Jedino dugoročno rješenje za spas hrvatske ekonomije je pokretanje gospodarske aktivnosti, rast proizvodnje, usluga i zapošljavanja. Strane investicije i investicije javnog sektora su dobrodošle, ali one mogu samo kratkoročno povećati BDP, ali Hrvatskoj dugoročno treba zdravo, aktivno i profitabilno poduzetništvo. Iako je potrebno provesti duboke strukturne reforme kako bi se to postiglo, zbog dubine krize u kojoj se hrvatsko gospodarstvo nalazi i nedavnog gubitka kreditnog rejtinga manevarski prostor je sužen, ali bi se i dalje određenim mjerama mogli postići dobri rezultati. Kao dugogodišnji poduzetnik koji je jako dobro upoznat s problemima malog i srednjeg poduzetništva, predlažem sljedeće mjere koje bi se mogle provesti, a za koje sam siguran da bi imale više učinka od bilo kojih drugih mjera provedenih unatrag 15-ak godina.
Mjere poticanja zapošljavanja i kreditiranje novog zapošljavanja
S 350 tisuća nezaposlenih na burzi i vjerojatnošću da će brojka premašiti i 400 tisuća nezaposlenih, samo radikalni mjere mogu dati brze rezultate.
Danas je na dnevnom redu ekskluziva.
Najteža gospodarska kriza od kad je ljudske vrste, ili najveća pljačka u povijesti?
Ekskluzivni video odgovor onih koji su u krizi najviše omastili brkove.
Kako u ova teška vremena financirati svoje ideje i projekte?
Ekskluzivni zahtjev za odobrenje kredita upućen Banci Rothschild.
Da li izdavanje novca može predstavljati terorizam?
Sudski proces i ekskluzivna usporedba dva čovjeka od kojih je jedan izdavao zlatne i srebrne kovanice, a drugi papirnate novčanice bez materijalne podloge.
Sloboda je jedna od najbolje prodavanih reklama.
Svi smo rođeni isti, gola djeca kraljeva, gola i djeca radnika.
Međutim, koliko su djeca radnika zaista rođena slobodna, i koliko odrasli radnici doista žive slobodno?
Ekskluzivni odgovori na 3 temeljna pitanja o slobodi: Tko sam, gdje stojim i koliko sam dužan.
Što je točno službeni novac - zakonsko sredstvo plaćanja?
Kroz službeni zahtjev "Novac I Mentalna Higijena", otkrili smo da u Hrvatskoj to nitko nije u stanju utvrditi.
Što je precizno oficijalna nacionalna valuta onda kad je mi dugujemo banci, a što onda kad je banka duguje nama?
Čitajući najnoviju ocjenu Svjetske banke o oporavku svjetskog gospodarstva i izlasku iz recesije, prisjećam se onog prastarog vica gdje su se u nekom sportu natjecala dva natjecatelja, pa su mediji u zemlji pobjednika pisali kako je "naš natjecatelj pobijedio njihovoga", a mediji u zemlji poraženoga su poraz svojeg natjecatelja opisali kao "na međunarodnom natjecanju, naš predstavnik zauzeo je drugo mjeto, dok je njegov suparnik bio pretposljednji".
Tako ću i ja danas postupiti kategorizitrajući ocjene Svjetske banke koja je, na skali od trideset zemalja, Kirgistan, kao najneuspješniji stavila na posljednje, Hrvatsku na pretposljednje, a ispred nje Latviju i Rumunjsku, kao zemlje koje se baš jednako kao i Hrvatska nemaju čime pohvaliti.
Tako je Kirgistan osvojio prvo, a Hrvatska je čvrsto zasjela na drugo mjesto.
I dok na putu oporavka neke zemlje bilježe savim solidan gospodarski rast, Hrvatska je lani imala pad od 5,8 %, a ove godine će zabilježiti daljni pad od oko 2 %.
Dužnosnici Svjetske banke neće naravno govoriti da je korumpiranost i opći nerad hrvatskih vlasti glavni generator krize i onaj čimbenik koji onemogućuje oporavak, jer se nikakve reforme ne provode.
Što se tiče gospodarske krize i (ne)pokušavanja njenog rješavanja, vijest sustiže vijest pa tako:
- Šuker upozorava koalicijske partnere da prijeti takva nestašica novca u državnom proračunu da u pitanje dolazi i isplata mirovina
- Guverner HNB, za kojeg se dosad znalo da je valjda jedini koji zna što govori, upozorava izvršnu vlast da pod hitno poduzima mjere na planu gospodarskog oporavka i to stvarne, a ne prividne, jer monetarna vlast više nije u mogućnosti pomoći
- MMF nam na svoj način kaže, neovisno o tumačenju Jadranke Kosor, da smo već u dužničkom ropstvu
- "vizionar" ekonomskih znanosti, čovjek za sve sustave i sva vremena, Ljubo Jurčić, koji kaže da će manjak u državnom proračunu za ovu godinu biti 15 mlrd kuna, za razliku od Šukerovog manjka od svega 5 mlrd kuna, nas upravo "tješi" da nema problema, jer ćemo u slučaju da ne možemo vraćati zajmove, to moći putem državne imovine
- oni pak ekonomisti koji ponešto i znaju, za razliku od "vizionara" Ljube Jurčića, upozoravaju nas da nam predstoji bankrot države i situacija slična onoj u kojoj se svojedobno našla Argentina
Prije nekog vremena sam obećao Aleksandru i još nekima da pripremam za mene završni dnevnik o SDP-u u kojem bih sintetizirao sve moje dosadašnje dnevnike i komentare na temu te stranke i učinaka vladavine Zorana Milanovića. Počeo sam ga i pisati ali bi ispao predugačak jer sve svoje zaključke i teze volim potkrijepiti argumentima. Na moje veliko zadovoljstvo, kao da mi je čitala misli, danas je u svojoj kolumni teze i zaključke oblikovala novinarka Jasmina Popović. Budući bih mogao „potpisati“ svako njezino slovo, izdvojit ću neke važnije dijelove i pridodati vlastiti komentar a u eventualnoj raspravi sam svaki komentar, i moj i njen, spreman dodatno argumentirati.
SDP je u prilično shizofrenoj situaciji. S jedne strane glumi stranku koja tek što nije dobila izbore, a s druge se i sami se članovi hvataju za glavu kada vide situaciju u stranci. Dio ljudi u SDP-u panično traži da se dogovori neki sadržaj, nešto s čim se doista može izaći pred građane, jer su svjesni da SDP u javnosti nema posebnu specifičnu težinu, da je postao jedna od političkih stranaka i da na sebe ne veže nikakva stvarna očekivanja građana željnih promjene.
Zašto je Premijerka odustala od istine, hrabrosti i odlučnosti da izvede zemlju iz krize, ali i ostvari tako željene promjene u društvu, samo ona zna. Da li ju je netko ucijenio, da li su je anđeli obuzeli, ili je samo idolopoklonik Baracka Obame i spasiteljica golih ženskih guzica??
- Vlada nema ni snage ni motiva da se stvari počnu mijenjati - rekao je Rohatinski
Članica Vladina ekonomskog savjeta Sandra Švaljek:
- Ni ovaj put, kao ni do sada, nije problem u Vladinu neznanju - jer ekonomsku potkovanost mogli su dobiti i od članova savjeta.Problem je u nedostatku političke volje i hrabrosti da se obavi jedan, sigurno neugodan posao - rekla nam je Švaljek. Pametnom dosta!
Humanitarni rad je bez sumnje društveno koristan, prije svega jer ima za cilj pomoći pojedincima, određenim društvenim skupinama ili čak šire, cijelim državama ili kontinentima, da prevladaju ili bar lakše podnesu nevolje u kojima se nalaze. Humanitarci uvijek uskaču tamo gdje je društvo zakazalo ili svojim institucijama nije u stanju činiti dovoljno. Kako bi efikasnije pomagali, humanitarci osnivaju svoja društva ili se ad hoc udružuju na konkretnim projektima. Kad se radi o pojedincima, oni najčešće pomažu vlastitim radom i sredstvima ili, ako su šire poznati i ugledni, koriste svoju popularnost da na pomaganje potaknu druge. Nikada, ali baš nikada, pravi humanitarci neće svoj rad iskoristiti za vlastiti probitak.
Nikada dosad jedan novinski članak u meni nije izazvao toliko emocija kao nedavni o posjetu Jadranke Kosor Specijalnoj bolnici za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri. Iako teško zdravstveno stanje djece i trud medicinskog osoblja da im u okviru mogućnosti osigura maksimalnu pomoć i skrb nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, moje su emocije vezane uz autora članka i osobu kojoj je članak posvećen.
Evo konačno smo doznali iz prve ruke, priopćila nam je "omiljena" premijerka, "ljubiteljica istine", da "novaca za seljake nema i da odricanja tek počinju".
Pitanje je bi li i sada to priznala da je seljaci, pritisnuti strahom od vlastite posvemašnje propasti, nisu ovako pritisnuli. Hvala im na tome, sindikati su, nadam se, nešto naučili.
Nezgoda je jedino što je s tom izjavom zakasnila najmanje godinu i pol dana, a nezgoda je i to što očito nema dobre namjere u izvođenju države iz dosad najteže situacije, operetni ratić niskog intenziteta, DR, bio je p....n dim u odnosu na situacijeu u koju je HDZ, (i) ona uz "dragog Ivu", doveo državu.
Ne radi toga što gospodarska kriza ne bi dotaknula Hrvatsku, nego radi upornog negiranja krize čak i u trenucima kad je već žestoko zahvatila zemlju.
Međutim premijerkini istupi na stranačkim skupovima u Zlataru i Velikoj Gorici ne upućuju na to da je shvatila da je vrijeme bahaćenja HDZ-a prošlo.
I dalje se pizdi o izbornim pobjedama i plašenjem naroda od zastoja u pregovorima za ulazak u EU u slučaju izvanrednih izbora.
Dok je cjelokupna medijska scena u Hrvatskoj zaokupljena raspravama o tome hoće li se uvesti ovakav ili onakav porez, ovoliko ili onoliko rezanje plaća i mirovina, te još uvijek stidljivim i slabašnim pozivanjima na odgovornost odgovornih, gotovo nigdje se ne može pročitati ili čuti suvisla rasprava o mogućnosti i načinima izlaska iz krize koja još nije kulminirala.
Dok je u razvijenim zemljama tzv. zapadne demokracije kriza uglavnom stavljena pod kontrolu i donesene su kratkoročne i dugoročne mjere za njeno prevladavanje, što već daje ohrabrujuće rezultate, Hrvatska se dodatno iscrpljuje beskonačnim raspravama o tome trebamo li povećati prihodovnu ili pak smanjiti rashodovnu stranu proračuna. Uz to, i zagovornici povećanja prihodovne se nisu odmakli dalje od licitiranja za koliko postotaka treba povisiti poreze ili na drugi način uzeti od onih koji najmanje imaju.
O proizvodnji dobara i usluga, o stvaranju famozne „dodane vrijednosti“, i plasiranju toga na inozemnim tržištima kao jedinom načinu da dođemo do „zdravog“ kapitala, ništa ili gotovo ništa.
U prošlom tekstu sam iznio svoj stv oko sindikata - moram priznati da me Sanaderova Vlada razocarala rezom od samo 6% onima koji nisu i sami pristali na smanjenje plaća. Iskreno sam se nadao da će se njih "kazniti" zbog nesolidarnosti s ostalima...
No kad smo već kod solidarnosti oko ovih ušteda onda postoje dva slučaja kojih se želim dotaknuti. Prvi slučaj je Premijerov automobil. Nije mi jasna strka oko te cijele priče - stranka je kupila automobila (skupocjen, istina) i dala ga Premijeru na uporabu. Da se to nije tako dogodilo - Premijer bi automobil dobio iz Državnog proračuna. Meni se čini kao da je HDZ ovdje, znam da zvučii paradokslano, ali uštedio državi novac. Da sažmem stvar - ne vidim problem u Premijerovom automobilu.
Problem vidim u Crkvi. Problem vidim u odredbi da se tolika količina novaca slijeva u Crkvenu blagajnu. Pomoć od Države je zajamčena ugovor koji je potpisan s Vatikanom, tu su još milodari, pa novac koji se uplaćuje za de facto svaki sakrament - od krštenja do pogreba...
I tko je jedini imun na ovu krizu? Tko nije doživio kresanje proračuna?
