pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

(Uz ovaj tekst idu tri zgodne fotografije, nađene na webu, plus linkovi. Možete naći na mom blogu.)

Hillary Clinton je priznala poraz, i sada je sigurno, da će Barack Obama biti kandidat Demokratske stranke na američkim predsjedničkim izborima. Dobra vijest?

On najavljuje promjene, i to ima značaj ne samo političke parole. Ljudi se mentalno pripremaju da promjene oko njih znače da i sami moraju nešto promijeniti u sebi i svojem ponašanju. Da shvate, da ni oni ni njihova moćna država ne mogu nastaviti s ponašanjem "najjačeg frajera" koji dolazi do onog što treba tako što može razbit' pičku svakom tko mu se suprotstavi.

Parole političkih lidera padaju na plodno tlo jedino, ako artikuliraju nešto što ljudi u sebi već osjećaju. ("New Deal", "Great Society" isl.) Današnje ponašanje SAD ne ide u korist većine naroda. vrhnje ubiru velike kompanije, korist neposredno izvlači oko jedan, a posredno oko 20 posto onih s najvišim prihodima u SAD. Ostali imaju samo štetu. Ima nekih kompenzacija, koje pomažu održavati socijalni mir, kao što je jeftin benzin.

Evo, pošto je Zvone pokupio svoje kantice i lopatice iz ovog pješčanika te se duri na drugom kraju igrališta (a svako malo virne prema ovdje:), nema nikog da kaže pokoju o trenutnom stanju predizbora za nominaciju Demokratske stranke u SAD.

Na moju veliku radost, Hillary je nakon gubitka North Caroline i tijesne pobjede u Indiani, jučer sasvim satrala Obamu u West Virginiji (67%-33%) i već se po treći put vratila iz mrtvih, ovaj put možda i iz najteže situacije. Prvo su joj predviđali težak poraz nakon Iowe, pa je pobijedila u New Hampshireu, pa je nakon serije poraza osvojila dvije velike i važne države Ohio i Pennsylvaniu i sada je, nakon što su preporuke za odustajanje postale najglasnije, velikom razlikom odnijela jednu od važnijih država. Uporna je, to joj se mora priznati.

Nužnost nužnosti u nužnom nije posve nužna (naglasak na "u nužnom"), mogućnost još ne nije nemoguća a razlozi za to nisu tako posve neodoljivi i posve snažni. Slutilo se je to već prije, po blagim nijansama i rijetkim trenucima slabosti, što sada može biti predmet pažnje ne gledanja (uključujući tv), kada nužnost nužnosti u nuždi nužno mora obaviti nuždu (jer je marljivim napredovanjem sazrelo ponešto toga za nužnu nuždu, uz zadovoljenje svih ekoloških zahtjeva i kriterija, već se razno podrazumijeva).

Gledao sam prekjučer Dnevnik HTVa kojeg je vodio Zoran Šprajc. U posljednjih nekoliko mjeseci ustalila se praksa da u Dnevniku imamo direktna uključenja i dok je donekle zanimljivo vidjeti uključenje u živo s nekog mjesta događaja, definitivno je neprirodno direktno uključiti primjerice Damira Polančeca u prvi program Hrvatske televizije usred prime-time termina.

Naime, televizija u osnovi (a vijesti posebice) nisu medij za uključenja uživo - televizija je medij u kojima novinar kondenzira desetke minute razgovora s različitim pojedincima u prilog od 180 sekundi. Novinar je taj koji oblikuje i kondenzira vijest, koji raspoznaje bitno od nebitnog, koji odlučuje što je spin a što je istina.

Već je postalo izlizano govoriti o američkom nepoznavanju zemljopisa, opće kulture ali i bontona. Amerikanci su nas navikli da su sami sebi dovoljni i cijeli svijet se prilagođava njima umjesto obratno. Ipak bez obzira koliko bio pripremljen na njihovo "poznavanje" zemljopisa u rangu da bar poznaju koji je ovo planet, uvijek me uspiju iznenaditi.

Now this is not the end.
It is not even beginning of the end
But it is, prehaps, the end of the beginning.

Tako je govorio Winston Churchill kad se ratna plima konačno okrenula na stranu Saveznika, početkom 1943. nakon pobjeda u Staljingradu i El Alameinu. Prijelomna točka Drugog svjetskog rata koju je Churchill „ovjekovječio“ svojim neponovljivim retoričkim darom.

A kakve to veze ima s američkim predsjedničkim izborima, odnosno s odabirom predsjedničkog kandidata Demokratske stranke ?

Ima (ali ipak samo parcijalno-lingvističke ;-) !

Da se razumijemo, draga je meni Branka Slavica :-). Lipo figura, ima lip i ugodan glas, a i prilozi su uglavnom zanimljivi.

Al' nekad me svojim „interpretacijama“ zna i pomalo nasekirati ... A nekad „ispali i ostane živa“ :-). Kao na primjer jučer u Dnevniku: „U Texasu i Ohiou, gdje se za tjedan dana održavaju predizbori i koji su za Hillary Clinton biti ili ne biti, ankete pokazuju da je Barack Obama u prednosti za 16 %“

WTF !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

16 % prednosti u anketama za Obamu ???

Di, kad, ko, kako, odakle – jel' to Zvone Radikalni nešto radikalno propustio ? U roku odmah sam već bio na Election Central portalu da vidim taj nagli pozitivan razvoj događaja za Obamu.

Što ti je malac kapitalac – viđaj vamo što je Zvone Radikalni pisao prije godinu i par mjeseci (točnije 6.11.2006.) u svom postu „Mea culpa, mea culpa, mea culpa“ u kojem sam se osvrnuo na (tada) aktualne mid-term izbore za američki Kongres i Senat:

A u kojem smjeru će Amerika dalje s demokratskim Kongresom (a možda, iako teško i Senatom) ?
Paaaa, nekako mi miriše na dvije godine „zatišja pred buru“. Jer ipak, i dalje će Bush biti predsjednik. Doduše lame-duck predsjednik, ali još uvijek predsjednik i commander-in-chief. Biti će puno politikarenja, a malo će se posla obaviti. Potrošiti će se dragocjene dvije godine prije začetka rebuilding-a Amerike. A rebuilding joj svakako treba jer nagomilani deficiti, zbrojeni sa sve jačom Kinom (ekonomski i geopolitički), (donekle) asertivnom Evropom te debaklom u Iraku (Rusiju i lokalne probleme da ne spominjemo) zahtijevaju promjenu kursa.

Mitt Romney odustao je od utrke za republikansku nominaciju.
Čovjek koji je potrošio desetke miljuna svojih dolara i u samom startu pretkampanje bio jedan od dvoje favorita za osvajanje nominacije (ovaj drugi je Giuliani) doživio je SuperTuesday debakl!

Mitt Romney je mormon i tu leži njegov najveći problem. Koliko god konzervativan bio (a nije oduvijek takav), na polici ne drži Bibliju. Na to se Huckabee više puta osvrtao. Nije uspio iz još jednog razloga. Birači s njim ne osjećaju bliskima. Huckabee (njegov ljuti protivnik s desnice) je rekao da je razlog tome što se ljudi ne mogu s njime poistovjetiti jer ne izgleda kao njihov kolega s posla već onaj koji će ih otpustiti.

S druge strane McCain je uspio, ne samo vratiti se u utrku iz koje su ga pred nekoliko mjeseci otpisali, nego i poraziti desnicu unutar svoje stranke. I tu je nastao problem. McCain je unutar svoje vlastite stranke omiljen koliko i tandem Billary i mnogi se pribojavaju da bi u slučaju njegove pobjede imali puno veću opoziciju u Bijeloj kući nego da ponovno zasjedne bračni par Clinton. Hillary je naime spremnija na kompromise i puno se puta primicala desnom centru.

Američki predsjednički predizbori 2008 ... demokracija at its best :-).

I ovaj put se to može reći bez zadrške. Jer, koliko god američki izborni sustav imao falingi (a ima ih, i pritom možda i ponajmanje mislim na „hanging chads“ i probleme s izbornim mašinama !) na ovim predsjedničkim izborima se pokazao u najboljem svjetlu. Može se srati po Americi zbog puno stvari, ali ovako moćna demonstracija demokratskih standarda bi trebala svakoga nagnati da se malo zamisli.

Zvone Radikalni, naravno, voli Ameriku, i mnogi će moji anti-amerikanski nastrojeni čitatelji automatski reagirati: „A evo ga opet, priča bajke o Americi“.

Jest, bajke ... baš ...

U stvari, točno ste u pravu – za nas Hrvate to doista jesu bajke :-). Da se recimo ovakav primjer demokracije vidi u prime-timeu na TV-u, na postaji koja je dostupna za 80 % građana, je za Hrvate čista bajka.

Možda ... iako vjerojatno ipak ne.
Radi se, naravno, o današnjim (večerašnjim po našem vremenu) predizborima u Americi u kojima se stranački kandidati bore za demokratsku, odnosno republikansku nominaciju za predsjednika.

Field is wide open, ili, ekvivalentno – all bets are off !

A današnji ogled bi mogao uvelike utjecati na cijelu dinamiku utrke, i shodno tome, skrojiti sudbinu svijeta za sljedećih 5 godina. Jer, nakon sedam godina vladavine Busha mlađeg, vrijeme je za promjene ! Jedini problem je što se ni sami Amerikanci ne mogu dogovoriti kakve su promjene nužne.

Večerašnji predizbori u Nevadi i Južnoj Karolini bi mogli dati odgovor na to pitanje – ukoliko netko uspio pobijediti u OBJE države !!! Momentum koji bi s dvije pobjede takav kandidat dobio bi ga uz dobar rezultat u Floridi postavio u situaciju front-runnera pred „Super Utorak“, 5. veljače kad će 20-ak država istovremeno održati svoje predizbore.

Ipak, šanse za to su vrlo male !

Predizbori u Americi u kojima se kandidati dviju najvećih stranaka bore za predsjedničku nominaciju opet su postali zanimljivi. Nakon što je Obama pobijedio u Iowi, a Hillary kao dotadašnji favorit bila tek treća, predizbori su se preselili u malu državu New Hampshire gdje su ankete opet davale veliku prednost Obami.
Međutim, Hillary Clinton je ipak pobijedila Baracka Obamu (39%:37%) i zaradila naslov "Comeback Kid" kao nekoć i Bill Clinton koji je također izgubio predizbore u Iowi. Sad je opet sve otvoreno i najveća utrka opet će se voditi između senatora tri države - New York (Clinton), Illinois (Obama) i North Carolina (Edwards).
Također iznenađujuće, kod Republikanaca je pobijedio John McCain, dok se Giuliani još drži po strani i čeka veće države da uđe u trku.

U Americi su sutra izbori u kojima se bira trećina senatora, svi članovi Zastupničkog doma te većina guvernera. Izgleda da će demokrati osvojiti Zastupnički dom i većinu guvernerskih pozicija, a za Senat se još vodi grčevita borba i pitanje prevlasti je još vrlo neizvjesno. Mogle bi presuditi senatske bitke u Montani, Missouriju i Virginiji. Prema anketama tamo su kandidati gotovo poravnati i mogao bi odlučiti svaki glas, iako zadnja Galupova istraživanja daju prednost demokratima u Montani i Missouriju, a republikancima u Virginiji. Ako tako i završi, odnos snaga u Senatu će biti 50 - 50 i o rezultatima glasanja će odlučivati Dick Cheney jer prema američkom ustavu u Senatu odlučujući glas (kada je Senat podijeljen) daje potpredsjednik. To bi također značilo da demokrati, ako pobijede na sljedećim predsjedničkim izborima, automatski osvajaju i Senat jer će onda oni davati taj presudni glas u Senatu. No, to su za sada sve špekulacije i ostaje da se vidi da li će odnos u Senatu biti fifty-fifty ili možda prevagu dobiju jedni ili drugi. Uglavnom, republikanci gube Kongres nakon 12 godina supremacije čime plaćaju ceh globalnoj nepopularnosti njihovog predsjednika Busha, a demokrati su već prilično sigurni da će njihova Nancy Pelosi, liberalna političarka iz San Francisca, postati "speaker" Kongresa.

Kada su izbori u pitanju, američkim političarima ništa nije strano – u svojoj kampanji bez imalo ustezanja koristit će se i najgorim uvredama. To i ne čudi s obzirom na to koliko se novaca ulaže u kampanje, i s obzirom na to koliko se, ukoliko im izborni rezultati budu naklonjeni, kandidat i njegova ekipa mogu zaraditi.

Zadnjih dana tako nas zabavlja republikanski kandidat za senat John Spencer koji svoju protukandidatkinju Hillary Clinton nimalo ne štedi. Prvo ju je u TV spotu stavio rame uz rame Osami Bin Ladenu, optuživši je da nije napravila ništa kako bi Amerikance učinila sigurnijima, u kontekstu činjenice da nije glasovala za Patriot Act 2005. godine. Možete misliti kakav efekt u prosječna Amerikanca izaziva stavljanje osobe u isti koš s Osamom.

U tekstu Kako pobijediti na izborima, bavio sam se mogućnostima koje Internet pruža političarima da promoviraju svoje ideje, odnosno dođu do mene, možda i vas, kao publike. Sjedinjenje Države predvode u ovakvim akcijama, koristeći pritom sve moguće kanale. U knjizi Crashing the gate, čiji autori su Jerome Armstrong (MyDD.com) i Markos Moulistas Zuniga (Daily Kos), čitao sam poprilično detaljnu analizu o tome zašto Demokrati gube na izborima, pa je jedan od razloga nedodirljivost konzultantskih kuća odnosno ljudi koji su za kampanje/reklame zaslužni. Iako neki od njih gube već godina, i dalje su u igri, jer znaju prave ljude ili kako to već ide, no dobar dio krivice za loše rezultate ide njima na dušu.