pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Hrvatski branitelji – heroji ili paraziti?

Prošlu noć, 19. na 20.02., spavao sam izrazito loše. Taman se uvjerim da spavam pa slijedeće sekunde shvatim da i dalje gledam u strop slabašno osvijetljen uličnom rasvjetom. Nije mi to prva noć takvog „sna“ – bilo ih je bezbroj u prošlih 18 godina. No, noćašnja tema je ozbiljno ozbiljna.

Umišljam si, s dobrim razlogom i činjenicama, da sam jedan od najviše desetak ljudi u ovoj državi koji o temi pod gornjim naslovom mogu govoriti. Meritorno govoriti. Ne zato što sam bio branitelj (pa bilo ih je navodno 500.000) nego zato što sam imao prilike i mogućnosti vidjeti na tisuće dokumenata i spisa hrvatskih branitelja – čak što više obveza mi je bila da ih detaljno analiziram. Isto tako sa stotinama sam osobno razgovarao – do detalja o Domovinskom ratu ili do detalja njihova mišljenja o onome što se događa oko njih i danas - i zašto i što se to zapravo događa?

Više od sto milijuna dolara utržio je film Hancock u prvom tjednu prikazivanja nakon što je u vrijeme proslave američkog Dana nezavisnosti pušten u tamošnja, ali istodobno i u europska, pa i naša kina. Odlučio sam ga večeras pogledati jer sam naišao na iznenađujuće dobru kopiju s obzirom da je riječ o «telesynic» xvidu, a ne DVD ripu što mi je nekakav standard kvalitete kada downloadiram filmove s neta.
Možda sam paranoičan, opsjednut ili samo internetu hvala indoktriniran, ali nakon filma rastura me analogija, umjesto odličnog Will Smitha pred očima mi se ukazuje lik Baracka Husseina Obame. Isto je kad zatvorim oči, i dok su mi otvorene. Nije baš uobičajeno da je super heroj crnac. A kada je već crnac, onda je logično da se u prvoj sceni glavni junak pojavljuje urokan jeftinim whiskeyem, smrdljiv i masu mamuran. Odjeven je u nekakvu ofucanu odjeću iz Caritasa, spava na klupi i drveni. Tipično američki. Rasistički.
A ako super junak može biti crnac, što ne bi mogao biti i stanovnik Bijele kuće. Super junak, predsjednik, sve je to ionako ista pašta, ta je furka po defaultu upakirana u njihovu tradiciju.

Heroji i „stupovi društva“!!

Ima stvari oko nas koje nikada ne smijemo zaboravljati, pa čak ni onda kad su sve oči uprte u predizborne show predstave. To je ono o običnom čovjeku pojedincu, kojemu se glava često u ime društva gura ispod površine da bi ga zagušila. Kažem "u ime društva", jer društvo to smo svi mi, no poluge društvene moći se nalaze u rukama moćnih pojedinaca, koji obično predstavljaju tzv. „stupove društva“ , koji su spremni tu svoju poziciju braniti do posljednje lipe u proračunskim kasama (svoje kese dobro čuvaju).

Najnovija vijest u Jutarnjem: Dražen Slavica na slobodi

UMORAN I ŠUTLJIV - Bivši vatrogasni zapovjednik, osumnjičen za kornatsku tragediju, pušten je iz pritvora nakon što je ispitan i posljednji svjedok na kojeg je mogao utjecati. Iza rešetaka je proveo dva mjeseca.

Mislim da je naslov ovog mog teksta ujedno bila i tema jedne od političkih TV-emisija i tamo se nadugo i naširoko raspravljalo o sociološkim uzorcima nepostojanja herojskih figura iz domovinskog rata. Moja teza zašto ih nema je puno jednostavnija i potkrijepit ću je i konkretnim dokazom.

Uzrok nepostojanja heroja i pojave da se svih važnih povijesnih događaja iz razdoblja osamostaljivanja Hrvatske javnost sjeća s nekakvim polu-gorkim okusom su, naravno, mediji. U stvari, pojedinci u tim medijima koji ne mogu spomenuti Oluju bez zapaljenih kuća, koji u svakom vojnom i drugom uspjehu Hrvatske moraju baš uvijek i bez iznimke pribotunat i nekakvu mrlju. Evo dajem vam link na jedan, po meni prebolestan tekst, koji je uspio povezati smrt makedonskog pjevača Toše Proeskog i domovinski rat. Link na tekst Damira Pilića u Slobodnoj Dalmaciji

Dok se za život bori posljednji od „trinaest veličanstvenih“ tragičara s Kornata, koji eto nisu se pitali da li treba i travu spašavati na Kornatima nego dali svoje živote za ideju pomaganja bližnjemu, njihova krovna organizacija nazvana DUZS (Državna uprava za zaštitu i spašavanje) i njeno nadležno rukovodstvo (koji su s tim istim vatrogascima trebali rukovoditi – a to znači i odgovarati za njihov rad i njihove živote) nikako da se popnu na udarne novinske naslovnice (gdje im je realno mjesto), nego pune stupce crnih kronika.

Sasvim slučajno sam na jednom blogu naletio na vijest da su se gospodin Đuro Poldrugač, ravnatelj DUZS-a i njegova podređena gospođa Jelena Musić potukli. Kako na komentaru nije bilo datuma morao sam malo prokopti po Google-u i otkrio da je to bilo još u lipnju (Objavljeno na portalu Javno dne 13.06.2007. u 15:25h ):