pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

PODNASLOV: SKIDANJE POZLATA!

Prilagođavanje povijesnih događanja osobnim potrebama je stara koliko i ljudski rod. Uvijek je bilo onih koji su u povijesnim događajima željeli istaknuti vlastitu ulogu ili prilagoditi ljepšem izgledu. Kako u svim tim događajima nikada nisi sam, svaka ovakva „intervencije“ u povijesne činjenice se obično izvodi umanjivanjem ili poništavanjem tuđih zasluga (kao nezgodnih svjedoka).

Nekada, dok je pismenost bila vrlo ekskluzivna stvar, kraljevi, vojskovođe, heroji su to lako rješavali – diktirali su što će se pisati za buduće generacije. Danas je to malo drugačije, jer je pismenost vrlo raširena (učenost još nije toliko) a tehnologije zapisivanja događaja su mnogostruke i praktički neuništive. Da bi se ipak pariralo koliko toliko, današnja vrlo razvijena sredstva javnog komuniciranja se sotoniziraju (kao što je npr. Internet, ili na njemu ona Wikipedija ili Google i sl. tražilice – koji će u trenu izbaciti mnoštvo poveznica na tražena pitanja).

HTV je danas 07. travnja 2008. na stranici teleteksta br. 114 donio vijest o hodočašću vukovarskih branitelja i invalida. Razdaljinu Vukovar – Dubrovnik od 1.000 km. će dvadesetak hodočasnika prijeći radi pružanja podrške hrvatskim generalima Gotovini, Čermaku i Markaču.

Vijest između ostalog kaže:
Svrha su pravda i istina o Domovinskom ratu.
Hodočasnici kažu kako je rijetko spominjana istina da je u Vukovaru nakon srpske agresije bilo onoliko čitavih kuća koliko je u Kninu nakon akcije Oluja bilo stradalih.
u citiranom boldirao @bube

Ima li u toj istini što sporno?

Neznam dali ste primjetili da hrvatsko pravosuđe u službi politike uz okrivljenika uvijek stvara Femme Fatal, kobnu ženu. Izgleda da je takva uloga žena čvrsta praksa pravosuđa. Naime htio bih podsjetiti da je odmah na početku istrage protiv Vladimira Zagorca uhapšena Suzanne Bunjevac pod potpuno nejasnim okolnostima i nejasnom optužbom. Napisao sam tada podrugljivo intoniran tekst "Mata Hari u Remetincu".

I dok Vladimir Zagorec uživa u blagodatima bečke kulturne i kulinarske ponude njegova Femme Fatal sjedi i dalje u Remetincu. Mislim da je njena uloga iskonstruirana i da samo hrvatsko pravosuđe zatvara nevažnog svjedoka i još priprema protiv njega optužnicu. Daljnje pojedinost su mi nepoznate.

E, pa i uz drugog generala, žrtve politizacije pravosuđa, Branimira Glavaša, pojavila se Femme Fatal u osobi Gordane Getoš. I opet, nije sasvim jasno za što je optužena i zašto mora sjediti tako dugo u istražnom zatvoru. A evo i ovdje sličnosti s prvim slučajem. Branimir Glavaš je na slobodi a Gordana Getoš nije.

Receno je u jednom od komentara na jos jednom postu o generalu Gotovini ovako :

Vjerojatno će koju kunu priložiti i oni koji cijene nekoga tko je izložio svoj život opasnostima da bi oni danas normalno živjeli.

Ja doista ne bih sad ulazila u polemiku je li gospodin Gotovina radio ista neprimjereno ili je samo vrsio svoju duznost najbolje sto je mogao sukladno mjestu i vremenu u kojem se zatekao. Ne bih uopce zeljela ponovno elaborirati sve dostupne i poznate cinjenice jer smo ih vidjeli u vise navrata. Gledali smo skupove masovne podrske generalu i skupove gdje se o njegovoj glavi cjenkalo, iznudivalo, varalo, pritiskalo i pregovaralo na najvisoj razini. Isto smo gledali skupove gdje se grmjelo o neizrucivanju, da bi ga se prekonekoliko godina poslije naravno izrucilo od strane istih osoba.

Tesko je biti pametan !
To je cesto koristena uzrecica, obicno to kazemo kad je posrijedi nesto tako slozeno da valoriziranje i moralni sudovi tesko padaju iskrenom i dosljednom promatracu. Kazu da svako promatranje nekog procesa mora teci uporedo s tim procesom, biti dio njega, inace konacan sud nije vjerodostojan. Isto tako, kazu da ukoliko si dio nekog procesa, mijenjas prirodu tog procesa, a ono sto se dogada mijenja i tvoju vlastitu prirodu i prestajes biti neovisni promatrac.
U tom svijetlu jako se cudim zagrizenim teoreticarima i kriticarima koji vlastite istupe temelje na uvidu o cinjenicama iz tude perspektive i onog sto su negdje culi ili procitali. Pitam se uvijek - koliko su relevantne ocjene nastale na informaciji iz druge-trece ruke i jos k tome - sto je neizbjezno - drukcije vizure promatranja kojoj mozemo vjerovati ili ne.

od vladimira zagorca smo čuli samo dvije rečenice, obadvije upućene novinarima. prva glasi: ne usudite se vi napisati ono što bih vam ja mogao reći, a druga je njegov vapaj: ljudi, pa zar vi nemate nimalo ljudskosti?

najprije o prvoj. što bi to zagorec mogao reći i o kome, a što bi bilo tako strašno da se to novinari ne bi usudili napisati i to danas, kada se o svima po novinama piše sve, naročito ako su u pitanu gadosti, pa često čak i ono što baš i nema neke bliske veze s istinom. a ovo što bi zagorec rekao ne bi se, eto, nitko usudio napisati. stvar je znači prilično gadna. i tiče se, sasvim sigurno, nekoga pred kim bi novinari morali strepiti, nekoga tko bi im mogao stvarno i naštetiti, ugroziti njihovu sigurnost, možda i život, ako bi se ipak ohrabrili prenijeti neka zagorčeva saznanja. pa tko to u hrvatskoj ima takvu moć i s kim je to zagorec usko surađivao kada je skupljao svoje bogatstvo od našeg novca, a o kome bi danas mogao pričati? surađivao je s onima koji su ga doveli na položaj na kojem je bio, a kasnije i odlikovali za ono što je za njih i za sebe radio. dvojice glavnih i nekada najmoćnijih više nema, oni ne mogu nikome nauditi i teško je povjerovati da bi se bilo koji novinar bojao o njima bilo što napisati, bez obzira kako strašno bilo to što bi zagorec mogao reći. radi se dakle o nekome tko je još uvijek moćan i to tako moćan da može biti i opasan. pa tko bi to mogao biti? počinje dakle zanimljiv kviz i tko zna kako će završiti ako zagorec jednom na nekom sudu počne točno odgovarati na postavljena pitanja.

Hrvatska, ljubavi moja - dokumentarni je film u režiji Jakova Sedlara koji svjedoči o ljubavi prema domovini Hrvatskoj, Domovinskom ratu te izdajništvu i licemjerstvu od strane HDZ-a i Ive Sanadera, Ivice Račana i ureda Predsjednika RH Stipe Mesića kao i njihovih nemoralnih sluga. Također svjedoči i o političkom Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu i bizarnosti Carle del Ponte, te o srpskoj propagandi protiv Hrvatske. Prema riječima redatelja filma "Vrh HDZ-a zabranio je prikazivanje filma!". Film se trebao prikazati 5. kolovoza 2006. godine na Kninskoj tvrđavi.

Postrojio Sanader, baš u maniri vrhovnog zapovjednika koji to nije, „svoje generale“ u velikoj konferencsali središnjice HDZ-a na Trgu žrtava fašizma. Hadezeovi generali (od kojih mnogi to uopće nisu) su se vojnički spremno odazvali i javili na raport te izvršili svoju zadaću prema domovini, odnosno stranci, odnosno svome vođi i potvrdili vasceloj javnosti da je državna politika na kursu za koji su se oni borili i da nitko osim HDZ-a nema prava govoriti koji su to interesi branitelja i kakve stavove branitelji imaju zastupati u javnosti.
Odgovor je to na bezobrazno i drsko otimanje od strane neprijateljskog SDP-a jednog od njih. Otkud samo drskost toj nebraniteljskoj stranci da ima Savjet za branitelje i još da su za predsjednika izabrali jednog od onih pravih generala, jednog njihovog. Da su još stavili nekog generala koji je u HV došao nakon dugogodišnjeg školovanja i karijere u JNA kao što je onaj izdajica Tus ili još gore Špegelj to i ne bi bila pljuska tim pravovjernim nosiocima velikog broja čvaraka na epoletama nego su postavili jednog koji je 1990. bio NKV radnik sa perspektivom da u dogledno vrijeme postane VKV, znači istinskog, „pravog“ generala, a to se jednostavno ne smije dozvoliti.