pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Jesu li njih dvojica budućnost SDP-a?

Ivu Pukanića i mene, veže za novinare neobična situacija. Umjesto da smo mi oni koji izvještavaju, obojica smo postali hodajuće vijesti. Naravno, u mnogo čemu se razlikujemo, pa i u sitnici da se Puki šepiri u pratnji policijskog osiguranja, a ja se svaki put štrecnem kad osjetim murju u blizini.

Istina, prvi SDP-ovci na koje sam u subotu naletio bili su povezani s policijom, a susret s njima bio je ugodan. Najprije me srdačno pozdravio Ranko Ostojić, bivši ravnatelj policije, a potom za zdravlje pitao Šime Lučin, bivši policijski ministar. Dakako, nisam mogao mimoići ni Zinku Bardić, bivšu glasnogovornicu MUP-a koja me smjestila na novinarskom pultu uz samo oznaku imena i prezimena dok su drugi novinari sjedili na mjestima gdje su stajali natpisi njihovih redakcija.

Reportaža Dijane Čuljak, novinarke kojoj je karijera procvala vođenjem i "uređivanjem" iz Tuđmanova kabineta uredivanih "Motrišta", u kojoj spominje"ekstremne snage Armije BiH" te "muslimanske ektremiste koji drže hrvatske civile" i koji sudjeluju u "planiranoj i smišljenoj akciji muslimansko-srpske politike" svjedoči ne samo o upregnutosti novinara u političku i ratnu propagandu devedesetih nego i da su neki novinari možda bili ili svjedoci ili supočinitelji ili prikrivatelji ratnih zločina.

Čuljak intervjuira žrtve ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz zgrade Vranica
Dijana Čuljak, jedna od najvećih zvijezda Tuđmanovizije, vjerojatno je barem svjedočila pripremama ili možda i samom ubojstvu ratnih zarobljenika u zgradi Vranica od pripadnika HVO za vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba u BiH. Neke bitne činjenične detalje vezane za počinjenje tog zločina sigurno zna. Radi se o ratnom zločinu kažnjivom po Ženevskoj konvenciji i običajnom ratnom pravu (Vranica, dokumentarac). Dehumanizacija žrtve prvi je korak u poticanju na počinjenje zločina, a mediji su često obavljali prljavi posao dehumanizacije neprijatelja. Odgovornost novinara za poticanje ili pomaganje ratnih zločina odavno je ispitana na sudu za Ruandu (BBC: Rwandans jailed for 'Hate Media'), no Tribunal za bivšu Jugoslaviju takve optužnice nije dizao, a lokalna pravosuđa uglavnom bježe od same pomisli da bi novinar mogao odgovarati za poticanje na ratni zločin zbog novinskih uradaka. Rijetka iznimka bila je najava posebnog srpskog tužiteljstva za ratne zločine da istražuje dva slučaja novinara koji su navodno koristili svoje izvještaje za širenje mržnje i poticanje ratnih zločina za vrijeme ratova u devedesetima (više). Da su devedesete bile godine kad su novinari radili i nečasne stvari nije sporno, a prilog Dijane Čuljak samo je jedan od bisera koji se kriju u arhivama i koje medijske kuće pokušavaju zataškati. Kako bi se održao apsurd hrvatske javne rasprave, Dijaninu reportažu je strogo komentirao Denis Latin, koji na jednoj YouTube snimci možda i sam sudjeluje u prikrivanju zločina pravdajući dim iznad Knina nakon Oluje paljenjem smeća (kojeg pale razdragani povratnici).

Imaju li društvo i novinari snage raspraviti ulogu novinara u prošlom ratu?

Za sve vas koji se sjećate Hloverka NS neko je vrijeme radila na Novoj TV gdje je vodila, barem prema gledanosti, neuspješan talk show. Među inim temama bila je i ona objave Brijunskih transkripata za koje je novinar HTV-a Josip Šarić dobio nagradu HND-a. Tu nagradu preuzela je Hloverka kao HTV-ov glavna urednica, a nije ju smetalo što je dok je radila za konkurenciju ta objava bila jako sporna. Ovo je današnji komentar Indexa, prenosim ga u cijelosti.

Hloverki etika bitna, ali zavisno od televizije na kojoj radi

PRIJE točno godinu dana Hloverka Novak-Srzić u emisiji "Kontakt" Nove TV raspravljala je o Hrvatskoj televiziji kao javnom servisu koji bi kao trebao biti odgovorna institucija, pa se pitala gdje je odgovornost novinara i urednika koji objavljuju dokumente s oznakom državne tajne, kao što su to bili brijunski transkripti.

Pitala se tada Novak-Srzić kome objava istih ide u prilog netom prije početka suđenja generalima i tako dalje.

Makar potpora javnosti Gotovini ne posustaje, a mnogi građani nastavljaju negirati da je hrvatski narod u ratu bio išta osim žrtve, najveće i najočekivanije suđenje vjerojatno će pomoći zemlji da se suoči sa svojom ulogom u ratu i prihvati sliku rata u boji umjesto crno-bijele simplificirane perspektive te shvati da su zločinci postojali na svim stranama. HTV je najavio javno prenošenje rasprava, što je kopernikanski obrat u odnosu na pažnju koja je posvećivana drugim postupcima (uz iznimku onog Miloševiću) koji bi jedva zaslužili koji izvještaj, čak i kad se sudilo radi zločina nad Hrvatima (npr. Tužitelj protiv Milana Martića, Tužitelj protiv Milana Babića, Tužitelj protiv Rasima Delića, itd). Javni prijenosi pomoći će u suočavanju s prošlošću ali i prvi puta pružiti pravu priliku javnosti da vidi kako uopće izgleda postupak pred međunarodnim sudom. Opterećen pravilima, složenošću materije i obujmom, pravni postupak pred UN-ovim tribunalom nije predstava za javnost u kojoj zamaskirani protagonisti plešu ples prema očekivanjima javnosti nego pravni postupak u kojem je potrebno dokazati svaki navod optužnice van razumne sumnje rigorozno slijedeći detaljna pravila.

Predmet Gotovina i drugi najveći je i jedini predmet za zločine koje su počinili etnički Hrvati u Hrvatskoj koji će provesti Haški tribunal. Dok su zločini srpskih optuženika nad Hrvatima u Hrvatskoj procesuirani u nekoliko postupaka (Martić, Babić, Milošević, Mrkšić i drugi), a u nekima će tek biti (Šešelj, Simatović), jedini drugi postupak protiv etničkih Hrvata prepušten je hrvatskom pravosuđu i odvija se na Županijskom sudu u Zagrebu. Kritike na rad suda koje se temelje na navodnoj disproporcionalnosti etničkog optuživanja i "izjednačavanju krivnje" bivaju nemilosrdno poražene u sukobu sa statistikom i zdravim razumom jer etničkim sastavom optuženika dominiraju osobe srpske nacionalnosti, što i odgovara povijesnoj istini o etničkoj atribuciji ratnih zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije. Makar Srbija još nije dožvjela dostatnu razinu otriježnjenja glede njene uloge u ratovima i stradanjima, Hrvatska se nalazi na sličnom putu katarze koji je počeo postupkom tzv. Gospićkoj skupini (Norac i drugi), nastavio se postupkom protiv Branimira Glavaša i kulminirao onim protiv Ademija i Norca.

Je li javnost spremna za novi val triježnjenja od ratne propagande 90-tih postupkom Gotovina i drugi?

Nikada, ali baš nikada na ovim prostorima nije bilo lako živjeti, mijenjali su se režimi, vladari, ideologije i sve to je nekako prolazilo a mi opstajali i neprestano se nadali boljem, pravednijem i bogatijem životu.

Nažalost čak i u onim rijetkim trenucima povjesti kada smo imali prilike da uzmemo stvari u svoje ruke nismo znali ili nismo htjeli to pametno i dobro učiniti. Po pravilu to naše uzimanje u ruke bi počinjalo ili završavalo krvoprolićem obično tako okrutnim da bi se cijeli 'uljuđeni' svijet zgražao. Tako je nažalost i sada ovih zadnjih gotovo 18 godina, okrutnost, glupost, zločini i laži ono su što opisuje naše uzimanje stvari u ruke.

Davno je bila 1990. godina,godina prijeloma u svakom pogledu, ponekad mi se čini predaleko obzirom na sve što se desilo u međuvremenu. Ne volim prijelomne godine zbog njihovog revolucionarnog prizvuka koji naravno nije i ne može biti pravi niti stvaran, on glumi revoluciju, podilazeći populistički i gromko širi maglu općeg da bi sakrio osobni probitak i interes. Svaka revolucija pa čak i one zamišljene u najboljoj i najčistijoj namjeri zalutaju i prometnu se u svoju suprotnost, a kako ne bi onda i ove koje su u začetku dvolične.

Tako je bilo te '90-te u Jugoslaviji,činilo se to vrijeme buđenja (valjda zbog različitih budnica), osvješćivanja i novonađenog nacionalnog ponosa, patetičnog i kičastog ali ipak zavodljivog.
Zakotrljala su se događanja raznih naroda doslovno od Triglava do Vardara i svako to događanje prizivalo je duh nekih davno prošlih i prevaziđenih ljudi, tema i ideja. Nažalost taj duh je pao na plodno tlo, vrlo plodno, tlo koje je sve te ideje upilo onako brzo kako pustinja upija rijetku kišu.
Epilog je znan more krvi, patnje, razaranja, raznešenih udova i sudbina.

Sjećam se onih godina pred sam kraj prošlog stoljeća kada je novinarstvo u Hrvatskoj preživljavalo svoju renesansu, bolje sutra i apsolutni izlazak iz pakla. Tih godina je Hrvatska prvi put pokazala što misli o stranci opasnih namjera i svoje povjerenje poklonila tada, iako ne najsavršenijoj, najboljoj opciji.

Hrvatsko novinarstvo tada je pokazalo da je istina bitnija od svih privilegija koje donosi činjenica da ideš niz dlaku vladajućima. Feral Tribune, Nacional, Globus, Radio 101 imali su ključnu ulogu u demokratizaciji medija i ljudi. Ivo Pukanić tih je godina shvatio da naklada nez obzira koliko novca donosila ne može biti veća od iznosa tužbi za klevetu, pa je shvatio da mu je bolje prikloniti se strani koja ima novaca i balansirati između onih koji daju više i koji će njegov NCL pretvoriti u giganta iz kojeg će on sam izvući svoj novac i gdje neće morati tražiti novog Tuđmana da bi podigao nakladu.

Bijesprvi je opet izveo diverziju. Pronašao je govor Franje Tuđmana koji je održao u Zračnoj luci Zagreb nakon povratka iz USA gdje mu je dijagnosticiran rak. Francek je u svom govoru spominjao upravo HSS i liberale kao žute i zelene vragove. To bi bio dakle komentar našeg nezaboravnog Franceka na današnje koalicijske planove Drive. Ponavljam ovo je uradak bijesaprvog a moji je samo dodatni komentari.

Govor svakako treba preslušati. A bijesprvi podsjeća da su upravo za vrijeme Tuđmanovog boravka u USA na Jelačićevom trgu održavao masovni skup podrške stojedinici.

Zasigurno nekadašnje Tuđmanove riječi neće utjecati na aktualne planove HDZ-a. Ali mogućnost pozivanja na pokojnog Franju Tuđmana za Sanadera je sve manja.

Da bi poniženje Picule, Vidovića i drugih njegovih dotadašnjih favorita bilo potpuno, Račanov novi odabranik bio je netko tko se u stranačkom životu pojavio kao tipičan oportunist, pristupivši SDP-u u vrijeme neposredno prije ili nakon smrti staroga diktatora Tuđmana kad je bilo očito tko će preuzeti vlast / Račan je najbolje ljude, kojima se koristio u političkom životu, uvijek držao kao nestranačke osobe, ne želeći riskirati da ovi vrsni ljudi steknu i unutarstranačko zaleđe i tako postanu posve neovisni o njemu / Iako je prije izbora znao da najavljena podjela uloga nije održiva, Milanović nije bio spreman "preuzeti odgovornost", a njegovi mu stranački kolege, očito, nisu ni bili spremni povjeriti odgovornost za upravljanje izvršnom vlašću / Birače nezadovoljne prethodnom administracijom on nije uspio uvjeriti da vrijedi izaći na izbore, a pogotovo kako bi bilo uputno u njemu i njegovu "timu" povjerovati da oni mogu biti alternativa Sanaderu i njegovu HDZ-u / Milanovićev će cinizam i vlastohleplje diskreditirati SDP kao demokratsku političku opciju. A to je uistinu velika šteta!
Račanov odabranik iz "nove klase omunističkih aparatčika"

Lijepo je HNS mjesecima prije izbora ponudio SDP-u predizbornu koaliciju, ne baziranu na taštini, već na rezultatima tradicionalno pouzdane ankete IRI-ja koja je prognozirala da bi rezultat zajedničkog izlaska na izbore bio sedam posto veći od pojedinačnog nastupa svake stranke / No, stvari su pošle po krivu. Izabran je Zoran Milanović u paru s Ljubom Jurčićem i dao je SDP-u polet dovoljan za udvostručavanje broja saborskih mandata, ali opet nedovoljan za sastavljanje Vlade / Lako je danas biti general poslije bitke, ali socijaldemokrati ne mogu reći da ih Vesna Pusić nije upozorila / Gotovo je nemoguće Friščiću odbiti Sanadera, jer bi se lako mogla protiv njega pokrenuti neviđena haranga da bi takoreći bio proglašen rušiteljem demokracije / Onaj koji na kraju bude prisiljen na koaliciju s HDZ-om (čitaj: HSS), nakon četiri godine jednostavno će nestati s političke mape, jer zašto bi netko glasao za HSS, kad može odmah za HDZ?!
"Znala sam ja!"

Posljednjih godina svjedoci smo vazalskog položaja Hrvatske spram Haaškog suda. Kulminacija je svakako bio kopernikanski obrat Ive Sanadera koji se od vatrenog zastupnika hrvatskih generala sa Splitske rive 11. Veljače 2001., kada je govorio da ih se on neće odreći, pretvorio u najobičnijeg otpravnika poslova tužiteljice Carle Del Ponte. HDZ se pravda da ih na to obezuje ustavni zakon i da oni tu ništa ne mogu, a često se čuje i teza da je za takvu poziciju kriva koalicija koja je vladala od 2000. – 2003., jer da su oni omogućili takav položaj Hrvatske svojim bespogovornim ispunjavanjem zahtjeva Haaškog tužiteljstva.

Afera sa zviždačicom Ankicom Lepej je zadala završni udarac korumpiranom HDZ-u iz 90-ih / Hoće li se ista stvar dogoditi i Ivi Sanaderu i njegovom HDZ-u? / Hrvatski narod je oduvijek tvrd orah, pa nas tako još nisu slomile brojne afere koje HDZ "rađa" iz dana u dan / Satovi, Brodosplit, "zlatna" veza sa Zagorcem, ministrica koja sumnjivim putevima dolazi do stana, ministar kojeg voza kriminalac, afere u privatizaciji.../ Premijer koji prisvaja društveni stan u kući u Kozarčevoj 21/ Mediji koji ignoriraju cijelu priču / Čini se da HDZ i njegovi članovi i birači uistinu funkcioniraju na principu plemena: bolje da nešto otmu oni i podijele među sobom, nego da to učini ono drugo pleme. / Zna se kako će završiti mužjak ili ženka koja ne izvrši volju poglavice plemena, dokaz je bivša ministrica Vesna Škare-Ožbolt

Afera koja je odzvonila starom HDZ-u
Stari HDZ počeo se urušavati krajem devedesetih u trenutku kad je izbila afera s Ankicom Lepej, u kojoj je otkriveno da supruga predsjednika Franje Tuđmana u banci skriva stotine tisuća njemačkih maraka koje je zatajila u svojoj imovinskoj kartici. Pored svega što je Tuđmanova vlast činila hrvatskim građanima, to je bila kap koja je prelila čašu strpljenja. Definitivno je narušeno povjerenje građana u osobno poštenje predsjednika Republike i šefa HDZ-a. Poslovne manipulacije njegovih sinova i kćeri još se nekako moglo gutati, ali kad je predsjednik ulovljen s prstima u pekmezu bio je to početak kraja. Ona priča o kupnji nacionalizirane vile u Nazorovoj ulici dan uoči donošenja zakona kojim se to zabranjuje odjednom je dobila pravo značenje.

Netko mora da je ugasio svjetlo. I poremetio kompase. Jer na vrhuncu jedne od najnapetijih predizbornih kampanja moderne Hrvatske većina političkih stranaka nemaju puno veze s onim što utvaraju da jesu, s onim što rade i s onim kako se zovu / Možda naša demokracija nema bogatu povijest, a naša moderna politika nije nešto pretjerano senzacionalna, ali ono što sto posto imamo – to je nedosljednost jer naša prosječna politička stranka ne može svjetonazor zadržati ni tijekom jednog jebenog mandata / Sto milijuna kuna za cirkus koji se ponavlja svake četiri godine, uglavnom s istim glumcima bez previše novih imena, jer nove face opasno prijete da sjebu cirkus / Kako uopće reagirati na TV pojavu blijedog i ispijena lika na amaterskoj video snimci slabe rezolucije i s lošom rasvjetom; dok govori pred zastavom u kadru tipičnim za Bin Ladenova javljanja iz pećine; i šalje gledatelju nekakve nesuvisle poruke koje su pretjerane čak i za smušeni hrvatski politički cirkus na ovim izborima?

Udruga pripadnika
117. brigade ZNG Gospić
Zagrebačka 18
53 000 Gospić

Poštovani ,

Nemam običaj raditi ovakve dnevnike, ali nekada slika govori puno više od riječi. Ja ovome nemam što dodati...

By potjeh at 2007-11-14