Bez osvrta na ovih prohujalih dvadeset i dvije godine, nije moguće dati suvisli odgovor na vrlo delikatno pitanje – kakvi su odnosi SAD i Hrvatske (diplomatski odnosi uspostavljeni su prije 20 godina!), i zašto Hrvatske ne može iz krize? Zaista, zašto Hrvatska već četiri godine ne može bar zaustaviti negativne trendove ekonomije i politike, ako ne i stvoriti zemlju ugodnu za rad i život?? >strong>Bit dijagnoze: višestranačje je shvaćeno nakaradno, kao naopaka pila, u odnosu na željeno. Hrvatska nekompetentna Milanovićeva vlada zaustavila je dotok investicija, ta vlada malo je učinila na poštovanju prava nacionalnih i vjerskih manjina, ta vlada vrlo slično prethodnima nije izgradila socijalni sustav dostojan čovjeka te snažan obrambeni sustav, nema vizije ni rezultata koji bi ohrabrivali.
Odlučih danas u napadu altruizma uglavnom neprijemčivoj i malobrojnoj publici ovdje na pollitici pokloniti i drugi dnevnik sa svježim informacija izravno iz poljoprivrednih nam krajeva Lijepe naše.
Tema se nastavlja na sve češće osporavane prakse vakcinacija, kako u ljudi tako i u životinja.
Krenuo sam pisati na temu trenutne situacije u SAD predizbornoj kampanji koju rado pratim, prilikom čega sam shvatio da dosta situacija kojih se dotičem vjerojatno nisu poznate pollitičarima koji ne prate US politiku u toj mjeri. Stoga sam napravio uvodni dnevnik u kojima u kratkim crtama postam osnove američkog sustava vlasti, posebice odnosa između zakonodavne i izvršne vlasti, tj procesa donošenja zakona, odluka i budžeta (sudstvo možda nekom drugom prilikom obradim, također je umnogo različito od našeg).
Osnovna podjela vlasti u SAD je kao i kod nas na 3 glavna čimbenika: zakonodavna vlast (Kongres), izvršna vlast (Predsjednik) i sudbena vlast. Odnosi između njih su ustanovljeni u Ustavu SAD-a, i isti se primjenjuju uz poneke amandmane sve do danas. Sustav počiva na međusobno korekcionom odnosu koje Ameri kolokvijalno nazivaju "checks and balances" (po naški "provjeravaj i važi"). Podrobnije ću opisati taj korekcioni sustav između Kongresa i Predsjednika, te osnovni princip izbora.
Za onu nešto rjeđu čitateljsku publiku koju zanima i međunarodna politika, a i za one kojima treba malo odmora od Mesića, Sanadera, Milanovića, Bandića i inih, evo da i ja napišem svoj osvrt na nadolazeće američke predsjedničke izbore. Kao i zadnja dva ciklusa izbora, izgleda da će i 2008. biti jako gusto i svaki glas će odlučivati. Ulazimo u zadnja dva mjeseca prije izbora, a kandidati dvije velike stranke izabrali su svoje kandidate za potpredsjedničko mjesto.
(Uz ovaj tekst idu tri zgodne fotografije, nađene na webu, plus linkovi. Možete naći na mom blogu.)
Hillary Clinton je priznala poraz, i sada je sigurno, da će Barack Obama biti kandidat Demokratske stranke na američkim predsjedničkim izborima. Dobra vijest?
On najavljuje promjene, i to ima značaj ne samo političke parole. Ljudi se mentalno pripremaju da promjene oko njih znače da i sami moraju nešto promijeniti u sebi i svojem ponašanju. Da shvate, da ni oni ni njihova moćna država ne mogu nastaviti s ponašanjem "najjačeg frajera" koji dolazi do onog što treba tako što može razbit' pičku svakom tko mu se suprotstavi.
Parole političkih lidera padaju na plodno tlo jedino, ako artikuliraju nešto što ljudi u sebi već osjećaju. ("New Deal", "Great Society" isl.) Današnje ponašanje SAD ne ide u korist većine naroda. vrhnje ubiru velike kompanije, korist neposredno izvlači oko jedan, a posredno oko 20 posto onih s najvišim prihodima u SAD. Ostali imaju samo štetu. Ima nekih kompenzacija, koje pomažu održavati socijalni mir, kao što je jeftin benzin.
On je trebao taj posao kao i rupu u glavi! - rekao je za Johna Kennedyja Jack Ruby, ubojica njegovog „ubojice“ u razgovoru s psihijatrom iz njegovim braniteljskog tima.
S tim citatom počinje knjiga Jeroma A.Krotha „CONSPIRACY IN CAMELOT -The Complete History of the Assassination of John Fitzgerald Kennedy“ (© 2003 by Algora Publishing- ovu vrijednu knjigu možete skinuti ovdje ako vam, 9 MB nije mnogo) gdje također na stranici 9 stoji sljedeća izjava JFK-a tj. u Dallasu ubijenog predsjednika USA Johna Fitzgeralda Kennedija.
U 1953 godini diktatoru u Peruu dano je US odlikovanje. U 1954 diktator Venezuele je bio nagrađen odlikovanjem Legije časti od našeg ambasadora. U 1955 naš Sekretar za mornaricu došao je u Argentinu da bi elokventno usporedio diktatora Perona s Lincolnom – i to u korist Perona. U 1956 diktator Paraguaya je primio njegovo odlikovanje od Amerike. Mi smo toplo zagrlili Trujilla, brutalnog despota Dominikanske Republike. Mi smo utopili više od 500 milijuna dolara za oružje i municiju u Latinsku Ameriku kroz posljednjih osam godina da bi ojačali diktature. Čak i sada, usprkos teškim lekcijama iz prošlosti naše zračne snage planiraju pozvati ko-diktatora Nicarague u Washington kao počasnoga gosta. Premda hladni rat neće biti dobiven u Latinskoj Americi, tamo će zasigurno biti izgubljen!
Evo, pošto je Zvone pokupio svoje kantice i lopatice iz ovog pješčanika te se duri na drugom kraju igrališta (a svako malo virne prema ovdje:), nema nikog da kaže pokoju o trenutnom stanju predizbora za nominaciju Demokratske stranke u SAD.
Na moju veliku radost, Hillary je nakon gubitka North Caroline i tijesne pobjede u Indiani, jučer sasvim satrala Obamu u West Virginiji (67%-33%) i već se po treći put vratila iz mrtvih, ovaj put možda i iz najteže situacije. Prvo su joj predviđali težak poraz nakon Iowe, pa je pobijedila u New Hampshireu, pa je nakon serije poraza osvojila dvije velike i važne države Ohio i Pennsylvaniu i sada je, nakon što su preporuke za odustajanje postale najglasnije, velikom razlikom odnijela jednu od važnijih država. Uporna je, to joj se mora priznati.
Nužnost nužnosti u nužnom nije posve nužna (naglasak na "u nužnom"), mogućnost još ne nije nemoguća a razlozi za to nisu tako posve neodoljivi i posve snažni. Slutilo se je to već prije, po blagim nijansama i rijetkim trenucima slabosti, što sada može biti predmet pažnje ne gledanja (uključujući tv), kada nužnost nužnosti u nuždi nužno mora obaviti nuždu (jer je marljivim napredovanjem sazrelo ponešto toga za nužnu nuždu, uz zadovoljenje svih ekoloških zahtjeva i kriterija, već se razno podrazumijeva).
Gledao sam prekjučer Dnevnik HTVa kojeg je vodio Zoran Šprajc. U posljednjih nekoliko mjeseci ustalila se praksa da u Dnevniku imamo direktna uključenja i dok je donekle zanimljivo vidjeti uključenje u živo s nekog mjesta događaja, definitivno je neprirodno direktno uključiti primjerice Damira Polančeca u prvi program Hrvatske televizije usred prime-time termina.
Naime, televizija u osnovi (a vijesti posebice) nisu medij za uključenja uživo - televizija je medij u kojima novinar kondenzira desetke minute razgovora s različitim pojedincima u prilog od 180 sekundi. Novinar je taj koji oblikuje i kondenzira vijest, koji raspoznaje bitno od nebitnog, koji odlučuje što je spin a što je istina.
Već je postalo izlizano govoriti o američkom nepoznavanju zemljopisa, opće kulture ali i bontona. Amerikanci su nas navikli da su sami sebi dovoljni i cijeli svijet se prilagođava njima umjesto obratno. Ipak bez obzira koliko bio pripremljen na njihovo "poznavanje" zemljopisa u rangu da bar poznaju koji je ovo planet, uvijek me uspiju iznenaditi.
