pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U posljednje vrijeme se ponovno aktualizira priča o Opatiji ili LRH (Liburnija Rivijera Hotela). Sada se i Goran Štrok udvara Opatiji i svojim istarskim mentorima (koji su mu tako dobrohotno udijelili najprije hotel Bonavia u Rijeci, a potom niz Dubrovačkih hotela od čega je napravio ALH lanac – Adriatic Luxury Hotels), jer mu se čini da bi taj krug izvrsnosti sasvim logično bio odlično zaokružen s Opatijom). Štrok navodno dobro radi, jer njegovi hoteli u Dubrovniku dobro rade, jer na svjetskom tržištu postižu prosječne cijene (o kojima ORCO na Hvaru može samo sanjati). Hm, ALH dopunjen s LRH - izgleda kao dobitna kombinacija.

ORCO i Štrok, SH i LRH! Ima nekih sličnosti ali i nekih bitnih različitosti.

U današnjem Jutarnjem listu objavljen je članak o astronomskim cijenama restorana Nautika u Dubrovniku. Prilikom analize samog računa autori teksta propustili su jedan toliko uočljiv podatak koji naprosto bode u oči. Jeste li primijetili broj računa? Sada je vrhunac turističke sezone, a broj računa iz tog restorana je 1 (jedan). Što to znači? Da su to prvi gosti u ovoj godini? Ne… odgovor je vrlo jednostavan.

Na kraju svakog radnog dana svi računi se jednostavno brišu. Što se ne smije raditi i to je prekršaj. Na taj način oštećuje se država jer se prikazuje nerealan promet. Takvo što zove se utaja poreza i kažnjivo je zakonom. Nakon ovog teksta bilo bi normalno očekivati da se poreznici upute u dotični restoran i pregledaju poslovanje tog navodno renomiranog restorana.

Koja je razlika između apatrida i osobe s državljanstvom? Apatrid nema domovinu, nema državljanstvo, ali svejedno negdje živi, negdje radi i svojim radom doprinosi nekoj sredini. Nema pravo birati ili biti biran u organe vlasti (to je privilegij osoba s državljanstvom), ali u konačnici apatridu je svejedno. Ono što apatrid nema je osjećaj da će ga njegova država zaštiti nađe li se negdje u Svijetu u nevolji, za razliku od osobe s državljanstvom.

Tome služi državljanstvo. Valjda. Ukoliko imate državljanstvo zemlje s uređenom diplomacijonm. Diplomacijom koja ima stil, manire, školu i tradiciju.

A što je s kapetanom Laptalom? Da li je on apatrid ili se možda samo tako osjeća? Jer kaže predsjednik Mesić da Laptalo i NIJE PREVIŠE TRAŽIO POMOĆ! Nije mi jasno Predsjedniče, što je trebao napraviti Laptalo, kleknuti na koljena i zamoliti državni aparat da ga pita kako je? Ili je možda trebao poslati molbu s biljezima!? Pa valjda se podrazumijeva da će se diplomacija njegove države angažirati na njegovom slučaju, pa valjda tome diplomacija i služi. Ukoliko nije tako, čemu slati diplomate uokolo i plaćati im smještaj u vrijeme modernih komunikacija kada se sve može obaviti telefonom ili internetom?

Dubrovnik je opet u šoku.

Dva događaja, dva sudska procesa, oba izvan Dubrovnika i granica Hrvatske, ponovo su uzbudila duhove u gradu podno Srđa. Jedan s drugim nemaju nikakve veze, ali vremenska koincidencija izricanja presuda i nehotice navode na usporedbu. A ona dodatno konsternira javnost.

Pravda je spora ali dostižna, stara je izreka za kojom se poseže u trenucima nezadovoljstva kad raskorak između prava i pravde 'bode oči' i 'para uši'. U ovoj situaciji ni to ne pomaže. Prije bi se moglo reći: Nije pravda toliko spora, koliko je nedostižna! Uza svu konsternaciju koju ovakva sintagma nosi.

Honoré de Balzac:
"Zakoni su paučina kroz koju prolaze velike muhe, a u koju se hvataju male."

Kolega CNN je svojevremeno u izvjesnim krugovima izazvao konsternaciju ovdje objavljujući tajni ugovor o JPP (Javno-privatnom partnerstvu) između države i izvjesnog ORCO-a. Unatoč činjenici da se radilo o javnom poslu države, i to s javnom imovinom, i unatoč obećanjima naših javnih osoba (potpredsjednik Vlade Damir Polančec), ovaj je javni ugovor do danas ostao formalnom „tajnom“. Gledajući stvar s praktične strane time je javno potvrđeno da je CNN-ov ugovor bio istinit.

Nekim temama se jednostavno treba stalno vraćati - tako i ovaj put nisam odolio mada paralelno radim na druga dva važna zadatka.

O agresivnom odnosu manjine prema kulturnoj (i graditeljskoj baštini) se i ovdje pisalo u više navrata, vezano za slične događaje u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku (da ne citiram moje i tuđe postove – tema je poznata a stavovi i akteri često nepomirljivi). Ne umanjujući značaj Zadra, Šibenika, Pule, Varaždina i drugih izuzetnih dijelova prelijepe naše, ova tri grada su nekako najreprezentativniji centri naše kulturne i graditeljske baštine: Zagreb je centar cijele Hrvatske, Split (s okolicom tj. Salona, Trogir – i pod zaštitom UNESCO-a) prikaz je europskog civilizacijskoga kontinuiteta na tlu Hrvatske, a Dubrovnik (s okolicom od Cavtata do Stona - također pod zaštitom UNESCO-a) primjer je iznimnog hrvatskog uzleta u ravnopravnim doprinosima europskoj kulturnoj baštini.

'Samo nebo je granica', omiljena je sintagma kojom se iskazuju širom otvorene mogućnosti za dosege određenih poslovanja kojima su svi putevi otvoreni. Međutim, ako nebo uzmemo pomalo u religijskom smislu, onda ćemo lako doći do zaključka da ima podosta onih kojima ni nebo odavno nije granica. Naravno, zato jer do njega ne drže – ili malo konkretnije – zato što ne biraju sredstva da bi ostvarili svoje ciljeve. Ovo podrazumijeva da ti ciljevi baš i ne bi mogli proći carinsku kontrolu na nekim graničnim prijelazima, kao što su Moral, Ljudski Integritet i slični, ponekad čak ni meki prijelaz Bonton. Ali, s obzirom da smo na putu ka zajednici europskih naroda, gdje se teži brisanju granica, možemo slobodno zaključiti da smo na tom i takvom putu već ostvarili zavidne dosege. Naime, zorno svjedočimo da smo već mnoge granice uspjeli potpuno izbrisati, osobito one koje bi se mogle svrstati pod poglavlje Etika. Tu nema pregovora, poglavlje je zatvoreno.

Kada su ne tako davno Ragusa i Frederik krenuli sa serijom tekstova u kojoj su obrađivali svojevrsnu pobunu Dubrovčana protiv devastacije kulturnog nasljeđa sjetio sam se jednog pisma koje je u novinama odmah dobilo naziv „Kratko pismo za dugo sjećanje“. Nedugo potom pismo je potonulo u zaborav. Bojim se da ga se ni potpisnici više ne sjećaju.

Pohitao sam pronaći pismo i objaviti ga u komentaru na jedan od tih tekstova, ali na moju žalost, nije ga bilo na internetu jer je nastalo u predratno i pred-internetsko vrijeme u Hrvata. Znao sam da negdje imam sačuvan broj Oka (kasnije su ga prenijeli i brojni drugi mediji) u kojem je objavljeno među pismima čitatelja.

Čitam sve ovo danas oko Otoka (ne)znanja i pomalo se grozim cijelog tijeka priče. Naime ako čitate naslove ispada da je NO odbor smjenio Željka Markotu, jednog o suvlasnika i inicjatora cijele priče o kriminalu na Otoku znanja, i da je sada sve ok nakon što je maknut čovjek "koji je poremetio ugovore s turističkim agencijama", "odavao poslovne tajne" itd. U čemu je tajna moći Siniše Grgića? Očigledno je da novaca nema jer ne i pokušavo FINI prodati svoj ZAPI za 30 milijuna kuna zbog čega je u konačnici i odletio direktor FINE Zoran Maksić, ne bi pokušavao prodati budašto hotele na Koločepu jer im je potencijal milijunski (u Eurima). Ako nema novaca što onda ima? Odakle mu moć? Nije u HDZ-u, nije se obogatio na račun HDZ-a? I da proda Otok znanja izvukao bi neku siću za nešto što vrijedi milijune. Čime takav čovjek drži Vladu RH za jaja? Čime takav čovjek ucjenjuje potpredsjednika Vlade Polančeca? Ima naked video sebe i njega? Mislim može li mi netko objasniti taj fantastični mudovez, kako bi rekli u Imotskom?

Svaki kamen je važan, nova je medijska kampanja Grada Dubrovnika. Bar tako kaže večerašnji Dnevnik Nove TV. Intrigantan prilog donosi izjavu o tome Miha Katičića, gradskoga pročelnika za društvene djelatnosti. Pohvalno, rekli bi neupućeni. Dubrovnik je pod zaštitom UNESCO-a još od 1979. godine, kaže Katičić. Ali moglo se to napraviti i puno, puno ranije. U čemu je tu problem?

Ništa nova, Dubrovčani su i predobro upućeni da u tom pogledu u Gradu stvari stoje poprilično loše. Ili toliko loše da je najavljena kampanja 'pun pogodak u prazno'. Zašto je to tako? Proteklih godina, a posebno u novije vrijeme, bilo je dosta devastacija po Gradu. I spomenuti TV-prilog brzinski obilazi takve lokacije: Orlandov stup, već čuvena devastacija na Pilama, taraca na Buži s morske strane zidina, probijanje vrata na Prijekomu, devastacije koje je počinila Crkva, montaža klima-uređaja ...