pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U čemu je razlika između maloljetnog i punoljetnog aktivista, maloljetnog i punoljetnog poduzetnika, maloljetnog i punoljetnog političara? Punoljetni znaju kvalitetno planirati. Maloljetni tek uče.

I to ne znači da maloljetni imaju malo godina, kalendarski ili iskustveno. Moguće je da imaju puno godina, da su vrlo iskusni, ali još uvijek ne znaju kvalitetno planirati (odličan primjer među aktivistima: Zoran Oštrić).

Punoljetni su znači sposobni PREDVIĐATI situacije i ugraditi te pretpostavke u svoj plan. Punoljetni imaju veliki postotak realizacije. Jer jednostavno - ZNAJU.

Punoljetni znaju da moraju planirati realno i racionalno, oni su svjesni da ne mogu zagristi više nego što mogu zinuti. Oni su znači - SVJESNI SVOJIH MOGUĆNOSTI.

I najvažnije. Punoljetni mogu jamčiti za svoje projekte.
U poduzetništvu to i čine, jer je normalno da kad obećaš (uzimaš na dug, kredit) da ostaviš jamstva (mjenice, hipoteku, jamce, ženu, svinju...).
Političari i aktivisti to ne čine, jer začudo, nitko ih ni ne traži. Osim Galeta. On traži jamstva čak i tamo gdje ih je uopće glupo tražiti (alternativni zaštitari, alternativni liječnici i sl.).

Poduži uvod

Inspiracija za današnji dnevnik je došla sa nekoliko razlčitih strana.

Prvo, tu je galetov tekst i njegova inicijativa za izgradnjom wiki baze podataka o političarima. Nakon prvog čitanja imao sam dojam da gale piše o univerzalnoj bazi podataka hrvatski političara, što bi po mom mišljenju bila problematična ideja. Naime, izvor podataka za takvu bazu mogu biti (gotovo isključivo) medijski natpisi, a oni su s jedne strane nepouzdani, često nepotpuni i netočni, a u krajnosti i podložni različitim spinovima i podmetanjima. Nadalje, wiki pristup izgradnje takve baze, automatski otvara prostor namjernom plasiranju krivih ili nepotpunih informacija o političarima koje je u određenom trentku potrebno diskreditirati. Štoviše, sklon sam mišljenju da je takvo ponašanje očekivano, ukoliko taj projekt zadobije širinu. Naknadne prepravke i ispravljanja netočnih ili zlonamjernih podataka, te „diskreditacija“ – u skladu sa JOTom – u pravilu anonimnih autora, biti će zakašnjele, kada će dezimformacije već obaviti svoj posao.

Mjesec lipanj polako isparava a ja nikako da stignem nešto napisati.
Zapostavila sam ono zašto sam eto protekle dane uložila puno truda, BLOG. Ali ne na ovaj klasični način, već nešto, puuuno korisnije.
Dakle, oni koji još nisu čuli, Blogerska Organizacija na hrvatski način samo što nije. Ne pitajte se tko, kada i zašto jer je Zvone Radikalni već sve objavio na svom postu PRIKUVALO!!!....a bogme je i meni :))
E sad, obzirom da se mi zalažemo za radikalnu transparentnost nekoliko riječi od mene, tek toliko da se zna.
Skupili smo se i nismo posustali. Eto, već četrnaest dana radimo, diskutiramo, kreiramo, crtamo, pišemo, u maniri odličnih učenika :)) Ako vas zadovoljimo, bit će to najveća nagrada za nas, jer smo grupa altruista, koji će se ujedinjeni boriti za blogerska prava.
Sad dolazi pitanje, kako ćemo se mi to boriti za blogerska prava? Da vam otkrijem odmah, neću, jer nebi bilo poslije zanimljivo...

Umjesto prologa:

Nakon više od godinu dana komentiranja na pollitika.com, osjetila sam potrebu da vam se obratim (a za to sam dobila i dodatni poticaj od nekih članova:-). Nick nemesis, pod kojim objavljujem ovaj post, a koji sam odabrala da bude oznaka mog prvog identiteta na pollitika.com, jedan rječnik radikalnog feminizma definira kao "vrlinu Onih-koje-Vide da s očiju zatočene Pravde skidaju povez" (u slobodnom prijevodu: pravednica).

Napisano je dosta toga dobrog na ovu temu na pollitici. Da budem iskren, koristio sam ju kao primarni izvor informiranja o ovoj temi. Rasprava je bila konstruktivna i uspjela je na vidjelo istjerati ključne uzroke prosvjeda, ogoliti velike slabosti naše obrazovne politike i sasvim jasnim učiniti težak problem neodgovornosti u našem društvu. Kao ključna intervenirajuća varijabla uzeta je u brojnim tekstovima sposobnost mladih da brzo i efikasno komuniciraju putem suvremenih tehnologija i sposobnost da se do novih znanja i informacija dođe brzo. Ja bih stvar ovdje pokušao sumirati koristeći se određenim kategorijalnim aparatom. Kategorijalnim aparatom znanstvene paradigme poznate kao mrežni menedžment.

Največi dio tekstova na pollitici.com pisan je u kritičkom duhu, što po logici stvari naglašava potrebu i zahtjev za promjenom.

Zahtjev za promjenom nužan je dio svake autentične kritike.
Naravno, kritika kao zahtjev za promjenom može biti usmjerena više na općenitiju i apstraktniju razinu problema, ili pak više na konkretniju problematiku.

Te dvije razine su dakako povezane, gdje apstraktnija razina predstavlja teoriju, a konkretna razina njezinu primjenu i provjeru.

U skladu s time, kritika se može baviti više teorijskim pitanjima, ili pak više onom konkretnom, provedbenim razinom.

Na pollitici. com Gale predstavlja predvodnika onih koji naglašavaju važnost konkretnog i operativnog djelovanja i mijenjanja stvari, dok neki drugi, poput mene, smatraju da je potrebno energiju više usmjeriti na izradu teorija koje će objasniti što i kako konkretnim djelovanjem zapravo mijenjamo. No, niti operativno djelovanje funkcionira bez makar implicitne teorije, niti se teorija može razvijati bez odnosa sa konkretnom praksom.

Meni su svi simpatični, paaa, čak i Lupino. Veli naša farmerica Alex. I svima je oprostila. Eto, tako to rade predstavnici elitnih divizija, najrazvijenije kameleonske kaste na svijetu. Majstori teatra apsurda, koji sve montipajtonovce, trotere i brojeve jedan - papaju za doručak.
Iskusni, ali ustvari naivni JOT igrači poput Lupina budu poniženi od ljepuškastih pripadnica elitnih divizija (naoružanih kokosovim orasima). Dok oni mlatare po zraku i nedužnim vratima, završavaju sa natečenim jajima (od neočekivanih udaraca ispod pojasa). JOT bez zaštite = jaja bez pancirke. Čak ni ciganska verzija JOT igrača (Jura - ples, pjesma, udvaranje) ne uspije odvesti konja iz štale, jer elitne divizije imaju oko i na leđima.
No ipak, od vještog crvenog elitnog voda (istarski klan) ima ipak još vještijih. Crni, HBH klan vjerskih fanatika još je opasniji. Iza umivenog frontmena (Rafo) stoje puno opasniji igrači. Crveni barem daju kruha i igara (pa smo siti i zabavno nam je), ali ovi ne. Niti kruha nema. Ima samo molitva, klečanje na kukuruzu i podrigivanje na suho.

Zvone nam je otišao. Ljut je čovjek što se nije ništa značajno dogodilo od Lotrščaka.

I nije se dogodilo. OK, imali smo BORNAu, ali to je bio samo jedan izboj potrebe za promjenom. No ono što stoji jeste da pollitika.com, nema viziju. Posljedica toga je da stara ekipa polako iz iste pozicije prežvakava sve teme, polako gubi interes i entuzijazam koji je kreirao jake stvari, a stara ekipa je po običaju okosnica novih događaja. Novi dolaze i uklapaju se u ovu mrežu, samo što je jezgra polako počela gubiti elan.

Iz moje perspektive, ja sam na pollitika.com-u godinu i pol dana. I počeo sam furati reciklažu. Prati SDP-ovce mi jednostavno više nije interesantno. Sve se zna. Spominjati HDZ koji je još veća sramota je suvišno. Satelite što se daju za dvije sinekure tek nema smisla spominjati.

Pričati o stvarima o kojima je sve rečeno jednostavno nije više interesantno. I upravo zato priča o viziji, nečemu što će dati pokret, gibanje pollitici. Da ne drvimo oko istog, već da krenemo u novo i nepoznato. Da se počnemo gibati dok nas nije pojela ova žabokrečina.

Evo me opet, kako pišem dnevnik koji se nadovezuje na Davidov dnevnik, u kojem se on osvrnuo na temu untarstranačke demokracije, ali koji ima i dosta zajedničkog sa Galetovim dnevnikom od prije cca mjesec dana. Iako je u posljednjih godinu dana SDP kao stranka demonstrirao puno višu razinu unutarstranačke demokracije od svih ostalih (relevantnih) stranaka, tema je puno dublja od toleriranja ili afirmiranja “disonantnih” izjava, a i pred SDPom na tom području pravi posao tek predstoji.

Naime, osnovni problem svih hrvatskih stranaka je manjak unutarnje komunikacije između vodstva i članstva, te svođenje procesa donošenja odluka na usku stranačku elitu. Takav proces komunikacije i odlučivanja nužno upada u područje netransparentnosti i predsavlja najplodnije tlo za razvoj političke korupcije, i u konačnici nepovjerenja građana prema svim vrstama političke aktivnosti – bez obzira na njihovu utemeljenost, dobronamjernost ili općedruštvenu korist.

Od pola kile. I nije nešto? A i vrijedi malo. Po Milasu, samo jednu marku. A i ona je već dugo bezvrijedna. Ako je niste konvertirali na vrijeme.

Frederik me malo bocnuo sa svojom grubom ocjenom. Ima ovdje dosta balavaca koji se razbacuju sa lošim ocjenama i grubim izrazima. Ili lijenčina kojima se neda malo skenirati diskutanta prije nego ishitreno opali ocjenu. I ja sam ponekad lijen. Ali Frederik nema taj običaj. I nije problem u njemu.

Problem je u nedostaku vremena za dugačke komentare. Vrag je kad nešto započneš (npr. debatu) a ne stigneš to istjerati do kraja. Dugi komentar se može shvatiti na sto načina. Kratki? Valjda na tisuće.
Već sam par puta, otkad sam registriran, bio potpuno pogrešno shvaćen, upravo zbog prekratkog komentara. Pa kad netko iz tog kratkog komentara još izvuče izjavu iz konteksta, dobiješ nešto što nisi na sanjao. Pa ako ne stigneš na to odreagirati, dodatno pojasniti, iz crnog ispadne bijelo, iz partizana ispadne ustaša, iz kreativca ispadne destruktivac. Cum dixeris, quod quis, audies, quod non quis.

Ljeta su udarni dani u godini kad plodna i iskusna zemlja sprema slasne plodove i sve dalje. U tom ritmu uspjesi neupitno teku, tek poneke dvojbe ko nijanse bogate čula i maštu. (R)evolucija stremi skokovima. Gale usporava ali stare i nove snage naprijed kroče. Oko igre na rezultat dvojbi više nema. Vrata za uspjehe posve otvorena, slobodno je bez zadrške. Defetizam, skepsa i poneka dvojba bit će ulonjeni, sa prašnjavom starudijom, medijskom i drugom, opet parkirani u stranu.

Suglasje je postignuto. Sada više nema nismo znali ni vrištanja kada igra zakuhava. U igri na rezultat je složenije od revolucije i rada pa i samog sporta, tu se stalno pobjeđuje samog sebe pa sve drugo oko sebe. Nema žalbi niti tko ih sluša, nema drame. Igra apsolutno čista, (nad)realna bez ostatka.

Ivica Račan na odlasku vuče konce hrvatske politike (gale se moli za iznimku). Ne samo izbori, nego i sve drugo, rasporedi, drama, već je pregrijano. Poslije Račana primjeren je novi Račan, ne stari i ne nešto sasvim drugo, nego novi. Tu je šteta, dobro bi došla premijerka. Ali za Željku Antunović je bolje preuzeti financije, to je najvažnije i to razumije. Odgađati se nema, zato laka tema. Ne mislimo na takmičenje, nego duga igra poslije drame, gdje ni doktor drame ne pomaže, a gdje bi stalni pravnici, makro-ekonomisti i politolozi, kojima je specijalnost građevinarstvo. Dakle raspored igrača. Picula mora naprijed, poslije Račana novi Račan. Picula je rijetki koji zna da to nije tako ozbiljno kako izgleda. Nešto malo je svirao u bandu pa ima minimalne predispozicije za grupu, stvar koju ostali ne mogu preskočiti, tako da je i njima bolje. Malo je okusio ratišta, hdza i eu. Linića moraju unaprijediti u maršala, druge u generale, raspored po područjima. Bandić mora početi disciplinirano, ostali politolozi isto, jer tonu. Nije pokojni Šuvar postavio pitanje tek tako. Ekonomisti na parove razbroj s. Dobro bi došao koji praktični filozof, ali tu su svi nepraktični a od sociologije dalje ni crta, samo malo književnosti i sveg drugog. Ljuštinu samo za izvršne stvari, odavno već tone u onome za što nije. Partnere svuda samo ne gdje je novac, zato društvene djelatnosti i vanjski poslovi, nek se rasporede kako znaju. Dalje po volji.

Hrvatska je u pretjerano religioznoj praksi i okruženju. Izloženiji djelovi, kao politika, su najveće žrtve. To traje dugo. I ako nismo za neko razumijevanje i milosrđe, možda smo zainteresirani za stanje na bojištima, jer o bojištima se radi. Ne radi se o klasičnim religijama i pojmovima ni biblijskoj situaciji. Radi se o stvarnim, fizički opipljivim ofenzivnim religijama raznih vrsta. Prije konkretnog, opća ilustracija o čemu se radi. Stigne li tko misliti šta znači da je političar u trendu, od banalnih izgledati kao Clintoni ili čak Britney, novca, preko tehnike i komunikacija, rata i razvoja, EU i SAD, do svakodnevnih nemogućih misija kad se to sve kroji uzduž i poprijeko. Stigne li se tko zapitati koliko je tu likvidiranih, koliko teških invalida, tko je preživio, kud to vodi, o kakvim silama i pravilima se radi, ima li kraja, koliko su ljudi izloženi? Rad. Novac. Porezi. Hrana. Internet i (elektro)tehnika. Nacija. Jezik. Jezikova juha. Sve to je naoko opće i neupitno a u konkretnom sve tako pluta da svaki pomak skreće u rupe, udara o zidove, djeluje kao muha bez glave, dugovi i potraživanja se gomilaju. Obzirom da pravih odgovora nema na vidiku, nužna je pretpostavka boga u odnosu na te objavljene sile, religije, bar radi uvida u situaciju na bojištima.