“Doživjela sam da se pacijentima u bolnicu donose pidžame, toaletni pribor, TV, laptopi, ali da majka već prvoga dana hospitalizacije sinu donosi skriptu i testove za učenje, još nisam”, prepričava riječi medicinske sestre s odjela, maturant koji je od iscrpljenosti stalnim učenjem za redovitu nastavu, a zatim i za predstojeće ispite iz fizike, biologije i kemije, kolabirao i nastavlja: “ Da ja sam tražio da mi donese sve moje papire, kako ne bih gubio dragocjeno vrijeme.”
“Ne znam što prije uzeti učiti, za redovnu nastavu, jer ne želim pokvariti ocjene ili za ispite koji su uskoro, a u njima su sve četiri godine učenja fizike, biologije i kemije”, žali mi se nećakinja.
“Dijete moje prijateljice je očajno, iako je prava odlikašica, vikendi su cijeloj obitelji postali noćna mora, trka s vremenom i silnim sadržajima, a dijete je naučilo redovito ispunjavati sve svoje obveze i plače jer je svjesna kako ne stigne naučiti onako kako bi željela, već sve mora obavljati leteći i površno, zbog toga osjeća nesigurnost”, usputni razgovor.
I što se događa?
Najbolji učenici ne dolaze u školu na redovnu nastavu kako bi si ukrali još malo vremena za pripremanje ispita.
Neki, koji su ipak došli na nastavu, tvrde kako ni sami ne znaju zašto su se prijavili na poneki ispit, možda zbog slobodnoga dana, ili zato što su mislili kako će im možda trebati taj predmet, ali nisu učili i tako im je svejedno kakav će rezultat ostvariti. Ako nešto ulove na eci, peci, pec, dobro, a ako ne opet dobro.
S jedne strane opravdani učenički i roditeljski jadi, s druge strane, mišljenje nastavnika o državnoj maturi, a s treće MZOŠ-a i svemoćnoga NCVVO-a. Neki nastavnici podržavaju maturu i tvrde kako ih treba platiti za sav posao, te očekuju svoju malu ili malo veću privatnu dobit i u medijima se rado predstavljaju, dok oni koji smatraju ovaj projekt lošim( većina nastavnika), nedorađenim eksperimentom nametnute birokratsko-administrativne strukture koja drma hrvatskim školstvom, uglavnom svoje tvrdnje iznose anonimno.
http://www.glas-slavonije.hr/vijest.asp?rub=1&ID_VIJESTI=123281
Josip Ruđer Bošković (1711. –1787.) bio je jedan od najslavnijih Dubrovčana i Hrvata u hrvatskoj povijesti. Plebejac po porijeklu, otac se doselio iz sela Orahov dol u Dubrovačkom zaleđu, bavio se uspješno trgovinom, bogato se oženio iz poznate obitelji Bettera, te su postali uvažena dubrovačka obitelj, koji su djecu odgojili kao izuzetne intelektualce. Ruđerova braća Baro (1699. - 1770.) bio je poznati hrvatski pjesnik latinist, Petar (1706. - 1727.) bio je hrvatski književnik i prevoditelj, dok sestra Anica (1714. - 1804.) uz Mariju Betteru-Dimitrović, Lukreciju Bogašinović, Juliju Bunić, Nadu Bunić i Katarinu Zrinsku spada u prva velika ženska imena hrvatske književnosti (odnosno, predstavljaju začetak tzv. ženskog pisma). No Ruđer je sve njih daleko nadmašio; ne samo njih u obitelji, nego sve Hrvate tog vremena, ali i najveće europske učenjake tog doba. Završio je svećeničke „skule“ u Rimu, tadašnjem centru svijeta, postao član isusovačkog reda, svećenik – isusovac, ali je i njih nadrastao postavši jedan od najvećih polihistora svog vremena (tj. matematičar, astronom, geodet, fizičar, filozof, pjesnik i diplomat) i kao takav uvažavan diljem Europe. Ono što je manje poznato, u svojim dubokim razmišljanjima dosizao dalje od atoma, radi čega se stalno kretao na granici između pravovjerja i hereze, da bi zapravo tek u skorije vrijeme dobivao prava priznanja i proglašavan začetnikom kvantne fizike. Za ovu prigodu za nas je najzanimljiviji njegov diplomatski rad, iz kojeg se može mnogo toga i danas naučiti.
10. rujna 2008. ujutro nešto poslije 9.30. započelo je paljenje najvećeg svjetskog akceleratora - Large Hadron Collider, Velikog hadronskog sudarača, impresivnog eksperimentalnog uređaja, čime je zapravo započeo projekt u kojem će slijediti niz eksperimenata; bez obzira kakvi rezultati bili, LHC je definitivno znanstveni eksperiment koji će obilježiti prvih 10- 20 godina 21. stoljeća, a njegovo će ime u povijest znanosti biti zapisano zlatnim slovima.
Pitate se, kakve to veze ima s politikom? Ima, itekakve. Hrvatska se manje više smatra "društvom znanja" (ili barem tome teži), a projekt LHC bez premca u dosadašnjoj povijesti znanosti ali i povijesti čovječanstva postavlja neka vrlo važna pitanja, ne samo ona striktno vezana uz fiziku.
U ovom dnevniku pokušat ću, ukratko, opisati o čemu se tu radi i kakav je to eksperiment, zatim, pokušat ću istaknuti ulogu i značenje tzv. fundamentalnih istraživanja, te isto tako ukratko postaviti Hrvatsku u taj kontekst; a isto se tako nadam da će se o ovome otvoriti rasprava. Činjenica je da se kod nas o takvim znanstvenim temama premalo govori, iako one imaju svoju veliku važnost, ne samo za društvo, nego i za politiku, i to posebno u Hrvatskoj, maloj zemlji kojoj je znanje jedna od šansi za dobar život u sadašnjosti i budućnosti. To što političari ili poslovično "žuti" mediji o tome ne govore dovoljno - govori samo o njima.
