Otkad znam za sebe uvijek se nađem u situaciji da se verbalno sukobim sa ekstremistima. Neovisno o podlozi s koje nastupaju (nacionalisti svih fela, komunisti, anarhisti, prijatelji životinja, NGO aktivisti, političari, navijači, članovi kućnih savjeta :D) ekstremisti su mi oduvijek išli na živce i po defaultu izazivali moj aktivni otpor. Bit će da je to neki moj bug iz prethodnih života.
U vremenima jednoumlja (tu više mislim da društvenu pojavu većinskog prihvatljivog mišljenja nego na društveno ili državno uređenje) i masovnih identifikacija kada pojedinac pada u drugi plan "radi viših interesa" uvijek sam bila na "onoj drugoj strani" koja se suprotstavlja ekstremima.
Težak je to put na kojem se uvijek nađeš na udaru onih koji nemaju granice preuzimajući na sebe ulogu vječitog izdajnika svega mogućeg (obično svih "čopor identiteta").
Mnogo puta sam se pitala zašto tako reagiram. Mnogo puta učestvovala u raspravama vezanim za ekstremizam, ponešto i naučila no ekstremisti su mi i dalje crvena krpa pred očima.