pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Na današnji dan prije 64 godine se dogodila jedna od prijevara, u nizu sličnih prijevara, u kojima je narod od svojih vođa opet očekivo nešto razumno a dobio tragediju neograničenih razmjera, jer su naše "nacionalne veličine", koje su bile dužne misliti o narodnim težnjama i dugoročnim interesima, gledali samo svoje vlastite. Ne samo da nisu učinili što je trebalo učiniti (i što su mnoge slične profašističke vlasti (ranije od Italije kasnije do Bugarske i Mađarske učinile bez mnogo krzmanja), nego su ostali vjerni fašizmu do zadnjeg daha (neki do današnjeg dana). Učinili su to bez imalo skrupula, sebično i promišljeno, više ih čak nije bilo ni tamo gdje im je stradavao narod u ime kojeg su se pozivali, nego su na vrijeme odlepršali "u vidu lastinog repa" i to dobro potkoženi narodnim blagom (kojeg u onoj ratnoj strci ipak nisu zaboravili ponijeti), te su nestali u poslijeratnim maglama još preživjelih fašističkih enklava (Argentina Španjolska):

Osvanuli u Istri fašistički grafiti, tamo oko Poreča... ustvari ništa vrijedno spomena, ali kako kod nas za takve budalaštine se odmah podiže nacionalna diskusija tako je i ovo piskaranje budala u Istri rezultiralo komentarima....

Za CCCC grafit u Vukovaru ispostavilo se da ga napisala budala Hrvat, možda i ovaj u Istri ispadne da je napisao Hrvat ali to ustvari uopće nije bitno... Bitna je reakcija....u to je point mojega dnenvika...

Za Index.Hr se javio Furio Radin, talijan, predstavnik talijanske manjine u Saboru...

I što on kaže...
"Ovakve grafite su ispisali oni koji za cilj imaju uništiti suživot Hrvata i Talijana u Istri. No, u tome neće uspjeti. Ne bih nagađao tko su počinitelji, jer mogu biti i Talijani i Hrvati, zato ih policija mora uhititi kako bi se prestalo s nagađanjima, kakvih je bilo prije godinu dana kada je spaljena zastava Italije. Ljudi u Istri moraju biti ozbiljno zabrinuti ovakvim događanjima", rekao je Radin.

Kak se ove riječi u zadnje vrijeme puno spominjeju i po mojem iskustvu mi to nikak nije išlo u glavu da ima takvih ljudi u Hrvatskoj.
U meni je bila uvjek sumnja u vezi takvih izjava i to pogotovo od mladih ljudi koji u stvari još ni neznaju da živiju.
Mišljenja sam da nisu ni svjesni toga kaj znači nekog ubit i isto tak da nisu mrtvaca ni vidli.

Negdje u podsvjesti sam imal rječi s nekih govornih područja i to je: Ubi ga!

Bilo je takvih izjava i kad su se neki kartali a bili su međusobno prijatelji.

Nisam o tome niš htel pisat jel bi bilo opet svega i svačega na pollitika.com, i glave bi se usijale.

Gledal sam par slika i čak i video scena koje su trajale sekundu dve i pokazivale mladu osobu i to uvijek jednu te istu.

Sve te svene su bile samo fokusirane i bez ikakvog tona.

Zbog čega? sam se pital

No videl sam dnevnik danas u jutro i to me je potaknulo ovo napisat.

Kak je bilo kratkih ispitivanja naših navijača, tak se je čul i komentar jednog od tih mladih ljudi koji su bili u nebu sreče od dobite tekme naših kockastih.

Njegov komentar je bil uz par drugih rjrči i sljedeči: Ubili smo ih!

Za desetak dana će sve oči hrvatske javnosti biti uprte u Bleiburg a visoka biskupska ličnost Crkve u Hrvata će tamo reći misu za duše nevinih i, bez procesa i osude, masakriranih i ubijenih hrvatskih NDH ročnika, ustaša i civila, izbjeglica, žena i djece.
Nikakav Fumić ili Mesić ili bilo tko drugi, bez obzira na snagu institucije kojoj su na čelu, ne mogu promijeniti tu nemilosrdnu povijesnu činjenicu: Pod pojmom Bleiburga podrazumijeva se zločin protiv čovječnosti, genocid izvršen nad Hrvatima i drugim pobijeđenim kvislinškim snagama poslije završetka II svijetskog rata.
Pošto ni jednom od njih nije bilo suđeno, pošto ni jedan od njih nije imao priliku da se brani važi pretpostavka nevinosti.
Tu pretpostavku nevinosti ne umanjuje ni vrlo velika vjerovatnost da je među tim ubijenima zbilja bio i velik broj onih „zvijeri“ koje su odgovorne za strahote Jasenovca, Stare Gradiške i drugih, manje ili više, znanih zločinačkih fašističkih stratišta.
Pobjednici, antifašisti kako se rado samohvalno nazivaju, su zločinačkim masakrima nevinih zarobljenika i sami postali zločincima.

U principu ne volim povijesne teme i prihvaćam onaj stari argument da nam takve rasprave danas ne trebaju niti su jako važne u današnje vrijeme. Ipak, moram napisat nešto o ponašanju predsjednika Mesića vezano uz te rasprave potaknute prijedlozima promjene trga kod HNK u Zagrebu i nekim istragama poslijeratnih zločina koje su krenule. Inače, predsjednik RH daje toliko materijala da moj opus vezan uz njegov opoziv već poprima obrise moguće knjige.

Prvo bih vas uputio na odličan tekst poznatog povjesničara Ive Banca u subotnjem Jutarnjem listu u kojem je predsjedniku Mesiću održao pravu lekciju o shvaćanju antifašizma i komunizma te zločina koji su činjeni pod tim okriljem. Ovdje pročitajte tekst: Ivo Banac u Jutarnjem

pollitika A javni grešnici – poput Hitlera, Mussolinija ili Pavelića – to su oni za koje se ne smije moliti. (fra Marko Oršolić: Zlodusima unatoč)

Upravo se spremah na počinak, kad na HTV počinju posljednje vijesti. Par minuta ne znači ništa - hajde da i to vidimo, pa ćemo onda u horizontalu.

Neću spominjati udarnu vijest iz rodnoga grada (USKOK-ova akcija 'Pet zvjezdica'), jer je tu već 'u điru' po Ivanu Cerovcu. Nova vijest dana stiže iz Splita – misa zadušnica za Antu Pavelića!

Danas je u 'Slobodnoj Dalmaciji', među osmrtnicama, izašla obavijest o misi zadušnici za Antu Pavelića, održava se u crkvi sv. Dominika, predvodi je pater Luka Prcela. U komentaru zamjenik glavnoga urednika kaže da taj dio novine ne prolazi uredništvo, ali radi se o propustu, uredništvo je trebalo biti kontaktirano o tom oglasu, sutra će u uredničkom komentaru dati osvrt. Dobro, nije mi glavni naglasak na 'Slobodnoj Dalmaciji'. Kažu da će se oprati sami. Vjerujem, pa idem dalje.

Vise nego sto je to vidljivo, Srbija je u problemima.Najava marsa neo-nacista za 7.10. u Novom Sadu je samo simbolican znak da je u Srbiji nestalo one ,,tradicionalne,, podele na demokratsku i tradicionalnu Srbiju.
Izgleda da se ovde sve relativizovalo i da je srpsko drustvo, sve sa svi svojim (i ne-srpskim) gradjanima skliznulo u beznadje koje se ovde od strane politickih elita, buduci da leka nema, prevodi kao konstanta epskog usuda i inata.

Insert je iz dokumentarno-igranog filma -Dan, bez osobitog znacenja- (2002.g.) da bi Vam bilo jasnije.U secvenci Voja Brajovic govori stihove pesnika Brane Petrovica iz poeme -Istorijska citanka-, napisane jos 1972.godine, sa neverovatnim poetskim vizionarstvom.

Vašarski performans nacionalnim osjećajem blagoslovljenog zabavljača ograničenih vokalnih i umjetničkih dosega isprovocirao je kojekakve reakcije.

Centar Simon Wiesenthal pod povećalo je stavio nemalu grupicu pseudofašista okarakteriziravši zbog toga maksimirski nacionalistički slet kao "masovnu fašističku demonstraciju". Kad bi vam netko u Berlinu rekao da vam se u susjedstvu dogodio masovni nacistički skup, kako biste se osjećali? Hrvatska naravno nije nacistička Njemačka ma koliko se ekstremna ljevica trudila nametnuti tu analogiju, ali etiketa sigurno nije nimalo lijepa.

Židovska općina iz Zagreba odlučila se na blažu retoriku bez zapaljivog etiketiranja svojstvenog Simonovoj gerili pa se ograničila na kritiku vlasti zbog izostanka reakcije na isticanje ustaške ikonografije. Kritika hrvatske autohtone manjine (hrvatskih židova, za nacionaliste: "naših") bila je konstruktivnija i produktivnija: oglasili su se Predsjednik i Vlada od kojih je poslijednja u solomonski sročenom priopćenju odbacila "pokušaje" uporabe i isticanja simbola ustaškoga režima (unatoč tome da "domoljubljem" opijene grupe nisu ostale samo na "pokušaju") ali brže bolje i dodala disclaimer da hrvatska država počiva kako na antifašizmu tako i Domovinskom ratu, u svijetu zvanom "Hrvatski rat za nezavisnost ", a u Srbiji "Rat u Hrvatskoj" ("Hrvatski rat nezavisnosti" upće ne zvuči loše, možda čak i bolje od emocijama nabijenog termina "Domovinski rat"). Mesić je u svojoj ulozi "Nacionalnog Mesije Demokracije" iskoristio priliku da održi lekciju o trodiobi vlasti svojem zalutalom stadu koje još uvijek "puši" i potpuno nelogične medijske bombe - Simonovi hiperaktivisti tražili su naime da NMD zabrani skup i svojim mačem odsječe pomalo kontroverzni dio hrvatskog društva, protivno slobodi misli.

No u punom suglasju s pravom slobode govora i principom jednakog tretmana i prozvani dio društva dobio je priliku obratiti se s "druge strane ogledala". U njihovo ime istupila je udruga Nezavisni dragovoljci hrvatski (zvuči kao friško ime, ali puno je vjerojatnije da su samo udruga s neučinkovitim PR-om u moru sličnih) nazvavši kritike "udarom na demokraciju" (makar sve još uvijek prilično čvrsto stoji) ustvrdivši da "domoljubnijeg događaja nije bilo od postanka neovisne hrvatske države". Romansirana retorika i apokalipsa (demokracije) – baš biblijski. Površni uvid navodi na zaključak da sličnu viziju nacionalnom strašću opijenih nota imaju i ostali fanovi pjevača militantnog pseudonima čiju vrijednost brane pozivanjem na "domoljubne poruke koje odašilje" koje veličaju "dom, obitelj i Boga" makar i popovi rade isto pa misa ipak ne počinje sa "Za dom spremni!".

Ovi kakofonični monolozi (umjesto javnog dijaloga) stvaraju (ili svjesno održavaju) potpunu zbunjenost glede definiranja stava prema prošlosti koje počinje definiranjem što termini koje ćemo koristiti uopće znače. Početak svake rasprave je definiranje teme i njenih ključnih elemenata. U raspravi o prošlosti kao stalni lajtmotivi se pojavljuju fašizam, nacionalizam i domoljublje. Javna svijest o fašizmu je zadovoljavajuća makar se o njemu još uvijek raspravlja, ali značenje ova druga dva termina je problematično.

Koja je razlika između nacionalizma i domoljublja? Što su obilježja jednog, a što drugog? I je li jedan "bolji" od drugog?

Od komemoracija u Bleiburgu do današnjih u Jazovki; od Kardinalovog govora na bleiburškom polju do nedavne Latinice, od nedavnog Thompsonovog koncerta do današnjih proslava Dana antifašističke borbe – stalno nas se vrti u krugovima, u kojima se pomoću opravdavanja jednih nastoje sotonizirati drugi, i obrnuto. Forsiraju se nove podjele umjesto da se osvrnemo kritički unatrag, te da sve nesreće, koje su nas zadešavale tijekom prošlog stoljeća, sagledamo realno u pravom svjetlu i nazovemo pravim imenima.

Post gosp. Cerovca me je najprije malo zbunio, ali sam ga shvatio jer u svakoj prilici se treba sjetiti neljudskosti, ali ne i da bi se pravdalo ono što se ne može pravdati - ni na jednoj strani. Njegov post je i u meni izazvao dosta reminiscencija.

Mnogo ih je koji govore kao morska jeka,
ali njihovi životi su uski i ustajali, poput močvare koja trune.
Khalil Gibran .

Negdje u srpnju 2005 godine održan je Susret svećenika i časnih sestara iz župe Drinovci (valjda Hercegovina), na kojem je glavnu ulogu imao Don Ivan Šimić, kancelar Biskupije dubrovačke, o čemu je sačinjen Internetski zapis prema ( linku na kojem to možete pročitati ), a na kojem su citirani i gore navedeni Gibranovi stihovi. Izvješće vrvi pozitivnim domoljubnim emocijama i naglascima, te „dubokim i dalekim“ povijesnim reminiscencijama, dok je religijski sadržaj potpuno zanemaren. Iz sadržaja i intonacije teksta (prema Internetskom zapisu) jasno je da je „Susret u Drinovcima“ bio čisto politički motiviran, a posvećen predhodnoj Bleiburškoj komemoraciji (jednoj od onih koje su se inače redovito održavale). Ono što je uvijek bilo sporno, pa sve do danas, jest da se jedna manifestacija kao spomen na mnoštvo pobijenih ljudi bez suđenja, umjesto ukazivanja pijeteta mrtvima u nekim krugovima i razmjerima uporno pretvara u „revival“ u ratu poraženih snaga. Tako da se stjecajem raznih okolnosti (ali najviše radi dugotrajnoh prešućivanja od strane službenih vlasti Jugoslavije i Hrvatske) te su se komemoracije pretvarale u neciviliziranu suprotnost. Mada jedna takva komemoracija, civilizirano gledajući, bi trebala predstavljati spomen na ljude pobijene bez suda, na poštivanje smrti (koja ujedinjuje ljude bez obzira na porijeklo, vjeru, ideologiju), predstavljati dostojanstven skup pun poštovanja i pijeteta prema umrlima, ona se u praksi najčešće pretvarala u reviju uniformi poraženih vojski i ideologije. Mada je trebalo očekivati da će poslije političkih promjena i pada komunizma, bleiburški susreti se konačno transformirati u decentno i dostojanstveno štovanje smrti, vulgarni „revivali“ prošlosti još traju, predstavljajući civilizacijsku uvredu mrtvima.