U općoj i bolesnoj centralizaciji svega i svačega, početkom devedesetih godina u Hrvatskoj je naprasno dokinut sustav mjesnih zajednica. Time je mjesna samouprava, kao prvi stupanj građanske samouprave bila posve izbrisana iz političkoga sustava Republike Hrvatske, a njene su ovlasti automatizmom prenesene tadašnjim općinama. Građani su preko noći izgubili pravo neposrednoga odlučivanja o nizu izrazito bitnih pitanja komunalnoga razvoja i poboljšanja uvjeta života u mjestu u kojemu žive.
Sredstva prikupljena na područjima jedinica lokalne samouprave su centralizirana, stalno je povećavan udio koji se uplaćuje u državni proračun, ukinut je institut samodoprinosa, a nestao je i institut zbora građana, koji je do tada imao ne samo opću skupštinsku nego i kontrolnu funkciju nad izabranim vijećima. Na taj je način, a sve pod parolom „dokidanja socijalističkih institucija" i izlikom „uvođenja demokracije" (a zapravo, što bi dr. Vesna Pusić rekla - uvođenja demokrature) zapravo bio dokinut jedan od najvažnijih oblika građanske samouprave.