Po povratku sa subotnjeg roštilja, reda ćevapa, reda kobasica i piletine, malo svinjetine i kako to već ide na ovim našim prostorima, uspješno porazivši vrijeme i kišu koja je partizanski rokala po strehi nad terasom u gornjoj Dubravi, teško da sam mogao više i primirisati meso. Za večeru: cornflakes preliven jogurtom, još uvijek neomekšale žute pahuljice krckaju pod zubima dok prelazim očima preko sljedećih redaka legendarnog kroničara najbitnijih zbivanja u Lijepoj našoj:
Uvjeravajući sami sebe u to koliko se silno razlikujemo od nekoga kome skoro ne možemo biti sličniji, gotovo smo se uspjeli uvjeriti da nas kao narod i državu jedino to “razlikovanje” može spasiti. A Srbi i Hrvati su si sličniji nego to možemo i zamisliti:
http://pollitika.com/razlike-u-jednakosti-ili-jednakost-u-razlikama
http://pollitika.com/quotcetnicka-zvjeradquot-vs-quothrvatski-vitezoviquot
I dok Hrvatska s nestrpljenjem očekuje konačno pristupanje EU, čijim je punopravnim članom, istinaibog u okviru SFRJ, trebala postati već početkom 1992. i ne samo radi one ponude “Evropske trojke” iz 1991., koja je značila “prekoredni” ulazak u punopravno članstvo EU u zamjenu za odustanak od ratne opcije, nego radi pregovora koje je SFRJ na tu temu duže vrijeme vodila s EU, Srbija je očigledno “dotjerala cara do duvara”, našla se u ćorsokaku iz kojega izlaz nije ni lak ni jednostavan.
Iako je u stvari i lak i jednostavan, samo valja prihvatiti istinu i stvari nazvati pravim imenom.
Srbija je tu neminovnost izgleda prihvatila, a suštinu je srbijanski premijer Ivica Dačić napisao u današnjoj “Politici”:
http://www.politika.rs/rubrike/tema-dana/Nema-vise-skrivanja.lt.html
Svim ljubiteljima EU jos jedna radosna vijest.
http://ec.europa.eu/food/plant/plant_propagation_material/review_eu_rule...
Kada se i ovo usvoji, pod navodnom zeljom zastite raznolikosti......... , onda gospodo draga vise necete moci ni u vlastitom vrtu zasaditi sto vas je volja, makar i za vlastite potrebe a da ne budete kriminalizirani.... ( i platite kaznu naravno). HAHAHA , VOLIM TE EU !!!!!
Zivio Monsanto (u ovom slucaju), a pored njega naravno i Nestle i sl. !!!!!
Tko hoce EU neka ga dobije pa krepa od gladi (u ovom slucaju), a u onom drugom od zedji.
Po ovom poljoprivrednici samo mogu jos koristiti sluzbeno odobrene vrste sjemena. Mala imanja ili domacinstva svoje "stare" vrste nece smijeti vise ni poklanjati a kamoli prodavati a da ih se ne kazni rigorozno.
Registracija takvih vrsta je vezana uz ogromna birokratska i materijalna opterecenja i time neisplativa/nedostizna za same poljoprivrednike koji ce time biti doslovno prisiljeni na kupovinu sjemena od multinacionalki. To ce unistiti autohtone vrste i ucvrstiti monopol.
In medias res: jer nemaju ni 22, a već su zapeli u partijskim strukturama! O čemu se zapravo radi? Ne mogu, a da se ne osvrnem na kolege s fakulteta, buduće intelektualce, koji si dopuštaju da im se razum smije iza ugla, a integritet ih šamara na svakom crvenom semaforu (uz isprike kolegama u crvenim strankama, nek vas šamara na žutom ili zelenom). Pritom ne mislim odgovarati mlade ljude od uključivanja u politiku jer mi smo bar generacija koja ne zna što je totalitarizam, generacija spremna gaziti, lagati i potkopavati, od malena znamo da se nitko za nas neće pobrinuti osim nas samih. To radimo treptajem oka, brzopotezno, uz podmukli osmijeh. Možda je nekima to teško priznati, no deviza "ako te nitko ne mrzi, znači da nešto ne radiš dobro" postala je credo pojedinaca koji žele iskočiti iz mase intelektualnog stada spremnog da uskoči u kućicu iz koje se ne izlazi, spremnog da kuka o zlim i bešćutnim pastirima jednog dana kada shvate da diploma koju ponosne mame drže na zidu u zlatnome okviru nije ništa do li potvrda da ste svladali osnove prometovanja cestom, a sanjate o Formuli 1.
Imao sam sreću i čast sudjelovati na jednom malom, privatnom skupu koji je u proljeće 1990. organizirao ekonomski stručnjak Branko Horvat na terasi svoje vile pod Sljemenom. Ne mogu spominjati tko je sve bio prisutan (dvije osobe najmanje aktivne su i danas u javnom životu Hrvatske!), ali i ne mogu zaboraviti neke naglaske iz razmišljanja Branka Horvata koja mi se danas čine šokantno dalekovidnima: raspadom Jugoslavije, pogotovo ako se to dogodi na krvav način, bit će razbijeno koliko - toliko jedinstveno tržište i granice između državica dodatno će osiromašiti svaku državu za sebe i one će postati laki plijen međunarodnih kompanija,korporacija, koncerna, banaka… Nacionalne ekonomije u svim ex-YU državicama, sa deindustrijalizacijom kao najočitijoj činjenicom, upropastit će te ekonomije, posebno ako se privatizacija obavi na nestručan i nepravedan način! Spomenuo je nešto što se danas događa i o tome se uglavnom u Hrvatskoj šuti - bar dvije države – Italija i Mađarska - imaju ne baš simpatične ambicije dominacije, bilo ekonomske, bilo političke, ili obje.
Poštovana kancelarko gospođo Angela Merkel!
Sehr geehrte Frau Kanzlerin Angela Merkel!
Jučer je objavljena vjest da je na pomolu dogovor SAD i EU o slobodnoj zoni trgovine (bescarinskoj zoni) između ova dva, trenutno najjača gospodarstva globalno.
Postavlja se pitanje, što to znači za hrvatsko gospodarstvo u cjelini, pa onda za hrvatske građane pojedinačno u svjetlu ulaska u EU.
Odgovor je jednostavan, ništa ili gotovo ništa. Možda bi moglo biti nekih benefita, ali samo posredno i ovisno o snalaženju austrijskog,talijanskog i njemačkog gospodarstva u ovoj situaciji, kažu neki stručnjaci.
Trenutna robna razmjena između Hrvatske i SAD-a je u negativi za nekakvih 80 mil.EUR u korist naše štete, a moglo bi postati još i gore, ako se zna da je ukupna robna razmjena između Hrvatske i CEFTE 2 milijarde EUR-a, a to će se neminovno promjeniti i opet u korist naše štete, jer se već sada zna da će hrvatska roba na tom tržištu poskupjeti, zahvaljujući carinama i do 30 posto.
Da se građane Hrvatske konstantno truje uvoznim smećem od hrane odavno je poznata stvar, kao i da smo na ovaj problem već u više navrata upozoravali hrvatsku javnost. Da navedenom trovanju svojih građana odgovorni u Vladi odnosno resornom Ministarstvu ne poduzimaju ništa, a kamo li tome stali na kraj pokazuje i najnoviji slučaj oko povlačenja nekih proizvoda, mlijeka posebno.
Više od 20 godina traje! Čudim se kako je Nadija još živa i psihički zdrava, a dobro je poznajem više od 30 godina kao i cijelu joj obitrelj. Nadija je Bugarka, rođena 1952., studirala u Sofiji (psihologiju) a 1977. se udala se Hrvatsku (SFRJ) za Dmitra. Dmitra poznajem cijelu mu obitelj isto toliko godina i više.
Dmitar je bio Srbin, rodjen u Hrvatskoj 1947. a ni djedovi mu nisu znali kada su doselili u Hrvatsku. O politici nije imao pojma niti se ikada njome bavio. U SFRJ je znao da je Tito predsjednik i tu je počinjala i završavala sva njegova „politika“.
Dmitar je imao lijepu kuću, vrhunski opremljenu zaradom iz svoje automehaničarske radione. Zapošljavao je od 8 do 11 radnika, ovisilo je o sezoni i količini posla. Radionice su mu bile opremljene po austrijskom i njemačkom standardu. Kvaliteta posla – isti rang.
Dmitar je imao dvije strasti: Motocross utrke i nogomet. U motocrossu je bio godinama u vrhu države (pa i na europskim tamičenjima) i imao svjetsku licencu za utrke. U nogometu je sa svojim malonogometnim klubom, kojeg je bio i vlasnik i financijer, osvojio prvenstvo SFRJ.
Bila jednom jedna mljekarica.
Posel joj je išel šepavo, no moglo se je živjet, a uz sve to je bilo uvjek mljeka na stolu. Jedan dan ona odluči bolje živjet, pa kak zarada više nije mogla podmirivat račune, ona odluči prodat kravu. Mljeka ču si onda moči kupovat, a novaca če biti i za druge stvari.
Ta priča nas podsječa na situaciju zemalja u razvoju.
STE SIGURNI U TO?
U Berlinu je jedan dio gradskog vodovoda privatiziran, pa se je gradska blagajna nadopunila.
Dali su prodavači znali da če voda za građane poskupljeti i da če se broj radnih mjesta smanjit mi nije poznato, no to se je dogodilo.
Portugal i Grčka su več privatizirale svoju opskrbu pitkom vodom.
Dali su na to bili prisiljeni od strane EU, MMF-a i ECB mi je nepoznato, no nezgodan ukus mi je u ustima.
Po novom bi se ta privatizacija trebala sprovest u svim zemljama EU.
Da se tu radi o ogromnim svotam govori i činjenica (tržište vodom če 2020 biti vrijedno oko 20 biliona $) da se za privatizaciju zauzima francuska vodena industrija i multinacionalne financijske institucije.
