pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U srijedu 12. ožujka 2008 godine, Europski Parlament u Strasbourgu proslavlja svoj 50. rodjendan. Iako već u respektabilnim godinama, Parlament još uvijek pati od mnogih dječjih bolesti. Najnoviji slučaj o plaćama pomoćnika EU parlamentaraca uzrokovao je opravdanu sumnju o značajnim zloupotrebama novca europskih poreznih obveznika.

Ipak, mnogo je drugih razloga da se 785 članova EU parlamenta i njihov rad ocijeni sasvim ozbiljnim. Oni imaju sve veći utjecaj na europsko zakonodavstvo a time i na svakodnevicu 500 miljuna europskih gradjana. Ako Lisabonski traktat stupi na snagu – po planu – slijedeće godine, doći će do proširenja utjecaja parlamenta sa sadašnjih 37 na čitavih 85 zakonodavnih područja.

Političari novi multilateralni ugovor Europske unije, koji će biti dodan setu od već postojećih 6 ugovora (više u: Ugovor a la carte) koji su pravni temelj za nadnacionalno generiranje gomile propisa, komentiraju u Europi potpuno različito. Tako je recimo slovenski državni tajnik integracionistički zavapio "Nikad više ne smijemo podbaciti", a pridružio mu se i francuski parlamentarac koji vjeruje da će "Ugovor izvesti Europu iz rutine". S druge strane, Britanci su istaknuli "Duboko nečastan proces", a Nizozemci, koji su prethodni ugovor odbili na referendumu, pozvali su ponovno "Potreban je novi referendum". Lobist Roland Rudd kontrirao je i njima i britancima izjavom da je "Pričanje o superdržavi hiperbolična glupost".

Jedno od obilježja demokracije - otvorena rasprava - i zanimljivost međudržavne debate zaobišli su Hrvatsku koja je, makar na putu za EU, trenutno zaokupirana učenjem osnova demokracije kroz borbu za vlast i čavrljanjem o ZERPu (makar većina sudionika rasprave ne zna ni što ZERP jest). Hrvatski političari nisu sadržajno komentirali novi ugovor uopće, a kamoli raznoliko, no to nije iznenađenje jer Hrvatska slabo ili pogrešno i neinformirano raspravlja o EU čija bi htjela biti članica.

Ta EU dobila je novi temeljni Ugovor iz Lisabona koji mijenja na referendumima propali Ustav za Europu. Jesu li propali i novi ugovor dovoljno različiti da ne propadne i novi?

Proces približavanja EU domaćoj javnosti polako otkriva njenu srž: enormne količine u Briselu propisanih standarda oprimjerene u najnovijem konkretnom iskustvu - propisu o veličini, obliku, težini i izgledu paprike. Ministarstvo poljoprivrede objavilo je naime dva nova pravilnika usklađena s pravnom stečevinom EU koja se, u doista velikoj mjeri, sastoji od elaboriranih standarda za proizvode na tržištu. Ta pravila osiguravaju jednaka pravila za sve u tržišnoj utakmici i prirodna su nužnost predanosti fer tržišnoj utakmici u EU. Zbog toga se u EU dosta precizno zna što se može prodavati pod imenom "paprika" ili "rajčica" pa će se ova dva proizvoda (od kojih je rajčica zapravo botanički gledano voće koje se klasificira kao povrće iz praktičnih razloga) od skora u Hrvatskoj smjeti prodavati samo ako zadovoljavaju određene kvalitete. U skoroj budućnosti, piše Jutarnji pod naslovom "Na policama paprika po EU kriterijima", očekuje se donošenje još 12 sličnih pravilnika. Europska Unija zapravo je ništa drugo nego nezamisliva količina ovakvih propisa.

Ono što političke stranke u Hrvatskoj ne žele vidjeti i priznati Europska komisija vidi i reagira. Korupcija u hrvata uzela je maha i ide prema sramotnom svjetskom vrhu. Da bi bili najkorumpiranija zemlja na svijetu smetaju nam još samo neke afričke zemlje. Kako mi se čini Sanaderova vlada i Hrvatsko nezavisno pravosuđe bez problema savladati će i te prepreke. Pasti će rekord. Hrvatska će biti najkorumpiranija zemlja na svijetu.

Mora se priznati, Sanadera i pravosuđe ne smetaju ostale političke stranke na putu prema sramotnom rekordu. Sve te stranke gluhe su i nijeme, sa poremećajem vida kod pojave bilo kojeg oblika korupcije. Za razliku od Blanke Vlašić, Sanader i pravosuđe nisu trebali godinama vrijedno raditi, ulagati puno truda i talenta da bi postigli rekord. Oni su samo uzimali i omogućavali drugima da uzimaju ono što im ne pripada. Sve to uz kaos u državi rezultiralo je i u prevelikom zaduženošću hrvatske. I po zaduženosti Hrvatska je u svjetskom vrhu. Da i taj rekord obori, Sanader se sprema graditi most za Pelješac. Nije ga briga što nema novca i što je zadužen iznad mogućnosti. Važno je da je za most izabrao izvođača prije nego je osigurao potrebne suglasnosti. Pa ako projekt propadne, njegovi prijatelji građevinari dobiti će nagradu što nisu radili. Isti model je Ivo primijenio za tunel. Isplatio čovjek svoje prijatelje brdo bušce zato što nisu radili. I to ima prednosti, nisu napravili štetu poput rođaka Žužul koji su malo “štedjeli” ne cementu i osigurali rušenje dijela novoizgrađene ploče na autocesti kod Šestanovca.

Eto, danas je 16. prosinca 2006 godine. Nova Godina 2007 je pred samim vratima i kuca noseći „darove“. Gledajući u mome kompjuteru kartu Europe na kojoj sam već osjenčao najnovije članice Europske Unije (Rumunjske i Bugarske, kako bih pratio napredovanje te tvorevine), počela me progoniti „zabavna“ ideja – da onaj dio Europe, u kojem se mi nalazimo, i kojeg se popularno naziva „zapadnim Balkanom“ - obojim u crno, tj. da od „ostatka ostataka“ (reliquiae reliquiarum) označim sveeuropsku „crnu rupu“.

Od kratkotrajne posjete hrvatskoj metropoli, od prije nekoliko dana, pomalo zaboravljeni pojam „remetilački faktor“ kojeg sam čuo u jednoj maloj diskusiji, usjekao mi se u glavu i muči me. Ukucao sam ga u Google i našao prva dva, ali posve dovoljno ilustrativna odgovora (mada ih ima još mnogo):