pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Što je svinjetina?
Je li to ono meso koje se proizvede na našim domaćinsvima gdje se svinje hrane kukuruzom i na starinski način u svinjcu gdje svinja ima prostora da se okrene i gdje svinje šeću dvorištem?
Je li svinjetina ono što se proizvede u tvornicama svinja hranjeno meni nepoznatom muljom hrane za svinje i šopano antibioticima i proteinima, gdje su svinje natrpane u kavezima.

Kao što na drugim stvarima koje kupujemo mora pisati sastav od čega je napravnjen dotični proizvod, tako bi možda i kod mesa trebali kupci biti upozoreni što sve sadrži meso koje kupuju.

Ono meso koje je puno antibiotika, proteina i nije ekološki prozvedeno bi možda trebalo oporezivati trošarinama.
Tako bi mi jeli zdraviju hranu, oni koju zdravu hranu prozvode bi lakše plasirali svoje proizvode a, novcem od trošarina bi se subvencionirala ekološka proizvodnja pa bi nam ta hrana bila dostupna.
Konzmirajući zdravu hranu i ljudi bi bili zdraviji.

Jučer sam pročitao u novinama da 20-25% kruha ode u povrat koji se baca, tamo također piše da se godišnje proizvede 113.000 tona svježeg kruha.

20-25% toga kruha se baci.
Koliko je to u vjetar bačenog poticaja za pšenicu? Koliko tona mineralnog gnojiva? Koliko goriva je potrošeno samo da bi se tolika količina kruha bacila? Koliko je električne energije potrošeno na kruh koje će se baciti?

S jedne strane se potiče ljude na energetsku učinkovitost, ekološki ih se osvještava, osuđuje se one koji bacaju hranu, a sve to se dozvoljava proizvođačima.
Naravno cijenu njihove neučinkovitosti plaćaju potrošači.

Može li se što učiniti da se baram smanji tolika neučinkovitost i rasipanje resursa?

Slično je i s drugim proizvodima s kratkim rokom trajanja: jogurti, povrće, voće, mesne prerađevine...
Dio svega toga propada. Veliki trgovački lanci, a i male trgovine žele ostaviti dojam obilja i velike ponude. Posljedica toga je upropaštavanje i bacanje hrane.

Kad se govori o štednji energije uglavnom se priča o štednim žaruljama, automobilima koji troše malo goriva, pasivnim kućama...

Zvone je načeo temu o porezu na neobrađeno zemljište. Pošto temu smatram dosta važnom odlučio sam napisati post i postaviti par pitanja.

SRPSKO PITANJE

Iako ovo vjerojatno nije razlog pričama o uvođenju poreza, ipak ću ga navesti. Prije par godina sam čuo neke priče o uvođenju poreza na zemljište kao paravana za riješavanje srpskog pitanja.

Naime, mnogi su Srbi nakon Oluje izbjegli iz Hrvatske, ali "nisu na svojim opancima ponijeli i svoju zemlju". Na ovaj način bi legalno mogli oduzeti zemlju Srbima bilo da ih se porezom natjera na prodaju zemljišta, bilo da se čeka dok dug za porez ne prijeđe vrijednost zemlje koju imaju pa se ta zemlja proda, bilo da se ostvarenja nekih prava uvjetuju podmireljem svih obveza prema državi.

KOME URUČITI RAČUNE

Znamo da je kod nas velika zbrka u zemljišnim knjigama i da ima dosta neriješenih pitanja, dugogodišnje ostavinske rasprave, deseci vlasnika zemljišta od kojih mnogi žive po raznim Merikama i Ostrelijama, tu su i Srpske izbjeglice. Kome uručiti račun, ako ne znaš vlasnika ili ga ne možeš naći?

KAKO UTVRDITI JE LI ZEMLJA OBRAĐENA

Cijela sjeverna, zapadna i istočna Hrvatska trpi strašnu sušu već tri mjeseca.
Vjesti o suši i štetama tek se povremeno pojavljuju u medijima.
Kukuruz, duhan, suncokret, šećerna repa, luk, mrkva, paprika, paradajz, kupus, jabuke, kruške, šljive.... Koga briga za to? Ako ne bude domaćeg, uvesti će mo, zar ne?
Procjene štete? Treba pričekati kraj sezone (berbu) kažu odgovorni. Tek tada će se vidjeti stvarna šteta. I onda eventualno proglasiti stanje elementarne nepogode.

Piše danas http://www.bankamagazine.hr/:Cijene hrane i bezalkoholnih pića u Hrvatskoj u 2006. godini u prosjeku su bile 11% niže od prosjeka cijena 27 zemalja članica Europske unije, podaci su Eurostata. Istovremeno, cijene alkoholnih pića su u prosjeku bile 12% više od EU prosjeka dok su cijene duhanskih proizvoda u Hrvatskoj među jeftinijima u Europi. One su, naime, 35% niže od prosjeka EU.
Zanimljivo je da su cijene u Hrvatskoj, usprkos znatno nižim plaćama, više nego u Sloveniji te zbog toga i najviše među državama bivšim članicama Jugoslavije. U Sloveniji su, naime, cijene hrane i bezalkoholnih pića 13% niže od EU prosjeka, cijene alkoholnih pića 14%, a duhanskih proizvoda 41% niže.

Hrvatska ima solidan zakon o zaštiti potrošača. Hrvatska ima i najveći broj inspekcijskih službi. I onih u sklopu Državnog inspektorata i onih pri resornim ministarstvima i onih pri županijama. Imamo i nekoliko desetaka udruga za zaštitu potrošača. I poveći broj ovlaštenih laboratorija za ispitivanje kontrole kvalitete proizvoda, pogotovo hrane.

No, znamo li što jedemo? Odnosno, koliko možemo biti sigurni u ispravnost prehrambenih proizvoda. Odgovara li sadržaj deklaraciji? Tko, na kojim mjestima i kako učestalo vrši kontrolu prehrambenih proizvoda? Ta su mi se pitanja nametnula prilikom nedavne rasprave o zakonu o zaštiti potrošača.