Ovaj sasvim kratki članak želim napisati kako bih pojasnio zašto smatram da je u slučaju prazne državne blagajne (dakle: kod nas) najbolje dići PDV, a ne uvoditi druge poreze.
Prvo da kažem da nisam ekonomist po struci, dakle, nemam diplomu. Ovo su razmišljanja na temelju zdravog razuma.
Postoji fama da u ovoj krizi treba poticati potrošnju i smanjivati poreze. To je tako u udžbenicima. Manji porez povećava potrošnju (jer se cijene smanjuju), a potrošnja povećava potražnju za proizvodima, a potražnja povećava proizvodnju, što dovodi do većeg zapošljavanja, a više zaposlenih do veće potražnje itd.
To je tako u udžbenicima. Međutim, potrošnja se može podijeliti na potražnju za domaćom robom i uvoznom robom. Uvozna roba su ne primjer čokolada, automobili, veći dio obuće i odjeće itd. Već je dosta vremena naša potrošnja iznad realnih mogućnosti (razlika dolazi iz zaduživanja). Velika potrošnja dovodi do toga da smo uglavnom orijentirani na uvoz, i na prodaju uvozne robe.
Ovo sam počeo pisati kao komentar dnevnika Krediti za poduzetnike, ali kako je postao opsežan, a pokreće pitanje znatno šire od tog dnevnika, objavljujem kao dnevnik.
Dakle: da li je moguć društveni i politički savez radnika i malih i srednjih poduzetnika? (Klasičnim riječnikom: proletarijata i ssitne buržuazije, a onda je tu i "poštena inteligencija" u koju skromno i sebe ubrajam. :) )
U nekim svojim dnevnicima objavljenim ovdje, ili samo na mom blogu, te u komentarima, pišem iz perspektive radnika. Onih koji rade za najamninu, koji nemaju poslovno-poduzetničke sposobnosti, jer s njima se mogu poistovjetiti, i oni su većina. Nedavno sam čitao negdje procjenu da potencijal da budu poduzetnici ima 10 do 15% stanovnika. Uvažavanje njima, ali i mi ostali imamo svoja prava. (Često vidim implicitne ili čak eksplicitne izraze prezira prema takvima koji eto napstro nemaju taj talent i eros, da sami pokrenu posao isl.; a uostalom, ni svi oni s talentom za poslovno poduzetništvo neće biti uspješni).
zadnjih dana sa svih strana pozivi na rezanje troškova, na "bolne" rezove smanjenje poreza i doprinosa, pogotovo se so može vidjeti u službenom glasilu neoliberalno-tržišnih seronja, Jutarnjem listu.
razmislite malo što bi se dogodilo kad bi se poslušali njihovi savjeti.
-povećanje izdvajanja u drugi stup na 7-10 posto
-smanjenje plaća i mirovina
-smanjenje broja zaposlenih u državnoj službi
-ukidanje "nepotrebnih" bolnica i daljnje rezanje troškova u zdravstvu
-smanjenje doprinosa
-smanjenje poreza
-privatizacija brodogradilišta
-smanjenje subvencija
-privatizacija,privatizacija, privatizacija
kažu da će se smanjenjem poreza i doprinosa potaknuti potrošnja i zapošljavanje.
ali istovremeno otpuštanje ljudi u državnim službama i smanjenje plaća i mirovina će dovesti do još većeg pada potrošnje.
daljnjom privatizacijom će se nakratko skupiti neka sredstva, ali onda slijedi "rezanje" troškova, otpuštanja i poskupljenje usluga, (slično kao s telekomunikacijama)
Ovo doba godine — poznato kao sezona grijanja i poreznih prijava — me uvijek nagoni na razmišljanje, što bi moglo bolje, što bi trebalo biti jednostavnije itd.
Evo što mi pada na pamet...
Porez na dohodak
Recimo, porezna prijava. Sjećam se kako je nekad prijava bila dokument koji je valjda samo idiot mogao krivo popuniti. Sjećam se da sam je popunjavao rukom. Danas, mislim da ne bi bilo šanse popuniti rukom poreznu prijavu, uvijek popunim obrazac Erste banke u Excelu, isprintam ga i pošaljem. Ali je taj obračun vrlo složen.
Jeste li ikad razmišljali koliko se novaca troši na izradu poreznih prijava, njihovo tiskanje, slanje, pa obradu u poreznoj upravi, isplatu — na na ono što se vraća, već trošak isplate na račun? Prošle godine je bilo oko milijun prijava. Neka papir i toner koštaju kunu, ili neka obrasci koštaju 5 kn, poštarina 10 kn, trošak obrade jedne prijave i isplate povrata još 5 kn, to je 20 kn po prijavi (minimum!) dakle 20 milijuna kuna! (Radi jednostavnosti, milijune kn ću skratiti kao Mkn u daljem tekstu)
Prenosim priopćenje sa mrežnog sjedišta Crvene akcije.
Petak, 19 Veljača 2010 17:30
U posljednje vrijeme svjedoci smo iskonstruiranih medijskih napisa o lošem poslovanju Podravke kao i o kreditnim malverzacijama bivše uprave i nastalim golemim dugovima prema stranim bankama. Glavna svrha i namjera ove medijske kampanje je da, prije svega, među radnicima Podravke i stanovnicima Koprivnice stvori dojam da je njihova firma na rubu propasti, te da na taj način da neku vrstu opravdanja za privatizaciju i širom otvori vrata krupnom privatnom kapitalu. Kao jedan od glavnih interesenata za preuzimanje Podravke nametnuo se vlasnik krupnog kapitala Emil Tedeschi. U medijima prikazivan kao uspješan biznismen koji je „iz ničega“ i samo „vlastitim radom“ stvorio uspješno poslovno carstvo, upravo on figurira kao najpoželjniji kupac.
Zaposlenost pada, para je sve manje, Šuker opet ide vani zadužiti se da bi imao za platiti dospjele dugove, nelikvidnost raste, firme propadaju...
Što napraviti?
Opet dizati poreze? Pitanje je koliko bi oni smanjili potrošnju, opteretili građane i gospodarstvo. Koliko firmi i radnika će zbog toga stradati.
Još više zaduženja? Do koje razine? Do potpunog dužničkog ropstva? Hoćemo li ući u tolike dugove da i kad prođe ova svjetska kriza mi ne budemo mogli napredovati jer će nam svu dobit i novostvorenu vrijednost požderati kamate na sada uzete kredite?
Neki predlažu smanjenje proračuna smanjenjem plaća, mirovina, socijalnih davanja.
U redu, neka se odluči skresati proračun za plaće i mirovine za 20% smanjenjem plaća i mirovina te otpuštanjem zaposlenih u državnim službama.
20% je ogroman postotak koji bi bio snažan udarac na kućne proračune umirovljenika i državnih namještenika. Doveo bi do daljnjeg osiromašivanja građana, povećanja nezaposlenosti, osobnih bankrota, pada potrošnje, a utjecao bi negativno i na cjelokupno gospodarstvo.
Ekonomija je čudna stvar. Svi imaju neki intuitivni osjećaj o ekonomiji, ali iz razgovora s mnogim ljudima, čitanjem novina gledanjem televizije itd zaključio sam da je znanje o ekonomiji u Hrvata jako slabo. To me čudi, budući da je valjda najpopularniji fakultet upravo ekonomski...
Bit ekonomije je u robi i uslugama. Sva roba na kraju potječe iz primarne proizvodnje, dakle ili izraste na zemlji pomoću energije Sunca (pšenica, jabuke itd), ili živi u moru pa je uhvatimo (sardine, tuna) ili iskopamo iz zemlje (šljunak, kamen, ugljen). Tu robu je moguće preraditi, npr. od ribe i željezne rude se dosta složenim postupkom na kraju dobije sardina u konzervi.
S druge strane stoje usluge, recimo netko nekoga ošiša, ili netko radi u firmi za proizvodnju konzerviranih sardina, ili netko poslužuje u kafiću goste, a i sam kafić je uslužna djelatnost, ne proizvodi ništa.
Same robe se mogu dalje podijeliti: na ono bez čega se ne može (npr. brašno, žarulja) i ono bez čega se može (Coca-Cola, auto).
Naša ekonomija je postala "uslužno-orijentirana" (dakle, firme se uglavnom bave uslugama) iz dva razloga:
Prošloga tjedna, održao sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predavanje "Kumovi" u Hrvatskoj: fenomen kapitalizma ("crony capitalism"). Na poveznici je prezetnacija u power pointu, koju sam bio pripremio za predavanje. Objasnio sam neke teze, koje sam bio izložio na ovome blogu. Jučerašnji članak Kapitalisti su odbaclili stranke i traže novog lidera povezan je s tom temom. Osnovni je članak Živimo u kapitalizmu: istinskom, kumovskom.
Uz te tekstove, još jedan pojam iz teorije suvremene kapitalističke ekonomije, koji se PMSM može primijeniti i na našu situaciju.
Kako imam mnogo raznih interesa, tijekom posljednjih godinu dana manje sam se bavio nizom važnih tema zaštite okoliša. Jedna od takvih tema su genetskih modificirani organizmi, posebno njihova primjena u poljoprivredi i potencijalno katastrofalni utjecaj na okoliš.
Od vitalnog je značaja također da su GMO perfidno sredstvo multinacionalnih kompanija kao što je Monsanto, da preko svojih "patentnih prava", uz pomoć odvjetnika koji za sat zarade koliko siromašni farmer za mjesec ili godinu, kontroliraju svjetsku proizvodnju hrane. Pa tako recimo misle da bi indijanci iz Meksika, koji su izmislili kukuruz, trebali njima plaćati za neke sorte! Zato je važno obratiti pozornost na naslove kao što je "Hrana i demokracija".
Seriju napisa o radništvu i klasnim odnosima u Hrvatskoj započeo sam prekjučer tekstom Hrvatski radnici i svjetski kapital: odvratna kampanja Jutarnjeg lista, te nastavio jučer tekstom Jutarnji list: Glasnogovornik Svjetske banke i Hrvatske udruge poslodavaca. Prenio sam više komentara serije napisa u navedenim novinama, o tome kako su Hrvati (čitaj: "hrvatski radnici") lijeni, nesposobni i razmaženi. Ova kampanja pokazuje zaoštravanje klasne borbe u Hrvatskoj od strane hrvatskih i globalnih kapitalista, koji su krenuli u agresiju za dalje porobljavanje radničke klase, dok s druge strane još nema adekvatnog odgovora.
Neovisni, ali ne i neutralni