Jedan od priloga u jučerašnjem dnevniku bilo je i kukanje pomoćnice ministra graditeljstva i prostornog uređenja gospođe Ane Pavičić-Kaselj koja je obavijestila javnost da ima problema u provedbi provođenja programa energetske učinkovitosti koji se provodi na javnim objektima. Obično kada se spomenu problemi misli se na financijsku konstrukciju jer uvijek nedostaje novaca , ali u ovom projektu to nije slučaj . Osigurano je oko 7 milijardi kuna.
Prema riječima gospođe Pavičić-Kaselj problem je u nedovoljnom broju osposobljenih inženjera za izradu projekata energetske učinkovitosti te je do sada pokrenuto samo 38 natječaja za provođenje mjera energetske učinkovitosti na javnom objektima a da bi program bio iole održiv trebalo bi biti oko 100 natječaja mjesečno da bi se kroz 10-tak godina saniralo oko 11 000 javnih objekata.
Nekome tko se slabo razumije ili nije građevinske struke takav argument bi mogao doista biti opravdan.
Međutim, cijeli naš zakonodavni okvir vezan za energetsku učinkovitost je loš i on stvara probleme u provođenju mjera energetske učinkovitosti.
O temi iz naslova, nekoliko aktualnih poveznica s kratkim komentarima. Stvar je jasna, velika "filozofska" objašnjenja nisu potrebna. Energetika "gubi zgradarstvo", kako u pogledu toplote, tako i električne energije. Poslovne i stambene zgrade proizvodit će onoliko energije, koliko i troše.
Dakako, oko detalja je ogroman posao! To su sad konkretni zadaci za državne planere i službenike, poduzetnike i inženjere.
U raspravama o energetskoj strategiji, zadnji put prije tri godine, nažalost, zbog snage raznih lobija, daleko najviše vremena odnosila je električna energija. Iako je ona vrlo važna, zgradarstvo je područje kojem naprednije zemlje posvećuju jednako mnogo pažnje. Programi "energetske obnove zgrada", kakve najavljuje ova Vlada, uobičajeni su, snažno poticani, donose značajne energetske a onda i financijske uštede.
Jučer sam pročitao u novinama da 20-25% kruha ode u povrat koji se baca, tamo također piše da se godišnje proizvede 113.000 tona svježeg kruha.
20-25% toga kruha se baci.
Koliko je to u vjetar bačenog poticaja za pšenicu? Koliko tona mineralnog gnojiva? Koliko goriva je potrošeno samo da bi se tolika količina kruha bacila? Koliko je električne energije potrošeno na kruh koje će se baciti?
S jedne strane se potiče ljude na energetsku učinkovitost, ekološki ih se osvještava, osuđuje se one koji bacaju hranu, a sve to se dozvoljava proizvođačima.
Naravno cijenu njihove neučinkovitosti plaćaju potrošači.
Može li se što učiniti da se baram smanji tolika neučinkovitost i rasipanje resursa?
Slično je i s drugim proizvodima s kratkim rokom trajanja: jogurti, povrće, voće, mesne prerađevine...
Dio svega toga propada. Veliki trgovački lanci, a i male trgovine žele ostaviti dojam obilja i velike ponude. Posljedica toga je upropaštavanje i bacanje hrane.
Kad se govori o štednji energije uglavnom se priča o štednim žaruljama, automobilima koji troše malo goriva, pasivnim kućama...
Prvo
Svako malo negdje naletim na upozorenja o tome kako je potrebno učinkovitije koristiti naše prirodne resurse, štedjeti energiju, vodu.Pa da vidimo kakva se ušteda uistinu postiže.
Npr. u mjesec dana štedeći i „učinkovito koristeći vodu i struju“ na računima za vodu, struju i grijanje uštedim 100 kuna.
I što ću učiniti s tih 100 kuna? Naravno potrošiti ću ih. Da bi se moglo proizvesti proizvode na koje ću potrošiti tih 100 kuna bilo je potrebno utrošiti neke resurse (struju,vodu,naftu...).Znači od uštede sam ja imao financijsku korist, ali nisam smanjio iskorištavanje prirodnih resursa niti zagađivanje okoliša.Ustvari tih 100 kuna donijelo je više profita nekom industrijalcu te ga vjerojatno potaknulo da proizvodi još i više, a time i da više zagađuje, troši više struje, vode, nafte...
