pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U izjavi koju je na početku suđenja pročitao, bivši načelnik Glavnog stožera Vojske Jugoslavije Momčilo Perišić opisao je optužnicu protiv sebe kao "jedinstvenu u povijesti međunarodnog ratnog prava". Prema Perišiću, zapovjednici i načelnici iz glavnih stožera nikada do sada nisu bili smatrani odgovornima za zločine koje su počinile oružane snage druge države ili entiteta. I doista, Perišić je u specifičnom položaju - tereti ga se da je odgovoran za djelovanje snaga bosanskih Srba u BiH i hrvatskih Srba u RH jer im je pružao pomoć u ljudstvu, materijalima i logistici. Načelnika snaga jedne zemlje (npr. Janka Bobetka) tereti se za zločine snaga u drugoj zemlji (npr. zločine HVO-a u BiH) zbog logističke potpore, utjecaja i kontrole nad tim snagama. Perišića se tako tereti za zločine u Srebrenici, granatiranje Sarajeva i raketiranje Zagreba.

Makar je ICTY već nekoliko puta presudio da je utjecaj koji je Vojska Jugoslavije imala na VRS u Bosni bio dovoljan da se odgovornost može pripisati jugoslavenskom velikom bratu (npr. slučajevi Tadić i Krstić), ovo je prvi postupak koji počinje nakon presude ICJ (International Court of Justice) koji nije našao dovoljno elemenata da bi Srbiju smatrao odgovornom za zločin koji su u Srebrenici počinile snage VRS (više: Srbija nije odgovorna za genocid u Srebrenici). ICJ i ICTY primjenjuju dva različita standarda za ocjenu državne odgovornosti - dok se na ICJ očekuje upravljanje specifičnom operacijom, na ICTY je dovoljna "overall control" u vidu logistike, financiranja i slično. (Tadić - Why the Nicaragua test is not applicable) Isto tako, makar dolazi iza presude u slučaju Martić (Krajiški warlord osuđen na 35 godina), ovo je prvi slučaj koji će morati eksplicitno adresirati pitanje odgovornosti srpskih institucija za ratne zločine Martićevog klana u Hrvatskoj (TV izvještaj o presudi Martiću). Makar je vijeće odlučilo da su "dokazi pokazali da su RSK i njeno vodstvo tražili i primali znatnu financijsku, logističku i vojnu potporu Srbije koja je dolazila iz MUP-a i Državne sigurnosne agencije, JNA i Republike Srpske", u slučaju Martić to pitanje nije bilo u središtu interesa.

Makar se ponovno radi o postupku za zločine u Hrvatskoj i to ovog puta s jasnom međudržavnom komponentom, interes hrvatskih medija je poslovično nikakav ili loš.

Teoretičari zavjere su (kako to uvijek biva) popušili - Radovan Karadžić izgleda nije sklopio pakt o trajnoj nekažnjivosti. Srpski izvori potvrdili su, a svjetske kuće prenijele da je bivši predsjednik Republike Srpske, šef Srpske demokratske strane i Vrhovni zapovjednik vojske bosanskih Srba (VRS) uhićen. Gdje i kako još nije poznato, no nema sumnje da će detalji biti zanimljivi, posebno oni koji se tiču njegovog više od desetljeća dugog skrivanja. Radovan Karadžić arhitekt je jednog on najbrutalnijih ekperimenata rasne čistoće u Europi koji je optužen za vrlo teška kaznena djela: genocid (najteže kazneno djelo u međunarodnom pravu), sudjelovanje u genocidu, istrebljenje, ubojstvo, namjerno usmrćivanje, progon, deportaciju, nehumane akte i druge zločine počinjene protiv bosanskih Muslimana, Hrvata i drugih ne-Srba u BiH.

Prema optužnici, Karadžić je zajedno s drugima (element koji će izmjenom optužnice biti obuhvaćen u "udruženi zločinački pothvat") činio zločine po BiH sa ciljem osiguravanja kontrole nad područjima BiH koja su proglašena srpskom republikom i značajnog smanjenja ne-srpskog pučanstva. Kako bi ostvarili taj cilj, koji je po međunarodnom pravu ilegalan, Radovan Karadžić i ostali su činili zločine kako bi se ne-Srbi natjerali da napuste ta područja, a one koji su nevoljko odlazili su protjerivali, dok su druge ubijali - radi se o poznatom obrascu koji je primjenjen u svim ratom zahvaćenim bivšim republikama SFRJ od svih zaraćenih strana. Ipak, Karadžić se za razliku od drugih mora suočiti s najtežom optužbom, ona za kazneno djelo genocida, tiče se ubojstva skoro 8,000 muslimanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995. Case protiv Karadžića ne počiva samo na zapovjednoj odgovornosti (kao Vrhovni zapovjednik koji nije učinio nešto što je trebao - kaznio ili spriječio da trupe nad kojima ima kontrolu čine zločine) nego uvelike i dokazivoj direktnoj odgovornosti za genocid (učinio nešto što nije trebao).

Za nešto više od mjesec dana, od 26. do 30. svibnja, pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), sudom čiji Statut čini sastavni dio Povelje UN-a i koji je osnovan da bi omogućio mirno rješavanje sporova (između država), raspravljat će o nadležnosti nad tužbom koju je Hrvatska podigla protiv Savezne Republike Jugoslavije čija slijednica je bila Srbija i Crna Gora koju je pak naslijedila Srbija. U tužbi Hrvatska tvrdi da je SRJ prekršila obvezu na koju se Hrvatskoj i drugim potpisnicama obvezala preuzevši Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju kaznenog djela genocida. U međunarodnom pravu, država može biti tužena za delikt samo ako je prekršila obvezu koju je samovoljno preuzela. SFRJ bila je potpisnica konvencije o genocidu (zbog, između ostalog, zabilježenog genocida NDH na tlu tadašnje Jugoslavije), a sve njene sljednice su nakon stjecanja međunarodnog subjektiviteta položile kod depozitara potvrde da se i dalje smatraju članicama konvencije. Slična tužba, podnesena od strane BiH prošla je fazu odlučivanja o nadležnosti (prigovor Srbije je odbačen), ali je na meritumu djelomično podbacila. Hrvatska ima materijalno daleko slabiji slučaj jer će iznimno teško (ako uopće) dokazati da se dogodilo kazneno djelo genocida (za koje je potrebno dokazati posebnu vrstu namjere da se uništi određena grupa). Saslušanje o nadležnosti dati će uvid u smjer u kojem predmet ide i moguće pružiti javnosti uvid u jedan od mega procesa koji se uglavnom odvija bez da ga mediji prate pa tako javnost ne zna tko zastupa Hrvatsku, kako je točno formulirana tužba (memorial), koji su argumenti suprotne strane (counter-memorial) i postoje li realni izgledi da tužba uspije.

Donosim jedan tekst koji u svakom slučaju može razjasniti neka pitanja vezana uz skrivanje dokumenata Vrhovnog savjeta obrane gdje se jasno vidi tko je imao kakvu ulogu.

SKRIVENI KLJUČNI DOKUMENTI O GENOCIDU
Florence Hartmann

Bivša glasnogovornica Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju iznosi sistematičan pregled postupaka kojima su skriveni zapisnici Vrhovnog savjeta obrane, koji su mogli biti dokazi protiv Srbije za genocid u Srebrenici.
U travnju 2006. godine, Bosna je iznosila svoje dokaze protiv Srbije na prvom suđenju za genocide ikad održanom na Međunarodnom sudu pravde (Internacional Court of Justice, ICJ). U istom Nizozemskom gradu, jedan kilometer dalje, drugi UN-ov Sud, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (Criminal Tribunal for former Yugoslavia, ICTY), nije naredio skidanje pečata sa Srpskih državnih arhiva. Stoga je Bosna bila spriječena zatražiti dokumente koji su mogli biti dokazi protiv Srbije u slučaju genocida.

Geoffrey Nice QC i Jutarnji list EPH vole se javno i ne posustaju u promoviranju rasprave o ostavštini Carle del Ponte, što je potpuno logičan cilj u trenutku kad se njen osmogodišnji mandat bliži kraju. No ono u čemu Jutarnji list sustavno podbacuje je informiranje javnosti o "altera pars" odnosno komentaru druge strane na niz tvrdnji koje Nice iznosi. Osjećaj za vijest u Jutarnjem je parcijalan pa zbog toga i javnost ima parcijalno utemeljeno mišljenje o onome što Sir Nice tvrdi u intervjuu za EPH čiji naslov ("Carla del Ponte nije radila kao pravnica, nego kao politički amater") je zrcalno preuzeo ovaj dnevnik.

U sklopu pitanja koja se pojavljuju nakon presude za Ovčaru, pojavljuje se jedno zanimljivo pitanje koje indicira nekonzistentnu politiku hrvatskih vlasti prema ICTY-u i kontradikciju s unutarnjom retorikom vladajućih. Pitanje glasi: zašto Vlada RH nije intervenirala kao amicus curiae u predmetu Mrkšić i drugi?

Naime, makar je dva puta neuspješno pokušala dobiti status prijatelja suda u predmetu Gotovina i dr. gdje se pokušala uplesti u činjenična pitanja (što je amicusu zabranjeno), Vlada RH nije podnijela zahtjev da joj se isti status dodijeli u predmetu "vukovarske trojke" (makar se jest pojavila da bi argumentirala prebacivanje tog slučaja u Hrvatsku, što je odbijeno). Status "prijatelja suda" omogućava zainteresiranoj strani da se pred sudom pojavi i pomogne mu u rasvjetljavanju (isključivo) pravnih pitanja, a upravo jedno takvo postojalo je u predmetu Ovčara. Svojim neangažiranjem Vlada je dopustila da odgovor na to pravno pitanje u presudi vukovarskoj trojci na kraju bude suprotan njenom proklamiranom stavu.

Hm, bio sam siguran da sam objavio dnevnik "SDP - stranka opasnih namjera", ali možda je to samo bio post na neku diskusiju...

Anyway, čitam upravo na SDP.HR Je li HDZ spreman na nemoralne i nezakonite postupke kako bi pobijedio na izborima? i potpuno sam siguran da je to istina - DA, SDP je stranka opasnih namjera...

Osim skupog i rizičnog koncepta po kojemu Lepi Zoki sebi pokušava u Saboru napraviti svoju "Zoranovu Vladu" (a da Ljubo bude zadovoljen sa svojom igračkom 4x4 strategijom), SDP 2007. godine povlači pitanje (s ciljem manipulacije javnošću) da postoji opasnost da HDZ zadrži vlast ilegalnim metodama... Svšta, u 17 godina demokracije, NIKADA hrvatski izbori nisu biloi ugroženi i taj dio demokracije se razvija više nego savršeno...

Kada je Peter Galbraith ( kao gost kod Stankovića u „Nedjeljom u dva“ povodom izlaska njegove knjige „Kraj Iraka!“ ) pričao o stanju u Iraku iznenadila me spoznaja da je formiranje Kurdske države na sjeveru Iraka već gotova činjenica, što predstavlja kraj Iraka kakvog smo donedavno poznavali. Činjenica da Amerikanci (barem oni koji su organizirali svrgavanje Sadama) nisu poznavali temelje na kojima je povijesno bila zasnovana i realno se održavala ta država, nije neki bitan podatak. Uostalom, pitanje je, da li je američko neznanje doista presuđivalo u slijedu događaja, ili jednostavno američki politički pragmatizam (poslije kolapsa Sadamove vlasti, Amerika tj. Busha juniora i saveznike je interesirala samo naftu, koju su jedinu stavili pod kontrolu, dok su sve drugo prepustili stihiji, u kojoj je definitivno izgorio nama poznati Irak).

Najnovija događanja oko hrvatskih generala i njihovih odvjetnika na haaškom sudu navela su neke ljude na pomisao da bi general Gotovina mogao biti oslobođen. Začuđuje takva naivnost i pokazuje da ima ljudi sklonih povjerovati u pravdu i dobre namjere haaškog suda i njegova tužiteljstva.
Zato valja podsjetiti na općepoznate činjenice.
1.
U akciji «Oluja» general je Gotovina oslobodio velik dio hrvatskog teritorija od srpske paravojske.
2.
Spasio je od pokolja desetke tisuća muslimana, koje su Srbi opkolili u sjeverozapadnoj Bosni.
3.
Skršio je Miloševićev genocidni projekt etnički čiste «Velike Srbije» sa granicama Virovitica – Karlovac – Karlobag.

Međunarodna pravna i politička zajednica je namjestila remindere na mobitel - u 10 sati ujutro 26. veljače Međunarodni sud pravde objavljuje odluku u slučaju Bosna i Hercegovina v. Srbija koji se s dobrim razlogom titulira kao landmark case pred najvišim sudom UN-a nadležnim za sporove između država i koji je po značaju usporediv sa slučajem Nicaragua v. USA iz 1986. kojim je ustanovljeno da je USA prekršila međunarodno pravo podržavajući gerilske Contras frakcije u Nikaragvi, a o kojem se i danas raspravlja s istim žarom kao i prije 20 godina. Slučaj BiH v. Srbija će, oglasi li se sud nadležnim, biti prekretnica u razvoju međunarodnog prava jer se po prvi puta u povijesti razmatra odgovornost države za genocid. Presude ICJ-a postavljaju temeljna načela razvoja međunarodnog prava jer imaju presedanski značaj pa će objava ove odluke nesporno biti povijesni trenutak u međunarodnoj borbi protiv ovog "the crime of crimes".

Ovaj je slučaj iznimno složen o čemu najbolje govori činjenica da su si najveći autoriteti za međunarodno pravo koji sjede u palači u Hagu uzeli točno 10 mjeseci da donesu odluku. Odluka koju donesu je obvezujuća, bez prava žalbe i provediva kroz prisilne mjere Vijeća sigurnosti ako je potrebno. Doduše, javnost u zemljama bivše Jugoslavije ovaj slučaj uopće ne promatra kao slučaj odgovornosti države za genocid nego kao nekakvu konačnu presudu o prirodi rata (složeni etnički sukobi ili čista agresija Srbije) što je vrlo daleko od istine. Redovi koji slijede će možda pomoći ispraviti tu pogrešnu percepciju.