Otkad znam za sebe uvijek se nađem u situaciji da se verbalno sukobim sa ekstremistima. Neovisno o podlozi s koje nastupaju (nacionalisti svih fela, komunisti, anarhisti, prijatelji životinja, NGO aktivisti, političari, navijači, članovi kućnih savjeta :D) ekstremisti su mi oduvijek išli na živce i po defaultu izazivali moj aktivni otpor. Bit će da je to neki moj bug iz prethodnih života.
U vremenima jednoumlja (tu više mislim da društvenu pojavu većinskog prihvatljivog mišljenja nego na društveno ili državno uređenje) i masovnih identifikacija kada pojedinac pada u drugi plan "radi viših interesa" uvijek sam bila na "onoj drugoj strani" koja se suprotstavlja ekstremima.
Težak je to put na kojem se uvijek nađeš na udaru onih koji nemaju granice preuzimajući na sebe ulogu vječitog izdajnika svega mogućeg (obično svih "čopor identiteta").
Mnogo puta sam se pitala zašto tako reagiram. Mnogo puta učestvovala u raspravama vezanim za ekstremizam, ponešto i naučila no ekstremisti su mi i dalje crvena krpa pred očima.
Ispašće da su skoro svi moji dnevnici reakcije na stavove i komentare korisnika Politike ... e sada ja stvarno ne znam jel’ to normalno ili nije, ali stvar je u tome da preko nekih stvari jednostavno se ne može preći, a jedna od njih (po meni naravno) je i ovo:
Oh kako je lako pogriješiti u zanosu pobjede,naročito ako si komunist i ako nema Boga jer onda ti je sve dopušteno.
drvosjek — Sub, 05/11/2011 - 22:06
Gore citirana rečenica je prekrasan primjer milenijumske propagande, kojom su nas pokušali ubijediti kako bi mi bez Boga, religije i Crkve bili na moralnom nivou jednog oposuma.
Po svojoj “šupljini” ovoj tezi teško da može konkurisati čak i ona priča o kamencu na vanjskoj strani bubnja veš mašine.
Taman religiozni menadžeri i profesionalni trgovci Božjim slovom pomisle kako smo valjda zaboravili na krstaške ratove, inkviziciju i na opasače sa motom Gott mit uns, kada se nekoliko duboko religioznih budala ili zalete u kule WTC-a ili raznesu na pijaci u Bagdadu.
Kad sunce grane prestane mi grožnje.
Ja vidim onda, - jest, ja gledam, ćutim,
da sadašnjost je slava grada moga.
Još uvijek Sveti Vlaho brani i čuva
Vjeru, i Pravdu, i Slobodu našu.
Kad sunce kruni zlatnijem vijencem Petku
i sjajnijem plaštom kiti svete mire, -
tad, zbogom tugo! - Vedru snagu ćutim,
što Slobodan sam, jer sam Dubrovčanin.
Ivo Vojnović: „Gundulićev san“
U mjestu Trpanj, na poluotoku Pelješcu postoji hotel zvan „Faraon“. Što ima jedno malo primorsko mjesto na relativno zaostalijem dijelu dubrovačkog okružja s faraonima samo rijetki znaju. U doba Dubrovačke Republike Trpanj je mnogo bolje stajao nego danas (kao uostalom i cijeli Pelješac - od za ono doba značajne Solane u Stonu do razvijenog Orebića). Tako je i Trpanj imao i brodovlasnika, i kapetana, pa čak i svoj lučki ured. Kad se dogodio neki pomorski incident u Jakinu (Ancona) nastala je prepiska između dviju lučkih vlasti. Jakin je slao dopise na talijanskom, tadašnjem jeziku pomoraca. Kako Trpanjac nije bio baš vješt talijanskom jeziku on je nadutim Jakinjanima odgovorio na hrvatskom jeziku. Nakon nekog vremena Trpanjac je dobio odgovor Jakinskih pomorskih vlasti, da će spor riješiti na njihovu štetu ako nastave slati pisma na „lingua di faraone“. Mnogo stoljeća kasnije izgrađen je hotel, pa kad mu se tražilo ime, netko se dosjetio te simpatične stare priče.
U Utorak , 24/07/2007 u 10:39 sam na ovom blog-portalu objavio dnevnik pod naslovom „Veselje u Brabantu“ . Dakle bilo je to vrijeme, u kojem se nazirala „institucionalna kriza“ u Belgiji, a sve to se dogodilo davno prije naših izbora, i rezultata koji nas zbunjuju. Ako imate vremena pročitajte taj post, jer ovaj sada se naslanja više na njega, nego na druge tekstove u kojima se spominju naši institucionalni problemi.
Uoči dolaska pape Benedikta XVI. u Tursku provedene su opsežne mjere osiguranja, a jedan od presedana jest da će gostujući papa i pet kardinala nositi pancirke, dok će papinu sjenu činiti 25 specijalno obučenih turskih specijalaca. No, već mjesec dana prije dolaska pape u Turskoj je izdana knjiha autora Yucela Kaye “Zavjera protiv pape” s podnaslovom “Tko će ubiti Benedikta XVI. u Istanbulu?”.
“Tko će ubiti Benedikta XVI. u Istanbulu?”
Iako je svjetski trend ekspresno napisati intrigantnu knjigu o trenutno aktualnim događajima, tim više što takve intrige najviše privlače čitateljsku publiku i stoga donose ogromnu dobit izdavačima, fenomenu popularnosti knjige “Zavjera protiv pape” doprinio je ne samo papa svojim izjavama, već i svjetska popularnost jedne druge knjige, već toliko spominjanog “Da Vincijeva koda”, koji je ne tako davno širom otvorio vrata novom valu napada na katoličku crkvu. Zajedničko “Zavjeri protiv pape” i “Da Vincijevu kodu” jest uloga konzervativne organizacije Opus Dei čija je vlastoručno preuzeta zadaća očuvanje tradicije katoličke crkve pod svaku cijenu. U knjizi papa odlazi u Tursku kako bi razriješio stoljećima staru shizmu s pravoslavnom crkvom kako bi se postavila platforma za zajedničko širenje kršćanstva na Bliskom Istoku. No, tradicijom okovanoj organizaciji Opus Dei takav ekumenski potez nikako ne odgovara i stoga im se logičnim nameće rješenje u kojem će sačuvati tradiciju katoličke crkve makar i pod cijenu eliminacije njenog poglavara. Druga skupina koja nalazi interes u ubojstvu pape jest P-2 masonska loža, to jest masoni, kojima je u interesu izbor novog pape koji bi im omogućio pristup bogatstvu Vatikana. Još jedna interesna strana u cijeloj priči jest i tradicionalno preuveličavana uloga američkih obavještajnih službi, kojima bi ubojstvo pape bilo dobra podloga za napad na Iran. Na ovitku knjige, međutim, nevezano uz samu fabulu knjige nalazi se ilustracija pape Benedikta XVI. kako stoji pred zapaljenim križem, dok ga bradati naoružani napadač drži na nišanu. U knjizi, inače, papa preživljava teroristički napad bombom, koji je izveden tako da izgleda kao da se radi o klasičnom islamističkom terorizmu dirigiranom iz Teherana.
Prije nekog vremena, u Klovićevim dvorima jedan vrlo primitivan i sirov performans, kontraverzne "umjetnice" Vlaste Delimar kojim je pokušala dočarati prizore iz života podravskih žena, dobio je nenadani dodatak. Kako bi performance ostavio što upečatljivi dojam na publiku, poluobnažena je, sjedeći na stolici, odlučila zaklati pijetla. Očito znajući da će dp toga doći, na pozornicu su dotrčali aktivisti društva "Prijatelji životinja" i pokušali spriječiti klanje. Tijekom komešanja došlo je do fizičkog obračuna između Vlaste Delimar i Luke Omana (predsjednika društva "Prijatelja životinja"), a u njega se umješao i prijatelj Vlaste Delimar, no klanje nije spriječeno. U čitavoj strci činkojem je na kraju čini stradao jedino pijetao od kojeg je idući dan gospođa Delimar napravila juhu. Sličnim već pričama utovljena, već odavno otupjela javnost nije pretjerano reagirala, Ministarstvo kulture je osudilo čin, ali "prijatelji" životinja očito nisu odlučili stati samo na napadu na umjetnicu. Tek koji dan nakon performanca, pod okriljem noći, na kombiju Galerije "Klovićevi dvori" osvanuo je nasprejan natpis "Ubojice", koji je tek poslužio kao uvertira za paljevinu kombija. Neka budala je naime, uspjela politi zapaljivom tekućinom kombi te ga otvorenim plamenom zapaliti. Srećom, zbog pravodobne intervencije vatrogasaca, požar se nije proširio na druge automobile, a ravnateljica Klovićevih dvora nazvala je ovo nedjelo nazivom koji mu savršeno odgovara: "teroristički čin".
