Uvijek kada je posrijedi neslaganje između institucionalne Crkve i vladajuće političke elite, najčešće se i vrlo rado povlači argument „svjetonazora većine“. Nakon brojnih drugih, posljednji je primjer uvođenja u škole spolnog odgoja. Kako to vide predstavnici Crkve, „u demokratskom je društvu nezamislivo da se škola koristi za nametanje ikoje ideologije i da se vjerničkoj većini koja prelazi 92% hrvatskih građana nameće svjetonazor manjine. Njihova je logika jasna, ogromna većina građana se izjasnila da su vjernici pa je s toga razumljivo i samo po sebi jasno da zato dijele i svjetonazor institucije koja ih okuplja. Nedovoljno obrazovanima i onima koji su navikli nekritički prihvaćati sve što čelnici te institucije govore, takva se logika može učiniti ispravnom i s jednakim će žarom u raspravama koje vode koristiti argument svjetonazora većine. Koji razmišljaju (i) svojom glavom, razmislit će o tome je li takva logika baš ispravna i može li se doista govoriti o tome da svi deklarirani vjernici ili barem većina njih dijeli isti svjetonazor.
Nakon poraza na parlamentarnim izborima i svega što je proživljavao HDZ, uključno posljednji debakl na aktualnom satu, ne treba se čuditi ocjeni pojedinih krugova da vladajuća Kukuriku koalicija i nema pravu oporbu. Bilo je s toga pitanje vremena kada će se u prazan oporbeni prostor pokušati ubaciti neka druga politička opcija. Ulogu oporbe je u dobroj mjeri preuzela Katolička Crkva kroz istupe pojedinih biskupa i, daleko otvorenije, kroz pero Ivana Miklenića, urednika Glasa Koncila. Kako sama ne želi izaći na brisani politički prostor, za svojeg je favorita izabrala političku stranku Zavjet za Hrvatsku koja za sebe voli reći da okuplja branitelje. Prisustvo Ivana Miklenića koji je sudjelovao u radu i blagoslovio skup te stranke održan u samostanu u Lužnici, jasan je znak te potpore.
Povodom još jednog "briljantnog" uvodnika don Ivana Miklenća u GK napisao sam 17.12. 2010. sljedeći dnevnik:
"Glasilo institucije koja je "uvijek bila uz svoj hrvatski narod", "Glas koncila", u svojoj silnoj brizi za hrvatske nacionalne interese, objavio je iz pera svojeg glavnog urednika don Ivana Miklenića uvodnik pod naslovom "Odvraćanje pažnje" - "Zašto su još jednom marginalizirani bitni legalni i legitimni interesi hrvatskoga naroda?'"
Taj "ljubitelj svega hrvatskoga", čovjek koji bez greške prepoznaje autentične hrvatske interese, ukazuje nama grešnicim da "skandalozno uhićenje" dvojice "hrvatskih velikana", dr Ive Sanadera i Tomislava Merčepa nije ništa drugo doli, paz' sad, "razaranje hrvatske državotvornosti" i "odvraćanje pozornosti od životnih pitanja".
Pritom se don Ivan poziva na činjenicu da je, ne lezi vraže, Sanaderu skinut imunitet, a Merčep uhićen baš na jedanaestu obljetnicu smrti dr Franje Tuđmana.
Ta to onda ne može biti drugo nego doprinos "detuđmanizaciji, koja ujedno znači i slabljenje, čak i razaranje hrvatske državotvornosti, smišljenim odvraćanjem pozornosti od Tuđmanova djela".
Novi ˝udar˝ Miklenića…
Zanimljivo je kako se neki još uvijek ne mogu pomiriti sa rezultatima predsjedničkih izbora. I dok mi je to sasvim razumljivo i očekivano od strane Milana Bandića, ostalih predsjedničkih kandidata i pojedinih stranaka koji su te kandidate podržavali, kao i njihovih pristaša nije mi potpuno jasno, a svakako je neopravdano toliko protivljenje Crkve.
U svojoj novoj kolumni u ˝Glasu Koncila˝, Ivan Miklenić naglašava kako je novog predsjednika odabrala samo trećina od ukupnog broja hrvatskih birača, čime valjda želi naglasiti kako nije zadovoljena volja većine, već samo jednog malog broja građana. Smeta Miklenića i to što je Ivo Josipović od samog početka ( i to kao kandidat Crkvi ipak manje poželjnog SDP-a ) bio favorit i tako u drugi plan bacio velike vjernike ( vrlo poželjne od strane Crkve ) kao i novootkrivenog vjernika iz drugog kruga.
Centri moći na sumnjivim stranama…
Paralelni izborni stožer Milana Bandića ukotvljen na Kaptolu, bijesan je i razočaran (i) vlastitim neuspjehom usprkos silnoj podršci i korteširanju "moralne vertikale hrvatskog društva", jer se s prodikaonica, putem letaka, a kažu čak i za vrijeme ispovijedi, vjernike pozivalo da glasaju za Bandića.
Nekad je to bilo rečeno uvijeno da se treba glas dati katoličkom vjerniku, a ne agnostiku, jer u Hrvatskoj je 90 % katolika, a drugi puta i najotvorenije, poput mračnog "duhovnog obnovitelja", pozivalo vjernike da svoj glas daju Milanu Bandiću.
Izbori završiše i vidi užasa, favorit KC je poražen, a to nije moglo bez otuđenih centara moći, pa i samog vraga ...
Ova članak je nastavak mog teksta "rat simbolima" samo naopako. Tada je bio naglasak na simbolima, a sada na ratu. Naravno ne oružanom, ali kao što je izvjesni gospodin rekao — ako ustreba... srećom, posezanje za argumentima noža i pištolja je, nadam se, ostalo u prošlosti.
Da se opet odmah izjasnim čisto da nismo znali — smatram se agnostikom, tako se deklariram na popisu stanovništva, a u crkvu i džamiju idem samo iz intelektualne radoznalosti. Nisam nikakav stručnjak za kršćanstvo a ono malo knjiga što sam pročitao je tek zanemariv dio literature što je o tom napisana. I ne mogu reći da poznajem previše svećenika — no svejedno ću probati nešto napisati o tome, naročito nakon što sam temeljito pročitao Glas koncila koji je bio uglavnom posvećen tome.
U odnosu Katoličke crkve, naroda i države najbitnija je sljedeća činjenica: crkva je bila ovdje prije naroda i prije države. Katolici nemaju veze s jednim narodom, uostalom katolički i znači opći. Što proizlazi iz toga?
Svjedoci smo rata simbola. Budući da je lakše proizvesti zastavu nego kilu kruha, od davnina se simboli vade u situacijama kad kruha počinje nedostajati (kod nas i kosti... ali to je druga priča).
Hrvatska je poznata po čestom isticanju hrvatskog grba, što je dosta čudna pojava u svjetskim razmjerima. Pa hajdemo malo pogledati Zakon o zastavi i grbu.
Zabranjeno je javno isticati dotrajale, neuredne, poderane ili na drugi način oštećene grb ili zastavu Republike Hrvatske.
Ne treba tražiti previše da se vidi gomila dotrajalih, spetljanih, pa i potrganih zastava za gomili zgrada, naročito na vojnim, gdje stoje mjesecima. Kod nas nema običaja skidanja zastave navečer sa zgrada, a kamoli pranja istih svako toliko.
Grb, zastava i himna Republike Hrvatske mogu se rabiti u obliku, opisu i tekstu koji su utvrđeni Ustavom Republike Hrvatske i uredeni ovim zakonom. U grbu i na zastavi Republike Hrvatske ne može se ništa mijenjati.
Ovo nije dnevnik o ustašama i partizanima niti o kadrinalu Alojziju Stepincu i njegovom djelovanju za vrijeme i neposredno poslije II svjetskog rata. Sudski proces koji je vođen protiv njega i sve glasniji zahtjevi za revizijom istoga su samo okvir za propitivanje potrebe, opravdanosti i prvenstveno načina primjene tog instituta u slučajevima presuda izrečenih na temelju zakonodavstva bivše Jugoslavije a neposredan povod je intervju kojeg je uvaženi akademik Dr.Željko Horvatić dao Glasu Koncila. Intervju je svojevrstan nastavak traženja i sudske rehabilitacije kardinala Stepinca koja je ponovno zatražena na jednom skupu u Lepoglavi od nazivom "Kardinal Alojzije Stepinac - svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće".
Opservirajući događanja i odnose snaga u hrvatskom društvu, u najnovijem broju Glasa Koncila komentator Ivan Miklenić uspoređuje položaj vjernika prije i poslije tzv. demokratskih promjena i donosi vrlo zanimljiv zaključak. Suprotno do sada prevladavajućem mišljenju, on zaključuje da je društveni položaj vjernika gotovo nepromijenjen.
Miklenić polazi od toga da se nije promijenio položaj nekad vladajuće elite:
Posebno je to opipljivo po prevladavajućem mentalitetu, povlasticama, odnosu prema prošlosti te po utjecaju i moći koju je zadržao tzv. kadar iz socijalističkog društva.
i analogno tome zaključuje da su vjernici i danas građani drugoga reda:
Ta pojava osobiti je izazov za građane vjernike koji su u razdoblju prije demokratskih promjena (premda su i tada bili apsolutna većina) pretežno bili građani druga reda, a ni danas (premda ih se čak 87 posto spontano deklariralo kao katolici) ne uspijevaju doći ni do ravnopravne zastupljenosti u medijskoj javnosti, a još manje do ravnopravnog sudjelovanja u utjecaju i moći u hrvatskom društvu.
»Nisu doneseni svi provedbeni propisi koji su propisani odredbama Zakona o proračunu.«
Ovako glasi jedna od rečenica iz Izvješća o radu Državnog ureda za reviziju za 2007.godinu. . Pa što, rekli bi neupućeni, to i nije neki propust kad znamo kakva nam je praksa u odnosu na brdo zakona koji su donijeti. Ipak, propust ima dublje značenje jer se radi o propustu zakonodavca.
Na tom tragu promišlja i Ivan Miklenić, komentator i glavni urednik Glasa Koncila. On u svom komentaru pod naslovom „Nekažnjeno bezakonje“ problematizira našu ukupnu političku elitu.
Drugim riječima, zakon je nešto odredio i propisao, a netko, tko se smatra da je iznad zakona, ne želi i ne donosi provedbene propise!
On ide i dalje pa zaključuje da je to „evidentan primjer izigravanja zakona a da za to svjesno i namjerno izigravanje nitko ne odgovara“ i da se na to mora upozoriti najšira javnost. Slažem se.
