Volio bih podijeliti sa vama jedno čudno iskustvo, iako ne i začuđujuće, od jučer. Radi se o jednom kratkom razgovoru s umirovljenikom o trenutnim društveno-ekonomskim problemima s kojima se “nastojimo” boriti.
Taman sam se krijepio toplom juhom, nakon povratka s posla, netko zvoni na ulaznim vratima, umirovljenik. Nije bitno koji, dovoljno je reći da je uvijek dobrodošao.
Sjeda za kuhinjski stol prekoputa mene, neće juhu, neće sok, neće kavu, neće rakiju. Započinje priču povodom neke od TV emisija koje se zanimaju trenutnim društveno-ekonomskim problemima i konstatira kako bi rješenje hrvatskog problema moglo biti isto ono rješenje koje je osmislio Island. Čuo je to od nekog uglednog ekonomskog stručnjaka kojem se nije mogao sjetiti imena. Toliko o ugledu. Srčem juhu, gledam u rezance, i ne znam što uopće reći na to, a da bude što kraće, jednostavno, direktno i kompletno, da potakne razmišljanje, a možda i kvalitetan dijalog. Razmišljam u par sekundi dok tišina postaje nelagodna, a razočaranje u meni buja:
- “To je suluda ideja.” – kažem ja.
Stao jučer jutrom hrvatski narod u čudu iznenađen komentirati od svojih vladara objavljenu listu njegovih poreznih dužnika.
“Stup srama” nazvaše vladari tu listu ne bi li posramili besraman puk, a na njoj sve redom imena uvaženih poduzeća, trgovaca, neznanaca ali i znanih susjeda.
Stade se narod naslađivati nad stupom srama pa i pomalo jalnog pogleda nad gomilom novca koja je tamo ispisana uz imena ljudi zamišljati sliku života kakav mora da su vodili ti sramotni porezni dužnici.
- “Sve lopov do lopova” – prozbori narod.
- “Ne može pošten čovjek uživat kraj tolikog bogatstva i ostat pošten gledajuć susjede mu kako u mizeriji trpe život! Oni kradu državu i treba ih kaznit” – zaključi narod odlučno.
Stade narod dozivati svoje vladare i preklinjati da ih kazni. Najvještiji među narodom izrade vladarima batinu od granita, izrezbarenu narodskim motivima i drškom omotanom u čvrstu i mukom štavljenu, ispletenu kožu. Dadu oni prvom od vladara tu batinu kako bi kazna bila lopovima bolnija i kako bi kažnjenike snašla muka dana od naroda. Bit će im to pouka.
Vladarima se svidi batina.
Stojim u redu u Konzumu i ispred mene žena plaća račun od 52 kune na revolving karticu. Ne vjerujem gledajući svojim očima da žena traži odgodu plaćanja za 52 kune: 2 kruha , mlijeko i neka sitna potrepština. Da dogodilo se i to imamo sve i svašta na policama , a nemamo gotovine da bi kupili (izuzimam tajkune, korumpirane političare i ine..) . I dok je u komunizmu bilo drugačije imali smo itekako većina naroda gotovinu i sa njom plaćati i na tome se izgradio cijeli jedan Trst , danas imamo robu (upitne kvalitete...) , a nemamo gotovine.
Schuld - jedna te ista reč za „greh“ i „dug“ u nemačkom govornom području. U ostalim hrišćanskim zemljama i jezicima tih zemalja „dug“odavno nije više reč i za „greh“. Dug je nasušna potreba preduzetnika, javnih institucija, bankara i porodica.
Za nama smo ostavili istorijske epohe u kojima su se neplaćeni dugovi naplaćivali ropstvom, te kasnije zatvorom i konačno vezivanjem za „stub srama“ na javnom trgu. Razvoj jezika je sledio te društveno-ekonomske promene. Tragovi jednoznačja termina „dug/greh“ zadržali su se još u molitvi, zajedno sa apelom za oproštaj „duga/greha“.
„Et dimitte nobis debita nostra, sicut et nos dimittimus debitoribus nostris“ (Pater Noster)
„And forgive us our debts as we also have forgiven our debtors“
„I oprosti nam dugove naše, kao što i mi opraštamo dužnicima svojim“
„Und vergib uns unsere Schuld, wie auch wir vergeben unsern Schuldigern“ (Vaterunser)
http://www.index.hr/vijesti/clanak/u-ujedinjenu-europu-ne-vjeruje-cak-ni...
Nadam se da će se raspasti prije 1.07.2013.- komentar ispod linkanoga teksta.
http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/181810/Schengenski-sporazum-nova-zr...
http://www.novilist.hr/Vijesti/Gospodarstvo/Soros-Europska-unija-se-rasp...
Europa je u raspadu, nadam se da će se raspasti, prije 1.07.2013.
Bilo bi lijepo da svi koji su zagovarali, ulazak u raspadajuću tvorevinu neravnopravnosti i pokušaja velikih da riješe svoje gospodarske probleme crpeći male, svoje zablude i vođenje RH prema "cilju iznad svih ciljeva" i "nema alternative", sa znanjem ili bez znanja engleskoga jezika, podnesu i odgovornost za sve štete, materijalne i moralne, koje su zbog toga prouzročili RH.
Što treba napraviti RH?
Prvo proglasiti ZERP i zaštititi svoje more. Početi veslati, što bržim tempom, prema slobodnoj pučini, da nas raspadajući brod ne uguši i krenuti u proizvodnju mesa, mlijeka,... i ostaloga za svoje potrebe, a što su nam zabranili, zbog interesa zemalja iz EU, koje toga imaju za izvoz.
Ovo je osvrt na prethodni "Hrvatski izlaz iz krize". Zapravo, osvrt na osvrt. Novi "Izlaz" je uradak koji oslikava hrvatsko-slavenski neo-neolitski mentalitet i njegov odnos prema, napretku, znanosti, duhu itd.
Taj neo-neolitski mentalitet smatra sebe najvišim dosegom ljudskosti i uljudbenosti uopće. Održava se opstruiranjem bilo kakvog napretka na svom terenu
i unutrašnjim samounazađivanjem, jer ga unutrašnji i vanjski civilizacijski i kulturni napredak rastaču i uništavaju. Neoneolitski mentalitet zastupljen je najviše u srednjoj i sjevernoj Hrvatskoj, dok na jugu prevladava neo-antički koji se također održava sprečavanjem napretka na svom teritoruju i u svojem duhu.
Branitelja neonelolitskog mentaliteta ima svugdje, a u sofisticiranom obliku (pod vidom kritičnosti i borbe za napredak) suvereno vlada i ovim blogom.
Umjesto teorijskih objašnjenja, evo jedne pričice koja govori o tom, neoneolitskom mentalitetu. Priča također pokazuje kolike su šanse za nekakav Hrvatski izlaz iz krize.
No, nastojanja da se ipak nađe nekakav put izlaska iz krize ne treba se nikako odricati.
Dakle, pričica.
Vilek iz Čučuperina
Evo još jednog teksta koji neće nikoga usrećiti, ali će zato mene razočarati njegova recepcija.
Investicije čeprkanja uz ogradu da lisice lakše uđu u kokošinjac
su gradnja dvorana, škola, bolnica, zatvora u vrijeme najžešće krize.
Neka grade hidroelektrane, razvijaju vodno gospodarstvo, ulažu u ribarsku flotu i tvornice za preradu ribe, neka ulažu u proizvodne pogone i turizam.
Neka rade nešto pravo, a ne ono što i lokalni fićfirići znaju : potkradati svoje županijice preko projekata: "više škola i dvorana, nego stanovnika".
Pijetlovi iz @anabellinoga sna kukuriču da je izlazak iz krize moguće ostvariti zaduživanjem za "profitabilne" projekte poput izgradnje škola, dvorana, aerodroma (kojeg će usput graditi Francuzi i usput dobiti već postojeću vrijednost za ništa- samo se pitam kome idu dugovi izgradnje).
Da nemam pojma o ekonomiji, pitala bih :
-koje će to novce i vrijednosti te škole vratiti,? i u kojem vremenskom intervalu?
Obrazovaniju djecu?
Ma ionako nema radnih mjesta za već tako dobro i planski obrazovanu.
Hoće li zarađivati na koncertima, na nekoj proizvodnji ili će trošiti na zagrijavanje, opremanje,...?
dug zaduživanje dugovanje za blagostanje - kao sistemski granidbeni elementi funkcioniraju kao univerzalan „perpetuum mobile“
univerzalno, a svaki dan svugdje oko nas gle ponavljanja...
prihod mali, ali trošenje veliko,
pa banka, pa zaduživanje i povrat duga,
pa trgovina, pa kupovanje,
pa trošenje roba, pa naručivanje roba,
pa proizvodnja roba, pa skladišta puna,
ZAKLJUČAK - vuk sit koza cijela,
i opet iznova svaki dan, iz dana u dan univerzalni sistemski „perpetuum mobile“
prihod mali, ali trošenje veliko,
pa banka, pa zaduživanje i povrat duga,
pa trgovina, pa kupovanje,
pa trošenje roba, pa naručivanje roba,
pa proizvodnja roba, pa skladišta puna,
ZAKLJUČAK - vuk sit koza cijela,
ALI ALI ALI -
sistemsko rješenje „od prihoda do skladišta punih“ kao „perpetuum mobile“ ulazi DANAS u sistemsku „crnu rupu“ u - nestanak...
svugdje oko nas, gle katastrofe
prihod JEST - mali, a trošenje JEST - veliko
ali
banka NEMA zaduživanja, jer banka NEMA povrat duga
pa NEMA trgovine, pa NEMA kupovanja
pa NEMA trošenja roba pa NEMA naručivanje roba,
pa NEMA proizvodnja roba pa NEMA skladišta punih,
Izgleda kao da je ljudska vrsta u globalu u stvari samo gomila lijenih stvorenja čija je jedina kreativna sposobnost trošiti više od svoje kupovne moći, sada skroz na skroz izgubljena u potrazi za finacijskim sredstvima kojima platiti nedavno dospjele račune. Nije li tako? Ili je u pitanju nešto sasvim drugo, nešto što prevazilazeći granice čovjekove moći razumijevanja prkosi zdravoj pameti? Koliko je još onih do kojih nije doprijela informativna vibracija da je svjetski monetarni sustav osnovni uzrok društvenog stresa koji nas trenutno rastura? Otprilike isto onako kao što obični ljudi u pokušajima isplaćivanja starih kreditnih obveza podižu nove zajmove, tako se i nacionalne vlade diljem svijeta koprcaju u lancima dužničkog ropstva u koje su ih odjenule velike međunarodne banke.
