Neovisni, ali ne i neutralni

Bez obzira na vremenski odmak od desetak dana, lakat kojim je prije spomenutog vremena ministar Rončević u Afganistanu pred kamerama HTV-a trknuo hrvatskog vojnika Gorana Špehara u ovom postu neću promatrati kao značajnu vijest, već ću pokušati iz svog PR-ovskog kuta sagledati uzroke upotrebe tog do sada u medijima još neviđenog načina komuniciranja, a što istom daje bezvremensku aktualnost.

Tvrdnju o važnosti pripreme za javni nastup, a koju potenciram gotovo u svakome postu, potkrijepit ću argumentima i uz ovaj događaj. Spoznaja o nepriremljenosti Rončevića za javni nastup, a koja se manifestirala u ne brifiranju Špehara o onome što se „treba“ reći, iznenađuje me ne samo iz razloga što živimo u 21. stoljeću koje nam nudi veliki izbor tehnologija za komunikaciju kojima (ako već nije bilo mogućnosti neposredne (fizičke) komunikacije ili ako se pokušavalo inscenirati dočekivanje ministra i spontano davanje izjave o događaju koji je prethodio ranjavanju), je Rončević (ili osoba zadužena za PR) mogao brifirati Špehara, već i iz razloga što je Rončević ministar u Vladi na čijem je čelu čovjek koji je više od svih političara do sada svjestan važnosti forme i sadržaja poruka koje se upućuju javnosti pa stoga još više čudi da neke osnovne komunikacijske lekcije za ove tri godine još nisu naučene.