilo?? Svaka osoba, rođena i djelovala na jugoistoku Evrope i šire, bila je i bit će hvaljena ili osporavana, uzdizana u nebesa ili uvaljana u balkansko blato laži i podcjenjivanja, radilo se ne samo o Titu - sporit će se ovi narodi i oko Andrića, Krleže, Tesle, Hebranga, st. Crnjanskog, Cankara, Rankovića...O Titu, kao stvarnoj osobi, znam relativno malo i pored toga što sam o Titu čitao puno i slušao dosta, a i sam doživio razne zanimljivosti s Titom u vezi. Čuo sam relativno rano, u vrijeme studija, od jedne "buržujke" da je Tito bio "običan hohštapler" a od jednog daljnjeg rođaka koji je radio na Brijunima, da je Jovanka znala obratiti se Titu riječima "Tito, šuti!"
Uvjeravajući sami sebe u to koliko se silno razlikujemo od nekoga kome skoro ne možemo biti sličniji, gotovo smo se uspjeli uvjeriti da nas kao narod i državu jedino to “razlikovanje” može spasiti. A Srbi i Hrvati su si sličniji nego to možemo i zamisliti:
http://pollitika.com/razlike-u-jednakosti-ili-jednakost-u-razlikama
http://pollitika.com/quotcetnicka-zvjeradquot-vs-quothrvatski-vitezoviquot
I dok Hrvatska s nestrpljenjem očekuje konačno pristupanje EU, čijim je punopravnim članom, istinaibog u okviru SFRJ, trebala postati već početkom 1992. i ne samo radi one ponude “Evropske trojke” iz 1991., koja je značila “prekoredni” ulazak u punopravno članstvo EU u zamjenu za odustanak od ratne opcije, nego radi pregovora koje je SFRJ na tu temu duže vrijeme vodila s EU, Srbija je očigledno “dotjerala cara do duvara”, našla se u ćorsokaku iz kojega izlaz nije ni lak ni jednostavan.
Iako je u stvari i lak i jednostavan, samo valja prihvatiti istinu i stvari nazvati pravim imenom.
Srbija je tu neminovnost izgleda prihvatila, a suštinu je srbijanski premijer Ivica Dačić napisao u današnjoj “Politici”:
http://www.politika.rs/rubrike/tema-dana/Nema-vise-skrivanja.lt.html
U Hrvatskoj i Srbiji se mnogo razglabalo o reviziji povijesti. Kolovođe revizije u javnom diskursu su obično bili opskurni političari i povjesničari kratkog fitilja dok je u hrvatskom slučaju krunski predvodnik postao Franjo Tuđman
Slučaj 1. Srbija - četnici postadoše antifašisti
U Srbiji tvrde da su i partizanski i četnički pokret bili antifašistički. Srpsku se djecu uči u školama da budu ponosni na svoje djedove koji su se, kao partizani ili kao četnici, suprotstavili nacističkoj Njemačkoj. Rehabilitacija četništva zahuktala se padom Miloševićeva režima, a 2004. Srbija je izglasala Zakon o izjednačavanju prava partizanskih i ravnogorskih boraca. Nakon 2005. srbijanske vlade proslavljaju četničke obljetnice, a godinu poslije, profesori Smilja Avramov i Kosta Čavoški, Srpski liberalni savet i Udruženje jugoslovenske vojske u otadžbini, podnose zahtjev beogradskom sudu za rehabilitaciju Draže Mihailovića. Sudski proces još nije okončan.
Otac moj kojeg iznimno cijenim i poštujem je rekao: "Mi smo Hrvati". Naposlijetku, netko mi je to morao reći, nisam se ja sa svojih 10 godina osjećao kao Hrvat, ta pobogu iznenadio sam se kad mi rekoše: "Vukovar je Hrvatska, to ti je druga republika", za mene je tada Vukovar bio samo grad na drugoj obali Dunava gdje su se ljeti ljudi kupali kao i mi na ovoj strani, bili su poput mrava načičkani po obali. Ništa posebno i zasebno.
Otac se osjećao Hrvatom i to je u redu. Nosimo mađarsko prezime, što mi je znalo smetati u prošlosti, ali većinu korjena vučemo iz zapadne Hercegovine. Opet ovi naši Hercegovci kažu da su se po priči naši preci u Hercegovinu doselili iz Crne Gore, a stari moj kaže da se naš pradjed čije mađarsko prezime nosim doselio u Vojvodinu iz okolice Zagreba (!?), dakle odavde gdje sada živim. Jebote ja sam prastarosjedioc, a ne ovi dotepenci prigorci. Uglavnom kada ovom sekelji gulašu od porijekla pridodamo to da vanjštinom bacam na Ahmadinedžada (dobro, ljepši sam od njega, ali tamnoput sam to htjedoh naglasiti) ni staroiransko porijeklo ne treba isključiti!
NB Evo poslatice za minusere, komunjare, velikosrbe, ravnogorce, jugohrvate, jugonostalgičare i uopće svu tu jugoslovensku bulumentu.
Za odgovoriti na pitanje iz naslova trebamo prije svega doći do suštine pojma izdajnik. Jasno je kako je to osoba koja čini ili je počinila akt izdaje, napustila ili prevarila određene ideale. U konkretnom slučaju, domovinu, Hrvatsku.
Iz ovog je jasno kako nitko tko se borio protiv Hrvatske u Domovinskom ratu nije počinio čin izdaje. Ti su ljudi od početka bili na toj strani, protiv Hrvatske i iako se za neke može utvrditi da su zločinci najgore vrste - oni nisu izdali Hrvatsku, oni su cijelo vrijeme bili protiv nje. I njihova borba je bila uzaludna, gotovo je, Hrvatska se protiv njih izborila.
Izdati Hrvatsku su mogli samo oni koji su se pravili da su joj saveznici ili da su se bore na njenoj strani. Ili možda koji su se i borili na njenoj strani pa ju izdali naknadno. Mogli su i oni koji su borbu za svoje privatne interese, više ili manje uspješno, pokušali maskirati borbom za Hrvatsku.
Poštovana kancelarko gospođo Angela Merkel!
Sehr geehrte Frau Kanzlerin Angela Merkel!
