pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

OK. Oštrić je spominjao što možemo poduzeti, no malo me je zbunila situacija gdje je naveo da je MENI očito najviše stalo do tog slučaja.

Naime, ako je MENI očito najviše stalo do tog slučaja, onda imamo problem. A problem je u detalju zbog čega smo onda uopće radili udrugu POVODOM represije nad kolegama blogerima, ako je MENI najviše stalo.

Vjerujem da je Oštrić pogriješio u toj procjeni i da nisam jedini koji je odlučio sudjelovati u HBOu upravo i prvenstveno zbog ovog i ovakvih slučajeva.

Dapače, smatram da ako ćemo nastaviti NIŠTA ne raditi po slučaju Fintića, dok ćemo hrliti da dajemo izjave gdje god stignemo, da ćemo tada graditi karijeru pozera i jebivjetara, preciznije, da ćemo se samo suvišno kompromitirati, da ne koristim teže riječi. Ukratko, furati đir koji nam se samo može obiti o glavu.

Upravo zbog toga vjerujem da slučaj Fintić mora postati upravo naš NULTI slučaj gdje se svi moramo angažirati, a sve ostalo, dokle god taj slučaj stoji po strani, nemamo APSOLUTNO NIKAKVO PRAVO isfuravati.

Prvo priopćenje naše udruge je, kao što sam već pisao, ostavilo određeni trag u hrvatskim medijima, a bilo je izgleda dovoljno interesantno (provokativno?) da smo dobili i poziv za gostovanje u mozaičnoj emisiji Svakodnevica koja svako popodne ide na OTVu.

Pa je tako El Prezidente jučer bio malo na OTVu :-)))).

Da ne duljim, kako je to izgledalo najbolje da pogledate sami (intervju je trajao nekih 15-ak minuta):

Došlo iz dupeta u glavu. Fakat ste u pravu svi vi koji ste mi tupili sve ove godine da pričam pizdarije. Šta jes, jes. U pravu ste.

JOT nije realno izvediv. Na žalost, ali je tako.

Zbog čega?

JOT ima svoju funkciju, da se razumijemo, funkciju koja osigurava čiste ruke političara, s obzirom da JOT dogovor u potpunosti čisti protagoniste tog dogovora od bilo kakvih lažnjaka, shema ispod žita, pokušaja disfamacije i ostalih fora koje da su za primjer, bile ne Mikšićevoj strani, ne bi Mikšića mogli srušiti Pukanići i Butkovići tek tako.

Ali, postoji problem.

Problem je jednostavan. Ne postoji interes da se fura takva politika, što je i prilično razumna stvar. Tko još vjeruje u bolji svijet, toliko jako da je spreman odreći se svojih uskih interesa i sve prebaciti na najširi, opći interes?

Jednom će doći i nova ekipa na vlast. Sutra, prekosutra, za 10 godina, ne znamo. Ali, doći će prije ili kasnije. Kada ta ekipa dođe na vlast, opet će se postaviti pitanje oporbe. Jer ako oporbe nema, onda neće imati tko tjerati tu ekipu na vlasti da bude najbolja sto može biti. Ako će toj ekipi na vlasti oporba biti HDZ i SDP, to barem po mojim kriterijima nije prolazna ocjena, s obzirom da su postojeće grupacije samo pokazale da se znaju baviti politikanstvom i podvalama (da skratimo priču, jeli).

Toj ekipi na vlasti ne samo da će trebati oporba, trebati će joj globalno i jaka javnost. Kako za kritiku, tako i za podršku, jer bez dobre podrške niti ta ekipa neće moći raditi stvari koje mi želimo da ta ekipa radi.

Evo još jednog dnevnika posvećenog ljetnoj literaturi. A što da kažem, čitam, pa ležim na plaži, pa mozak uđe u centrifugu, i kad sve to misaono zakuha, nema druge nego sve to saviti na papir. Ovaj, ekran. Blog. Whatever.

Ovoga puta nije u pitanju knjiga, već časopis. Neposredno prije ljeta mi je u ruke pao Plan B i zaintrigirao me. Pa sam prije odlaska na more nabavio nekoliko posljednjih brojeva. Moram priznati da je na mene ostavio prilično pozitivan dojam. Uz zamjerku ponekom elitističkom tekstu, te ponekoj slabije odađenoj temi, Plan B je ukupno ponudio raznoliko i znimljivo štivo. Poebno su mi se svidjele kolumne Dražene Lejo i Tea Tarambarića. Čak i Bago piše konciznu kolumnu, koja za razliku od njegovih prenatrpanih i nedorečenih TV-emisija, ima glavu, rep i poruku. Pored toga uvijek se nađe jedan oveći zanimljivi članak koji detaljno obradi neku zanimljivu temu (seksualna povijest Hrvata, Barack Obama, putopisi...). Jedina ozbiljna zamjerka ide na račun nedovoljne razdvojenosti / razlikovnosti autentičnih tekstova i propagandnog sadržaja. Na primjer, od tekstova za promociju kluba Porat ili usluga T-coma mi se dizao želudac. Anyway, da čitav dnevnik ne ispadne kao reklama za Plan B, idemo do teme – bloganja.

Nedavno sam kontaktirao Damira Fintića da mi kaže u kojem je stadiju njegov slučaj. Puno smo nekad pričali o tom slučaju, čak je to bio i povod osnivanja HBOa.

Na kraju sam saznao dobru vijest. Stvari se ipak kreću, našli su se ljudi koji će Fintiću pomoć. Na moju veliku žalost, to nije ispala moja organizacija HBO, već Hrvatska antikriminalna organizacija, organizacija povezana sa Pokretom mladih, Hrvatskom strankom mladih i našim pajdom Mr. Jacksom.

Horvatinović iz HAKOa je naime kontaktirao Fintića i sredio da se Fintiću ne oduzima cijela plaća, već samo dio zakonom utvrđen. Pretpostavljam da je tih par tisuća kuna, ta možda i mala gesta pravnog stručnjaka, ogromna stvar za našeg kolegu blogera.

Fintiću je naime oduziman cjelokupni prihod, tako da je Fintić kroz ove mjesece živio na goloj egzistenciji. OK, par tisuća kuna neće ga turbo usrećiti, ali će mu sigurno podići kvalitetu života za koji red veličine.

U čemu je razlika između maloljetnog i punoljetnog aktivista, maloljetnog i punoljetnog poduzetnika, maloljetnog i punoljetnog političara? Punoljetni znaju kvalitetno planirati. Maloljetni tek uče.

I to ne znači da maloljetni imaju malo godina, kalendarski ili iskustveno. Moguće je da imaju puno godina, da su vrlo iskusni, ali još uvijek ne znaju kvalitetno planirati (odličan primjer među aktivistima: Zoran Oštrić).

Punoljetni su znači sposobni PREDVIĐATI situacije i ugraditi te pretpostavke u svoj plan. Punoljetni imaju veliki postotak realizacije. Jer jednostavno - ZNAJU.

Punoljetni znaju da moraju planirati realno i racionalno, oni su svjesni da ne mogu zagristi više nego što mogu zinuti. Oni su znači - SVJESNI SVOJIH MOGUĆNOSTI.

I najvažnije. Punoljetni mogu jamčiti za svoje projekte.
U poduzetništvu to i čine, jer je normalno da kad obećaš (uzimaš na dug, kredit) da ostaviš jamstva (mjenice, hipoteku, jamce, ženu, svinju...).
Političari i aktivisti to ne čine, jer začudo, nitko ih ni ne traži. Osim Galeta. On traži jamstva čak i tamo gdje ih je uopće glupo tražiti (alternativni zaštitari, alternativni liječnici i sl.).

Već u ovom kratkom vremenu, od Zvonine najave do danas, okupljanje blogera u udrugu pod imenom HBO je izazvalo podosta reakcija: pisalo se po novinama, vrtilo po radiju, a o blogovima, forumima i komentarima da ne pričamo. Danas ću i ja dati svoj osvrt na spomenutu inicijativu.

- E, di si Nino, kako ide ?
- A evo, gura se pomalo, ovi političari me pritišću sa svih strana.
- Ma sredit ćeš ti to, nemam straha niti zericu. Uostalom, ko bolje pliva od tebe. Nego, ajmo mi o važnijim stvarima. Sad je vrime da ubacimo u višu brzinu!
- Kako to misliš ?
- Pa ova naša stvar s Hrvatskom Blogerskom Organizacijom! Ovo dosad je bilo odlično, malo pod Vijesti, pa malo pod Tehnologija, pa onda prilog u subotnjem Jutarnjem, ali mislim da je došlo vrijeme da idemo u glavu.
- Što imaš na umu?
- Pa eto, došlo je vrijeme da se proguramo i na naslovnicu Jutarnjeg. Znaš, da ustanovimo kredibilitet.
- Tako oštro?
- A nema se što čekati. To je sljedeći korak a kad to odradimo onda idemo na pravu stvar.
- Aha, misliš na naplaćivanje autorskih prava prilikom citiranja naših članaka na blogovima? Je, je, to moramo riješiti! Pa ne mogu nas tako krasti!
- A da bi to mogli riješiti ... sve ti je jasno! Znači, naslovnica.
- Može. Evo sad ću zovnuti Butkovića da to sredi.
- A onda ćeš me spojiti s Bebićem da proguramo kroz Sabor i zakon o blogovima. Znaš ono o čemu sam ti pričao, uvođenje naknade za pisanje bloga.