pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Mitovi su bijeg od stvarnosti, ali i pokretačka energija koja homogenizira razne socijalne skupine u ostvarivanju ciljeva i zato će mitovi uvijek biti prisutni, jer stvarnost prikazuju ljepšom nego što jest

Svaki narod ima svoje mitove, a jedan od kriterija zrelosti nacije je koliko je spreman suočiti se s njima.

Hrvati dugo nisu imali svoju državu, izborili su je vrlo teško uz ogromne žrtve, što je pogodovalo dodatnom napuhavanju naših mitova.

Upravo je ratno vrijeme pogodan period za napuhivanje mitova, jer su propagandne aktivnosti važan dio ukupnog rata.

U to ratno vrijeme, iz svih zvukovnih medija mogle su se čuti samo budnice, pjesme koje podižu moral i selektivne vijesti koje govore samo o hrvatskim uspjesima, a o padovima naših gradova (koje smo objektivno morali predati radi slabije naoružanosti i/ili vlastitih subjektivnih slabosti) gotovo da se moglo saznati i između redaka.
Maković je 1992. pisao o tome kako su hrvatski vojnici prikazivani kao „lijepi, dobro građeni momci maštovitih frizura, s brojnim dodacima na moderno dizajniranoj uniformi, s obaveznom krunicom oko vrata“.

Receno je u jednom od komentara na jos jednom postu o generalu Gotovini ovako :

Vjerojatno će koju kunu priložiti i oni koji cijene nekoga tko je izložio svoj život opasnostima da bi oni danas normalno živjeli.

Ja doista ne bih sad ulazila u polemiku je li gospodin Gotovina radio ista neprimjereno ili je samo vrsio svoju duznost najbolje sto je mogao sukladno mjestu i vremenu u kojem se zatekao. Ne bih uopce zeljela ponovno elaborirati sve dostupne i poznate cinjenice jer smo ih vidjeli u vise navrata. Gledali smo skupove masovne podrske generalu i skupove gdje se o njegovoj glavi cjenkalo, iznudivalo, varalo, pritiskalo i pregovaralo na najvisoj razini. Isto smo gledali skupove gdje se grmjelo o neizrucivanju, da bi ga se prekonekoliko godina poslije naravno izrucilo od strane istih osoba.

Potaknut jednim nihilističkim komentarom na izuzetno vrijednom postu „Demokracija nije diktat većine“ od opinioiurisa napisao sam malo više, pa sam onda skratio „komentar na komentar“a tekst pretvorio u samostalni post.

Naime komentirajući ponašanje vladajućih povodom „krize vlasti“ sam dao sljedeći komentar
Svatko razuman bi zaključio da je poslije afere u Fondu vlast u Hrvatskoj postala nevjerodostojna i da je sama trebala dati ostavku, ali se ne daju i sada su mnoge poluge vlasti ustvari blokirane, a štete koje uvijek iz toga proizlaze će biti lako mjerljive.

Najnovija događanja oko hrvatskih generala i njihovih odvjetnika na haaškom sudu navela su neke ljude na pomisao da bi general Gotovina mogao biti oslobođen. Začuđuje takva naivnost i pokazuje da ima ljudi sklonih povjerovati u pravdu i dobre namjere haaškog suda i njegova tužiteljstva.
Zato valja podsjetiti na općepoznate činjenice.
1.
U akciji «Oluja» general je Gotovina oslobodio velik dio hrvatskog teritorija od srpske paravojske.
2.
Spasio je od pokolja desetke tisuća muslimana, koje su Srbi opkolili u sjeverozapadnoj Bosni.
3.
Skršio je Miloševićev genocidni projekt etnički čiste «Velike Srbije» sa granicama Virovitica – Karlovac – Karlobag.

Hrvatska, ljubavi moja - dokumentarni je film u režiji Jakova Sedlara koji svjedoči o ljubavi prema domovini Hrvatskoj, Domovinskom ratu te izdajništvu i licemjerstvu od strane HDZ-a i Ive Sanadera, Ivice Račana i ureda Predsjednika RH Stipe Mesića kao i njihovih nemoralnih sluga. Također svjedoči i o političkom Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu i bizarnosti Carle del Ponte, te o srpskoj propagandi protiv Hrvatske. Prema riječima redatelja filma "Vrh HDZ-a zabranio je prikazivanje filma!". Film se trebao prikazati 5. kolovoza 2006. godine na Kninskoj tvrđavi.

Vlada RH je najavila kako će od tribunala u Hagu zatražiti da "preispita" odluku o odbijanju amicus intervencije u postupcima protiv trojice hrvatskih generala te šestorice bosanskohercegovačkih dužnosnika. Makar svoj novi korak u naporima da se pojavi u postupku u kojem nije stranka eksplicitno ne naziva žalbom, Vlada je faktično zapravo najavila žalbu na odluku vijeća. Osnovni nedostatak ovog poteza je taj da na odluku o sudjelovanju amicusa ne postoji pravo žalbe.

Kako je amicus curiae po svojoj prirodi zapravo ne-stranka u akuzatornom kaznenom postupku (čiji elementi dominiraju pred Haškim tribunalom), on nema pravo već samo i jedino mogućnost intervenirati. Doduše, svaki potencijalni prijatelj suda ima pravo obratiti se sudu te ponuditi pomoć, no to je ujedno i jedino pravo koje on ima. Pravo na podnošenje zahtjeva za intervenciju i pravo na intervenciju nisu ista stvar. Sud ne smije odbiti podnošenje zahtjeva, ali temeljem slobodne (ali obrazložene) diskrecijske ocjene može odlučiti kako želi o samoj intervenciji, a ta se odluka ne može "preispitivati".