Kada sam davne 1993. jednom od mnogih PROMATRAČA iz raznih međunarodnih organizacija rekao, prigovorio, pitao zašto rade na proizvodnji hrvatsko-muslimanskog sukoba i zašto produljuju taj sukob, hladno mi je, nadmoćno i s imperijalne visine i sigurnosti odgovorio da će oni a ne mi, oblikovati PRIČU, MISAO, ISTINU o tom ratu i da će svaki naš pokušaj da tu istinu promijenimo, biti uzaludan. (Slobodan Praljak)
izvadak sa stranica ICTY-a:
http://www.icty.org/x/cases/blaskic/trans/en/970417it.htm
JUDGE McDONALD: But are you saying that the Tribunal lacks the authority to issue an order that must be complied with?
MR JOSIPOVIC: No, no.
JUDGE McDONALD: You are simply saying that we may not -- the Tribunal may not exercise the penalty. Instead, we must report non-compliance to the Security Council?
MR JOSIPOVIC: My position is that the Tribunal may issue orders, that states are duty bound to comply, but that the Tribunal does not have the possibility to determine the sanction itself.
JUDGE McDONALD: Is a determination, though, that a state has not complied with its obligation itself a sanction? . Does the Corfu Channel case not stand for that proposition and another case that was dealing with, I thought, a decision of the ICJ?
Ovo je prvi moj dnevnik na temu rata, odnosno njegovih posljedica koje danas mi placamo. Nazalost, bio sam premlad da sudjelujem u domovinskom ratu, vjerujem da bih apsolutno dao podrsku domovinskom ratu da je danas 1990. godina bez obzira sto se dogadja sa hrvatskim braniteljima. Kao rodjeni purger, direktno nisam bio pogodjen ratom (osim manevara kvartovske vojarne), roditelji su sudjelovali u ratu.
Potaknut sam ovim pisanjem zbog razgovora sa svojim tatom, danas umirovljeniku i invalidu. Naime vrlo se iznervirao novim uhicenjima za potrebe istrage Haag-a, te samim procesima koji se vode protiv Hrvatske. Odmah se sjetim predivnog dnevnika Aishe- http://pollitika.com/kada-umres-vise-nisi-branitelj koji me je dirnuo kada sam ga procitao.
Sljedeći svjedok na suđenju generalima bio je Richard Herrick, bivši vojni ataše Američke ambasade u Hrvatskoj. Za vrijeme Oluje Američki ambasador u Hrvatskoj bio je Peter Galbraith, dok je Herrick bio njegov vojni ataše. Iz Hrvatske je otišao dva dana prije Oluje.
Kehoe je odmah na početku čitao Herrickovu izjavu, koju je ovaj dao neposredno prije, a istinitost te izjave je potvrdio na sudu:
Pukovnik Herrick susreo je generala Gotovinu 12 puta između 1992. i 1995. godine, gdje su obavljali detaljne razgovore. Zaključio je da je Gotovina bio veoma ozbiljan u svom poslu, veoma profesionalan, i bio je veoma poštovan među vojnicima. Pukovnik Herrick bio je veoma impresioniran s generalom Gotovinom.
Iako svakodnevno vidim i osjetim posljedice krajnje bezumne politike koja se vodi glede DR i političke i vojne garniture koja je pobjedila u DR, a koja danas sjedi u Haagu ili po domaćim zatvorima.
Kad se sagleda realna situacija u "regionu" vidljivo je da svaka država koja je nastala nakon raspada zločinačke jugoslavije u principu vodi politiku štićenja državnih interesa, zaštite osoba koje su zaslužne za samostalnost i koje su svojim angažmanom u nametnutom ratu, od strane agresorske Srbije, pokušale zaštiti svoje civile, kao i ratnike.
Sve države osim Hrvatske!
U Hrvatskoj se otvoreno iskazuje patološka mržnja, kao što ju je sinoć ponosno iskazao Ante Nobilo, koji kaže da bi opet i još više lagao i manipulirao, samo i isključivo kako bi uništio, zatvorio, zgromio Tuđmana i svakoga tko je bio dio obrane Hrvatske.
2. i 3. Srpnja svjedok obrane je bio Ivan Galović županijski državni odvjetnik u Zadru, i to neprekidno od 28 prosinca 1990. do danas.
Galović je prvo objasnio da se njegov princip donošenja odluka u to vrijeme svodio na hitno procesuiranje svakoga tko je mogao biti procesuiran. Konkretno hitno se procesuiralo krivična djela koja su uključivala teške krađe, krađe, pljačke, ali ne i ubojstva jer su ona zahtijevala detaljniju istragu.
Na to ga je Kehoe pitao: Zašto je bilo od izuzetnog značaja za vas da hitno procesuirate kaznena dijela teških krađa, i krađa u slučajevima kad su ljudi uhvaćeni sa ukradenom imovinom? Ako nam možete objasniti da li ste imali veći cilj na umu.
Uzaludno očekujem da ću tokom dana naići na tekst koji bi na ovim stranicama analizirao nepravomoćnu presudu francuskoj novinarki Florence Hartmann, protiv koje je prošle godine haaški tribunal pokrenuo kazneni postupak jer je "svjesno i hotimično sudjelovala u ometanju pravde objelodanjivanjem tajnih podataka u svojoj knjizi Mir i kazna: Tajni ratovi međunarodne politike i pravosuđa", pa je na to još "suprotno nalogu Žalbenog vijeća, objavila povjerljive informacije u članku pod nazivom Prikriveni ključni dokazi o genocidu, koji je objavio Bosanski institut"...
Pravila za nepoštivanje Tribunala predviđaju kaznu do sedam godina zatvora ili novčanu kaznu do sto tisuća eura.
Novinarka Hartmann danas je proglašena krivom i kažnjena novčanom kaznom od 7.000 eura.
Netko je nedavno ovdje rekao da nije velika sramota kad dnevnik ne ispadne znalački napisan, jer mu kvalitetni komentari mogu povećati vrijednost, pa se i ja toga hvatam svjestan da nisam u formi ispisati smislen tekst, ali još svjesniji strahote šutnje nakon ovakve odluke Tribunala.
Zato dajem osnovne, najznačajnije linkove i molim za razvoj diskusije!
Sljedeći svjedok je bio Boris Milas, on je tad bio je načelnik službe za suzbijanje kriminaliteta 72. bojne VP 1992-1996. Doveden je u prvom redu kako pobio svjedočenje Mate Laušića.
Inače o svjedočenju Mate Laušića ima odličan članak u Nacionalu (http://www.nacional.hr/clanak/52775/mate-lausic-u-haagu-tereti-gotovinu-...)
Ja ću napisat samo najzanimljivije dijelove tog teksta:
Bivši dugogodišnji načelnik Uprave vojne policije Mate Laušić svojim je prošlotjednim svjedočenjem nastojao dokazati i obraniti tezu tužiteljstva da su zapovjednici zbornih područja Hrvatske vojske, među ostalim general Ante Gotovina, imali pune ovlasti nad Vojnom policijom za sprečavanje pripadnika Hrvatske vojske u počinjenju kaznenih djela, kao i za kažnjavanje počinitelja. Takvo Laušićevo svjedočenje ne treba previše čuditi jer je tako želio zaštititi sebe kao čelnog čovjeka Vojne policije od bilo kakve odgovornosti za neučinkovitost i ozbiljne propuste u obradi brojnih zločina tijekom i nakon "Oluje" koje su počinili hrvatski vojnici.
Da je Vojna policija na čelu s Matom Laušićem odradila svoj posao kako treba i kaznila sve odgovorne vojnike, dočasnike i časnike za sve ono nečasno što su na svoju ruku činili tijekom operacije "Oluja", danas bi u Haagu priča oko hrvatskih zločina nad Srbima u "Oluji" i odgovornosti hrvatskih generala bila posve drukčija.
Laušić je svjestan svega toga i njegovo svjedočenje u Haagu je isključivo u funkciji vlastite obrane. Naime, Mate Laušić se našao 2007. na tajnom popisu Haaškog tužiteljstva s još šestoricom vojnih i političkih dužnosnika Hrvatske kojeg tužiteljstvo tereti za udruženi zločinački pothvat. Premda Haag više neće podići ni jednu optužnicu vezanu uz "Oluju", prošlog je tjedna nizozemski sudac Alphons Orie jasno poručio Laušiću da postupak protiv njega može biti pokrenut i u Hrvatskoj i da tijekom svjedočenja u Haagu ne mora govoriti ništa što bi moglo ići na njegovu štetu. Laušić je doslovno shvatio poruku suca Orieja, pa je odgovornost za svoje propuste tijekom svjedočenja prebacio na optužene hrvatske generale u Haagu.
Prije svega stavljam kartu oluje, radi boljeg snalaženja: http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/1/12/Operation_storm_map.j....
Idući svjedok je bio Đure Vukašinovića koji je bio zamjenik načelnika policijske postaje u Benkovcu u vrijeme Oluje, a koji je svjedočio iz Beograda putem video linka.
Opisujući situaciju prije početka vojno-redarstvene akcije Oluje, svjedok je rekao da je nakon pada Bosanskog Grahova velik broj policajaca bio angažiran na Dinari zajedno s načelnikom benkovačke policije i stoga je u vrijeme prije Oluje on neformalno mijenjao načelnika. Zbog napredovanja hrvatske vojske nastalo je rasulo u redovima vojske i policije tzv. republike srpske krajine i morali su napustiti položaje oko Bosanskog Grahova i otići pješke u Kistanje. Na pitanje Kehoea je li razgovarao s nekim o svom svjedočenju, svjedok je odgovorio da je prije samog svjedočenja pričao o tome sa svojom obitelji te da je prije osam dana zvao nekadašnjeg krajinskog dužnosnika Savu Štrpca kako bi ga pitao mora li svjedočiti za obranu budući da je bio svjedok tužiteljstva. "Rekao mi je da moram", kazao je. Ustvrdio je da ni o čemu drugome nije razgovarao sa Štrpcem te da nije točno da je htio čuti njegovo mišljenje o tomu kako bi trebao svjedočiti.
Neovisni, ali ne i neutralni