-Halo, Vrhovni sud, da li ste primili žalbu koju Vam je poslao Čedo Prodanović??
-Na koju mislite žalbu, Čedo Prodanović i njegova kancelarija non-stop nam pišu žalbe!?
-Pa mislim na onu koju Vam je poslao u ime počasnog brigadira i višestruko odlikovanog Radimira Čačića??
-Aha, braniteljska pitanja, vojna pitanja??
-Ma ne, pitanje hoću li i kada i na koliko mjeseci u zatvor?
-Aha, pa to ste vi gospodine Gazimir Čačić??
-Jesam, ali ne Gazimir, već Radimir Čačić. Još jednom me nazovete Gazimir, tužit ću Vas. I to preko Čede Prodanovića!
SVAKA ČAST ČEDI PRODANOVIĆU, ALI…
-Gospodine Čačić, svaka čast Čedi Prodanoviću, ali njegova zvijezda tamni, kako Vi to ne razumijete?? usudila se upitati mlada žena.
-Kako tamni, pa njegova je kancelarija najbolja u Hrvatskoj!
-Vjerojatno najskuplja, ne i najbolja! Među nama, mislim da ima toliko pomoćnika i posla da on 99 % materijala u sudskom spisu ne vidi, jedva stigne potpisati!
-Oprostite, kako Vi to znate??
-Pa on je sam rekao da je pod prismotrom, dakle, znamo! A zašto mislim da mu zvijezda tamni, hoćete znati??
-Naravno, pa zastupa me, plaćam ga, čak ima prednost pred plaćama radnicima Coninga!
U povodu treće godine njegovog petogodišnjeg mandata predsjednik Republike Ivo Josipović dao je intervju Hrvatskoj televiziji koja je i ovom prilikom kao javni servis pokazala da je, skoro bi se moglo reći, privatni medij predsjednika Republike. U jednoj demokratski uređenoj zemlji javna televizija bi tim povodom na razne novinarske načine trebala ocijeniti i procijeniti učinak predsjednika Republike u protekle tri godine. Međutim, kako HRT kao javnu televiziju kontrolira vlast, u ovom slučaju ne vladajuća Kukuriku koalicija nego predsjednik Republike koji se kao bivši Titov gardist pobrinuo na čelno mjesto dovesti svojeg ideološkog prijatelja, odnosno Titovog omladinca i uz to posljednjeg direktora komunističke TV Zagreb Gorana Radmana, onda se na njegovu treću godinu mandata nije moglo drukčije očekivati.
Stalna na ovom svijetu samo mijena jest. I u našem političkom mikrosvijetu također. Tko je doli, svrgnut će podmuklo onog tko je gori. Tako bi se ukratko moglo opisati odluku koju s različitim emocijama već neko vrijeme očekujemo: izbacivanje Jadranke Kosor iz HDZ-a. Sukob taština, osobni animozitet između bivše premijerke i predsjednice stranke i aktualnog predsjednika, a povrh svega sukob koncepcija mogli su dovesti do jedinog mogućeg epiloga: onaj (tj. ona) tko se ne uklapa, ispada iz igre.
„Što bude, bit će“ mudro je izjavila Jadranka Kosor povodom najave da bi stvarno mogla dobiti cipelu. I točno je, nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Preživjet ćemo i ovu smjenu. Jadranku Kosor ne treba žaliti. Izgubila je unutarstranačke izbore, nije prihvatila pravila igre novog vodstva i logično je da to vodstvo ima legitimno pravo voditi politiku stranke onako kako misli da je za stranku najbolje.
S druge strane, razumijem i njenu frustraciju. Ponizio ju je upravo onaj kojeg je sama pompozno vratila u HDZ.
„Samoobrana je zakonita. Nepravedno napadnuti narod ili država imaju pravo na pravednu, nužnu obranu“
Generali Markač i Gotovina, 10.12. 2012. na zagrebačkom Mirogoju položili su vijence na grob prvoga hrvatskoga predsjednika.
„To je bio moj predsjednik, moj zapovjednik, mi smo pobjednici u svim operacijama.“ (general M.Markač)
„Predsjednik Tuđman je ustrojio oružane snage koje su oslobodile Domovinu. On je ratni predsjednik i ta oslobođena Domovina kročila je putem demokracije...“ (general A.Gotovina).
Dan uoči presude hrvatskim generalima, neki mediji su napisali da će haaška presuda biti konačna presuda Tuđmanu i Tuđmanovoj Hrvatskoj. Ne srpski mediji, već hrvatski!
I bila je!
I njima, i onima koji su željeli laž prikazati kao istinu, istinu kao laž, i to su bezbroj puta ponavljali, želeći nacionalni ponos i veličinu, te opravdanu borbu za slobodu, pretvoriti u nacionalnu sramotu.
Hrvatski G.Washington je u sumraku raspada višenarodnih država, nakon pada Berlinskog zida, uspio ispravno shvatiti pitanje nacionalnoga i političkog suvereniteta, te stvoriti uz pomoć hrvatskoga naroda samostalnu Republiku Hrvatsku.
Oslobađajuća presuda hrvatskim generalima je optužnica svima NJIMA
A sve je trebalo biti tako jednostavno!
Novinarka Jutarnjega lista je na dan izricanja haaške presude hrvatskim generalima napisala da će presuda Theodora Merona treskom zalupiti vrata na jednoj fazi hrvatske povijesti, to će biti presuda Franji Tuđmanu i Tuđmanovoj Hrvatskoj 90-tih koja je odgovorna za plan protjerivanja Srba, za napade na Knin i druge gradove kojima je HV granatirajući ih nasumično izazvala strah i paniku u ljudi koji su zauvijek napustili svoje domove.
Uz to su „Krajinu” zasipali lažnim lecima i tako stanovništvo poticali na bijeg.
...
A onda, šok za NJIH, oslobađajuća presuda!
Sreća i oduševljenje stotina tisuća hrvatskih građana, svih dobnih skupina, po cijeloj Hrvatskoj.
I dok Hrvatska slavi, u NJIHOVIM grlima knedla, muk, u očima nevjerica, zbunjenost, hinjena sreća dok plješću.
U euforičnoj proslavi odluka Haaškog suda gotovo je neopaženo prošao sastav Žalbenog vijeća kao i predsjedavajući sudac Theodor Meron. Od jučer ujutro (petak, 16.11.2012.) slušao sam razne komentare i izjave, ali nisam zamijetio da se itko ozbiljno zapitao tko je ta starina od suca koji je ipak iznenadio mnoge. Tek prije kojih petnaestak minuta večeras 17. studenog 2012., u TV Dnevniku HRT-a netko se dosjetio i posvetio mu koju minutu pažnje.
Vladavina Franje Tuđmana je dokaz da samo višestranačje i slobodni izbori ne moraju nužno iznjedriti demokratsku vlast niti osigurati državu vladavine prava.
Tuđman je naprosto zazirao od političke konkurencije, proglašavajući svakog onog tko nije dijelio njegova politička i druga uvjerenja neprijateljem, protivnikom hrvatske države i mrziteljem svega hrvatskoga.
Tako je nastala njegova poznata “kolekcija” raznobojnih vragova, koje je on krenuo suzbijati, čovjek bi se usudio reći, svim sredstvima, a ne samo sredstvima legitimne političke borbe.
Okruživši se svakojakim svatovima s konopca i konca, oslanjajući se jednako na staljiniste iz redova nekadašnjeg SKH, te pripadnika obavještajnih službi, kao i ordinarne promotore i poklonike ustaštva, ali i one sa samog ruba zakona, uspostavio je takav dodvorničko-doušnički sustav koji je njemu i njegovoj zločinačkoj organizaciji, HDZ-u, osiguravao gotovo nepodnošljivu lakoću vladanja.
Događaji posljednjih dana na Hrvatskoj televiziji samo su potvrdili da u skladu s novom vladajućom garniturom na Pantovčaku i u Banskim dvorima predstoji totalna čistka politički nepoćudnih urednika i novinara. Sad više nema nikakve sumnje da je privremena šestomjesečna upravno - urednička garnitura HTV-a postavljena uz blagoslov dnevne politike, a to znači i predsjednika Josipovića i vladajuće Kukuriku koalicije. Nakon što je s malih ekrana sasvim opravdano maknuta voditeljica za sva vremena i za sve političke opcije Hloverka Novak Srzić, posljednjih dana smijenjeni su voditelj Dnevnika 3 Siniša Kovačić, ukinuta je emisija „Puls Hrvatske“ Branimira Bilića a na njihova mjesta postavljeni provjereni esdepeovsko-haenesovski urednici i novinari.
... za njihovo ostvarenje
(Kad oni koji bi morali znati, ne znaju, oni koji bi morali vidjeti, ne vide, a oni koji bi morali čuti, ne čuju.)
I sve to na „veličanstvenoj“ proslavi ustaškog pobjedonosnog okončanja 2. Svjetskog rata 05. 08. u Čavoglavama.
Svake godine na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja održava se u Čavoglavama masovni ustaški dernek.
U zemlji koja se diči svojim antifašizmom!?
Podučit će nas tako jedan dični stameni ustaša, inače pravomoćno osuđeni ubojica, koji je, iako jedva pismen, dogurao do čina pukovnika HV (danas u pričuvi), kako su nam oni (ustaše, Hercegovci, tko li?) „drugi puta stvorili državu“, nakon što smo „onu prvu (tzv. NDH) razrajtali“.
Samo ovaj puta nas „drže pod nadzorom i neće nam dopustiti da i ovu novostvorenu razrajtamo“.
Iz njegovih riječi jasno se razabire da su oni (ustaše) ostvarili svoj programatski cilj, „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“ i „stvorili nezavisnu hrvatsku državu“, doduše ne u granicama Velike BiH (tzv. NDH), ne da oni to nisu pokušali, ali se „protiv prevelike sile nije moglo“, tako da taj zadatak ostaje za „neka duga vremena“.
Dvije kamenčine na „dva kamenčića”
„Ratifikacija- jednostrani je međunarodni čin kojim država na međunarodnom planu daje svoj pristanak da bude vezana međunarodnim ugovorom.”
„Moderna ustanova ratifikacije u međunarodnom pravu razvila se u 19. stoljeću, u doba građanskih revolucija kao izraz za nadzor predstavničke vlasti nad izvršnom.”
....
Sporazum Račan-Drnovšek o pitanju razgraničenja u Savudrijskoj vali nije važeći, jer ga Hrvatski sabor nikada nije ratificirao.
Problem je trebao ići na Međunarodni sud, ali zbog toga što bi sud presudio po međunarodnome pravu po kojemu bi očito RH imala prednost zbog neratifikacije u Saboru, hrvatski političari podlegli su ucjenama Slovenije i Međunarodne zajednice, zbog svoje silne želje za ulaskom u EU.
Hrvatski političari pristali su na Arbitražu izvan Međunarodnoga suda, ali ne i hrvatski narod, jer mu nisu dali referendum o tom pitanju, kao što su to Slovenci omogućili svome narodu.
