pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Reportaža Dijane Čuljak, novinarke kojoj je karijera procvala vođenjem i "uređivanjem" iz Tuđmanova kabineta uredivanih "Motrišta", u kojoj spominje"ekstremne snage Armije BiH" te "muslimanske ektremiste koji drže hrvatske civile" i koji sudjeluju u "planiranoj i smišljenoj akciji muslimansko-srpske politike" svjedoči ne samo o upregnutosti novinara u političku i ratnu propagandu devedesetih nego i da su neki novinari možda bili ili svjedoci ili supočinitelji ili prikrivatelji ratnih zločina.

Čuljak intervjuira žrtve ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz zgrade Vranica
Dijana Čuljak, jedna od najvećih zvijezda Tuđmanovizije, vjerojatno je barem svjedočila pripremama ili možda i samom ubojstvu ratnih zarobljenika u zgradi Vranica od pripadnika HVO za vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba u BiH. Neke bitne činjenične detalje vezane za počinjenje tog zločina sigurno zna. Radi se o ratnom zločinu kažnjivom po Ženevskoj konvenciji i običajnom ratnom pravu (Vranica, dokumentarac). Dehumanizacija žrtve prvi je korak u poticanju na počinjenje zločina, a mediji su često obavljali prljavi posao dehumanizacije neprijatelja. Odgovornost novinara za poticanje ili pomaganje ratnih zločina odavno je ispitana na sudu za Ruandu (BBC: Rwandans jailed for 'Hate Media'), no Tribunal za bivšu Jugoslaviju takve optužnice nije dizao, a lokalna pravosuđa uglavnom bježe od same pomisli da bi novinar mogao odgovarati za poticanje na ratni zločin zbog novinskih uradaka. Rijetka iznimka bila je najava posebnog srpskog tužiteljstva za ratne zločine da istražuje dva slučaja novinara koji su navodno koristili svoje izvještaje za širenje mržnje i poticanje ratnih zločina za vrijeme ratova u devedesetima (više). Da su devedesete bile godine kad su novinari radili i nečasne stvari nije sporno, a prilog Dijane Čuljak samo je jedan od bisera koji se kriju u arhivama i koje medijske kuće pokušavaju zataškati. Kako bi se održao apsurd hrvatske javne rasprave, Dijaninu reportažu je strogo komentirao Denis Latin, koji na jednoj YouTube snimci možda i sam sudjeluje u prikrivanju zločina pravdajući dim iznad Knina nakon Oluje paljenjem smeća (kojeg pale razdragani povratnici).

Imaju li društvo i novinari snage raspraviti ulogu novinara u prošlom ratu?

Na suđenju šestorici bivših čelnika odmetnute Herceg-Bosne pred ICTY zaštićena svjedokinja iz Stolca je svjedočila o nasilnim deportacijama Muslimana u logore i spaljivanju starog grada, ali i o novinaru Slobodne Dalmacije koji je prijetio pištoljem ženama koje su se došle raspitivati o sudbini muževa i djece.

Opisujući događaje 3. srpnja 1993. kada su maskirani muškarci uhitili njenog muža i odveli ga u papučama makar je bio civil, svjedokinja je objasnila kako je slijedećeg jutra otišla u stožer HVO-a s drugim ženama kako bi ga pronašla no umjesto odgovora je dobila šutnju i uvrede, a jedan ju je vojnik HVO i pokušao zadaviti čemu se oduprijela pa je vojnik odustao uz ispaljivanje jednog hica u zrak.

Nakon toga se pojavio Ivo Raguž koji prema podacima na internetu još uvijek radi u Slobodnoj Dalmaciji. Žene su se ponadale da će im on pomoći u potrazi za muževima i djecom, no umjesto bloka i olovke, Raguž je izvukao pištolj iz lijevog džepa jakne i prijetio im uz riječi "koja god kaže jednu riječ, upucat ću je".