Znana je ona Krležina o balkanskoj krčmi, nastala davnih dana kao metafora koja oslikava (ne)prilike na ovim prostorima u još davnijim (ne)vremenima. Međutim, ni Krleža ne bi bio Krleža (a ni Balkan Balkan), da je to bila metafora za jednokratnu uporabu. Međutim, to nam ne smeta da se uvijek iznova podsjetimo na aktualnost balkanske krčme, a osobito onda kad u vlastitom samozavaravanju povjerujemo da Balkan više ne stanuje ovdje.
Posljednji je vikend veljače. Vikend k'o vikend, reći ćete... ali kako za koga.
Još jedna firma ide u stečaj... jedna među mnogima... tek za crnu statistiku...
Još 350 ljudi ide na Zavod za zapošljavanje...
Bilo je preko 309.000 nezaposlenih, valjda je sad preko 310.000...
Jesmo li već pomalo oguglali na te crne brojke?
Pa ipak, priča je to o jednoj firmi, nekad velikoj i uspješnoj, a danas na izdisaju... stečaj i likvidacija najvjerojatnije... Tipična hrvatska priča...
GP Dubrovnik je bio velika građevinska firma, ne samo za dubrovačke prilike - visokogradnja i niskogradnja, preko 2.000 zaposlenih, poslovi ne samo na dubrovačkom području... Ali bilo je to još u vrijeme mraka, samo ne znam je li se još uputno sjećati tih vremena...
Domovinski rat je učinio svoje... Skupa s Dubrovnikom stradao je i GP Dubrovnik – uništene zgrade i mehanizacija, 20 milijuna DEM štete...
U sjeni predsjedničke inauguracije i pratećih događanja, aktualnih medijskih hit-tema, prolaze mnoga druga zbivanja ovih dana. Obično su ona od veće važnosti samo za pojedine sredine, iako ne bez refleksija na nacionalnoj razini, a u danim okolnostima zapravo su odraz stanja nacije na regionalne/lokalne (ne)prilike. Naravno, pod stanjem nacije mislim poglavito na gospodarsku situaciju, za koju - nota bene - naša Vlada drži oči širom zatvorene, što bi vjerojatno bio i najslikovitiji prikaz aktualne hrvatske gospodarske politike i onoga što nam se događa kao posljedica toga. A što li nas sve čeka tek idućih mjeseci...?
Ovdje se radi o prometnoj izolaciji Dubrovnika, o produženju agonije juga Hrvatske kad je riječ o prometu, poglavito o približavanju auto-ceste Dubrovniku, koja – umjesto da mu bude sve bliže – ostaje mu još uvijek (pre)daleko, u prostornom smislu, a vremenski je sve dalje i dalje... s one strane obzora.
Zavladao je nedavno mrak u Dubrovniku, onaj neugodni mrak koji nas je psihološki vratio u vremena rata, kojeg još nismo zaboravili, mada je ratno vrijeme daleko od nas već 18 godina. Kad nestane struje, a tama potraje, pomalo se gasi sve– pa tako uskoro nema ni vode, dok se fiksna telefonija drži, mobilna telefonija slabi ili se glasi, nema televizije, nema radija, nema kompjutera i interneta, vratimo se „čerožinama“ (stari naziv za svijeće od voska – šterike), pa i njih po butigama nestaje, ponestane i baterija…
Jedino naraste nervoza i nemoćni bijes, da se u 21. stoljeću i 18 godina poslije rata opet bespomoćni nalazimo u mraku. U ratu su na Komolac, tu centralnu i jedinu energetsku čvorišnu točku napali srpske neznalice četnici. Ovih dana Komolac su dokrajčili zlonamjerni domaći sveznalice.
Pogledajte dobro gornju sliku, jer se na njoj vide one prave žrtve i oni istinski heroje ovog rata - mada nisu zapisani u bilo kakvim službenim evidencijama ove države.
Vukovar i Hrvatska „Na taj dan“
Godina 2009., 5.kolovoza, Dan domovinske zahvalnosti. U malenom slavonskom gradiću, tmuran dan s malo vjetra i pokojom kišnom kapi. Na javnim ustanovama grada, uglavnom prazni držači zastava, kao koplja zabodena u nebo, u duše naših umrlih ratnika i predaka.
Većinu ne zanima ništa osim najbitnije činjenice: danas ne treba ići na posao.
Poneka odrpana i pokidana zastava ipak je našla svoje mjesto na glavnom trgu. S nje otužno vise komadi platna. Kriza je.
Teška su vremena, tko još ima vremena za takve stvari kao što su zastave? Većom strašću i snagom kriza se naselila u dušama i srcima suvremenih ratnika koji najveće bitke vode na bojištima zvanim supermarketi.
Nema se vremena misliti na „običnu krpu“, kako izjaviše i neki na ovom portalu.
........
U dvorištu, pogledam mali divlji kesten koji raste dok ne naraste i ojača dovoljno za novi život u slavonskom polju. Proklijali kesten donijela sam iz šume, s Petrove gore, s mjesta pogibije posljednjega hrvatskoga kralja Petra Svačića. To obično mjesto, obilježili su samo šumarski radnici malom spomen-pločom uzidanoj u kamenu gromadu.
KNIN JE SLOBODAN!
Tako je glasio naslov 06.08.1995 godine u Slobodnoj Dalmaciji. Da se sjetimo tih vremena.
-Nakon oslobađanja kninske pješivice i Žitnića, u jutarnjim satima u subotu hrvatske snage su ušle u Knin-sloboda je obasjala Drniš, Vrliku, Kijevo, Benkovac, Gračac, Lovinac, Sveti Rok, Ljubovo, Plaški, Primišlje, Hrvatsku Dubicu...
"Krajina" se ruši kao kula od karata!
-Četvta gardijska brigada iz Splita i Sedma gardijska brigada iz Varaždina prve ušle u povijesni hrvatski grad Knin-Srpske snage u većem dijelu izbjegle u pravcu Drvara-I predstavnici civilne vlasti došli u grad-
-Nismo mi pucali, uobičajene su riječi četnika što su se predavali hrvatskim vojnicima.
Mudri Lucius Annaeus Seneca, ( 4. p. n. e. - 65 n. e ) je jednom davno rekao:
Kad sunce grane prestane mi grožnje.
Ja vidim onda, - jest, ja gledam, ćutim,
da sadašnjost je slava grada moga.
Još uvijek Sveti Vlaho brani i čuva
Vjeru, i Pravdu, i Slobodu našu.
Kad sunce kruni zlatnijem vijencem Petku
i sjajnijem plaštom kiti svete mire, -
tad, zbogom tugo! - Vedru snagu ćutim,
što Slobodan sam, jer sam Dubrovčanin.
Ivo Vojnović: „Gundulićev san“
U mjestu Trpanj, na poluotoku Pelješcu postoji hotel zvan „Faraon“. Što ima jedno malo primorsko mjesto na relativno zaostalijem dijelu dubrovačkog okružja s faraonima samo rijetki znaju. U doba Dubrovačke Republike Trpanj je mnogo bolje stajao nego danas (kao uostalom i cijeli Pelješac - od za ono doba značajne Solane u Stonu do razvijenog Orebića). Tako je i Trpanj imao i brodovlasnika, i kapetana, pa čak i svoj lučki ured. Kad se dogodio neki pomorski incident u Jakinu (Ancona) nastala je prepiska između dviju lučkih vlasti. Jakin je slao dopise na talijanskom, tadašnjem jeziku pomoraca. Kako Trpanjac nije bio baš vješt talijanskom jeziku on je nadutim Jakinjanima odgovorio na hrvatskom jeziku. Nakon nekog vremena Trpanjac je dobio odgovor Jakinskih pomorskih vlasti, da će spor riješiti na njihovu štetu ako nastave slati pisma na „lingua di faraone“. Mnogo stoljeća kasnije izgrađen je hotel, pa kad mu se tražilo ime, netko se dosjetio te simpatične stare priče.
Prošao je i drugi krug izbora – moglo bi se reći očekivano uz jedan veći izuzetak: vrlo dobar odaziv birača (preko 55%)! Svakako to treba pripisati želji građana da se Grad napokon počne voditi kao da u njemu žive ljudi, ali ima tu i tradicionalno prisutnog "despeta" (inata) – toliko tipičnog za Mediteran. Naime, inače "pozitivna" strana želi pokrenuti tu emociju kad već nema nikakav "efektniji" pokretač, ali u našem slučaju je druga strana sama sebi zabila autogol. Dubravka Šuica je svojom "tradicionalnom" bahatošću te nasiljem nad medijima i građanima Dubrovnika izazvala toliki revolt koji je, kad se zbrojio s višegodišnjim nezadovoljstvom smjerom razvitka Grada, rezultirao masovnim "referendumom protiv aktualne gradonačelnice" (kako je rekao sâm novoizabrani gradonačelnik Andro Vlahušić). Izgleda da se ipak ljude ne može činiti budalama svo vrijeme...
Neovisni, ali ne i neutralni