Rođen sam sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća u Zagrebu. Od najranijeg djetinjstva živio sam sa svojom širom obitelji u suterenskom stanu u Podsusedu koji je moja prabaka kao učiteljica dobila od države na korištenje. Nismo imali televizor, već samo neki prastari radio aparat koji je ona donijela iz Krašića. Tamo je kao mlada učiteljica službovala i prijateljevala s tadašnjim krašićkim župnikom Stepincem. Neke od svetih sličica s njegovim potpisom koje sam naslijedio iz tog vremena, čuvam kao obiteljsku vrijednost i danas.
Taj radio bio je moj prvi dodir s muzikom uopće, jer u vrtić nisam išao, a televizor tad još nismo imali.
Prisjećam se tako protesta za povratak imena Trga žrtava fašizma 1999.
Poslije protesta okupilo se jedno duštvo, iako ne baš istomišljenika, ali tolerantno, oko generale Rade Bulata, koji je dosta kritički progovorio o Tuđmanu.
Jedna gopođa iz društva obrati se Bulatu, govoreći mu da on kao Srbin sigurno ne voli Franju Tuđmana zato što je on hrvatski nacionalist.
Bulat bez imalo krzmanja odgovori da je gospođa u zabludi, jer da Franjo Tuđman nije nikada bio hrvatski nacionalist, već uvijek i samo karijerist.
Eh da, rekoh sebi, da je bar Tuđman bio usamljeni primjer partizanskog borca, političkog komesara X Korpusa Zagrebačkog, tobože odanog ideji socijalizma, koji nezdovoljan neutaženom čežnjom za vlašću postaje disident.
Možda je on u početku čak i bio iskreni pobornik izgradnje Jugoslavije kao zemlje socijalizma, na takav zaključak moglo bi uputiti njegovo jedino suvislo djelo "Stvaranje socijalističke Jugoslavije".
A onda opet ...
On, čovjek s poslanjem, pa samo generalmajor, pa samo na čelu Personalne uprave JNA, predsjednik SD "Partizan", a on zna da bi trebao biti Tito umjesto Tita.
Aleksandar Stanković i Ivica Mudrinić obmanuli su javnost javne televizije kada su u emisiji "Nedjeljom u dva" govorili o spornom stanu obitelji Mudrinić. U emisiji je Mudrinić rekao da mu je predsjednik Tuđman svojedobno napravio medvjeđu uslugu spominjući njegove patente.
"Ne mislim da je htio obmanuti javnost. U SAD-u i Kanadi zaštita patenata je uobićajena stvar i radi se ustvari o zaštiti autorskih prava. Patent za zaštitu video signala je prodan General instrumentu i ja više s tim nemam nikakve veze" - rekao je Mudrinić u emsiji.
Još su zaključili kako tu nema nikakvog kaznenog djela.
Istina je posve suprotna.
Nije točno da je Franjo Tuđman obmanuo javnost učinio je to osobno Ivica Mudrinić.
26. travnja 1994. godine Ivica Mudrinić javno je, na konferenciji za tisak, izjavio na primjedbe da je opljačkao državu: „Ako sam nekoga oštetio, to nije bila država, već moja obitelj. Sve svoje patente što sam ih imao, besplatno sam stavio na raspolaganje Republici Hrvatskoj, a te stvari koštaju na svjetskom tržištu milijune dolara“, kako je rekao: „toliko o tome koga sam oštetio“.
U Srbiji se već deset godina vodi sudski spor između Države i obitelji Slobodana Miloševića oko kuće koju je ovaj pod vrlo povoljnim uvjetima otkupio dok je još bio na vlasti. Radi se o kući koja je, istina, bila u lošem stanju ali je u rezidencijalnoj zoni na Dedinju pa već samo zemljište vrijedi mnogo. Uglavnom, tvrdi se da ju je Milošević otkupio za samo oko 9.500,00DEM dok je stvarna tržišna vrijednost bila daleko veća, procjenjuje se oko 10 milijuna €.
U srpskom Ministarstvu pravosuđa smatraju da bi poništenje kupoprodajnog ugovora predstavljalo zadovoljenje Pravde jer je vrijedna nekretnina otkupljena za bagatelu. Za pozdraviti je što se ne opterećuju činjenicom da je kupac bio tada najmoćniji srpski političar.
U Hrvatskoj se tijekom posljednjih dvadesetak godina također zadovoljavalo stambene potrebe (i prohtjeve) političara od kojih su tri slučaja bila pod posebnom paskom javnosti, valjda zato što se također radilo o najmoćnijima.
Novi dašak, povjetarac-nemirac, kroz Crkvu u Hrvata propuhuje, pirka.Pomislio sam da za života neću imati prilike čuti iz crkvenih redova ovakve rečenice koje izgovara fra Petar Jeleč. Riječi dostojne blago preminulog fra Branka Sbutege, http://hr.wikipedia.org/wiki/Branko_Sbutega
Mali prilog današnjim prosvjedima ZA Varšavsku kroz Čičkovo pero od prije gotovo četrdeset godina.
Teško je biti prorok na domaćem ognjištu
Studenti! Beskućnici!
Posljednji pjesnici nemirna života što svoju pjesmu živite! Obraćam se vama, kao jedinim ostacima ovog manipuliranog svijeta koji nije zgrabljen uništavajućim žrvnjem zaglupljivanja. Vama koji niste još dokrajčeni jezivim mentalitetom sitne kruhoboračke svakidašnjice. Prijatelji, mi neimamo svojih domova jer svijet je naš dom! Naš su svijet, svaka studentska soba u kojoj ima mjesta za ilegalca, svaka podstanarska i podrumska sobica u koju stane čovjek, njegove skripte, veliko mu mlado srce i duša, te vječno nemirna misao.
Tko smo mi, beskućnićka braćo, da nas svijet toliko mrzi, odbacuje i prezire. Zar smo najgora od svih podvrsti zoon politikona; mi koji bismo danas-sutra trebali postati vodstvo ovoga naroda, njegova misao i duh, intelekt i čin.
Nekad je "hrvatski državni poglavar" za sve nedaće, koje su bile posljedica njegovog stila vladanja, njegovog činjenja i nečinjenja, kao krivce pronalazio vanjske i unutarnje neprijatelje.
Pa su mu tako vanjski neprijatelji bili svi oni "koji ne mogu smisliti samostalnu hrvatsku državu," a nas kao narod "mrze samo zato što smo Hrvati" i što smo im "srušili nikad prežaljenu Jugoslaviju".
Unutarnji neprijatelji su mu bili "crveni, zeleni i žuti vragovi", ali i "mutikaše, smutljivci i jalnuški diletanti" kao i "stoka sitnog zuba", rječju svi oni koji baš i nisu vjerovali u njegovo poslanje i floskule kojima je svakodnevno obasipao narod..
Tuđman je i Hrvate dijelio na dvije kategorije; one koji su članovi HDZ i one druge, s time da mu uopće nije bilo jasno zašto ti drugi uopće postoje.
Svoj blog pokrenuo sam 02. 04. 2007. upisom pod naslovom: "Zašto sam se i ja (konačno) odlučio?", a postavke iz tog upisa nisu po meni nije do danas izgubile ništa od svoje aktualnosti:
"Čitajući što i kako pišu drugi, često ne razumijevajući njihove potrebe da kažu nešto, a ne znaju ni kako ni zašto, odlučio sam da i ja pokrenem svoj blog, a namjernici i čitatelji neka odluče ... Zašto sam blogu dao naslov "Protiv struje"? Na to me je ponukao svojedobni grafit na Studomu "Stjepan Radić" i 7. Gimnaziji: "Ne prihvaćamo proglašene istine!", jer ja zaista do tih istina držim kao do lanjskog snijega. A kako su "stvaranje hrvatske države", "domovinski rat", "branitelji", "regionalna vojna sila", "pobijedili smo treću komunističku a četvrtu vojnu silu svijeta" itd. itd., službene istine, red je da ih se demistificira i detronizira i da se stvari konačno počne nazivati pravim imenom.
Ponekad se izgube svi kriteriji, i "sve prolazi". Ponekad je teško u metežu raspoznati maticu, glavnu struju zbivanja, a možda glavne struje i nema, možda je zapravo sve kaos.
Ali srećom postoji History Channel. Doduše, moraju prvo snimiti film, pa ga prikazati. Dotad može proći i par stotina godina. Onda možemo vidjeti što je bilo bitno.
Gdje je danas Hrvatska? To je jako teško reći, a nažalost termin Zapadni Balkan se čini sve prikladnijim. Relativno mala gospodarska kriza je dovela do potrebe raščišćavanja stvari, a kad lupate metlom po sijenu, svašta može izletjeti. Eto izlijeću razni tipovi i pune pritvore. Eto imat ćemo štrajkove i tko zna što. Možda će i cijela država tražiti MMF, što je drugo ime za bankrot, kontrolirani doduše, gdje dužnik slijedi diktat banke.
Kažu da je Franjo Tuđman pomoć u financiranju "Aluminija" Mostar proglasio prvoklasnim strateškim interesom RH!
Takav ineteres naravno nije predstavljao TLM u Šibeniku, jer on je u Hrvatskoj, njemu nije trebalo pomagati, njega je trebalo pustiti da potone, kako bi ga se moglo privatizirati a la tuđmaniana, kad onima koji kupe prezaduženo poduzeće za jednu kunu, država otpiše dugovanja, koja su, nota bene, bila razlogom prodaje poduzeća za jednu kunu.
Nakon toga slijedi standardna procedura po kojoj novi vlasnici ne poštuju jednu jedinu odredbu ugovora, kojeg su sklopili s HFP, nisu to imali ni namjeru već prilikom ulaska u "posao", a sa strane HFP nikom nije padalo na pamet provjeravati poštuje li se ugovoreno ili ne.
Tu "proceduru" prošao je i TLM, kad su u procesu privatizacije odbijene daleko kvalitetnije ponude od one "domaćeg konzorcija", ali ipak su to "naši dečki", dobri katolici i hadezeovci, da na upotrijebim neku težu riječ.
