Moj odgovor na dnevnik Zorana Oštrića o Demokraciji, partitokraciji, plebiscitarnoj demokraciji itd.
Prije svega, htio bih reći da je dnevnik iznimno dobro napisan. On se međutim kreće na terenu poznatih znanja ili spoznaja o demokraciji, a to ne rješava njene ni naše probleme. Čini se da je njegovo promišljanje demokracije, partitokracije i ostalih srodnih oblika vladavine i izbora vlasti utemeljeno na shvaćanju politike koje kaže da je politika "umjetnost mogućeg". Takav temelj ne dopušta da uočimo pravi problem, odnosno korijen ostalih društvenih i ekonomskih problema današnjih društava.
Htio bih biti što je moguće kraći.
Ključni problem demokracije možda bi se mogao svesti na iskaz: da nije toliko teško izabrati dobru vlast, nego je teško riješiti se loše.
Izbor dobre vlast u velikoj je mjeri stvar sretnog sticaja okolnosti, a detroniranje loše je stvar dugotrajne i često uzaludne muke, popraćene društvenom i ekonomskom stagnacijom ili nazadovanjem, osiromašivanjem.
Ključno bi pitanje, dakle, kako sam upravo rekao, moglo i trebalo biti: kako se riješiti ili osloboditi loše vlasti.
Na plaži trešti disco-music, dj mixira do besvesti istu, beskrajnu ritmičku sekvencu, publika u kupaćim gaćicama i kostimima, skladno pomodnom, magičnom, kolektivnom ritualu diže ruke, mlatara po vazduhu, u redovnim vremenskim razmacima udara par puta dlanom o dlan, pa premešta ruke na kukove kojim opisuje dva – tri kruga u vazduhu, poskoči jedanput ( a možda i dvaput) i ponavlja sekvencu okrenuta prema novom kardinalnom punktu. U nedogled. Grupi igrača su se pridružila i dečica od 5-6 godina, poneki dedica i bakica, te pozamašne mamice. Poskakuju dok im trbušno salo veselo poigrava iznad minimalnog kupaćeg kostima. „Uhvati kokoš“! (Acchiappa la gallina - u dijalektu "ciapa la gallina"), hit kupališne sezone.
Osluškujem razgovore pod suncobranima: nove elektronske igrice za dečicu, jedna petogodišnja devojčica je izgubila mamu na plaži i već sat vremena plače na policijskoj postaji, boranija za ručak - dijetalno, jedna starija gospođa upituje susede da joj pričuvaju stvari dok skokne do bara – „ne možemo – idemo u vodu“, odgovaraju.
Radio niko ne sluša (na sreću!). Novine niko ne čita (blago njima). Spoljni svet se završava pod senkom suncobrana.
Zaposlenost pada, para je sve manje, Šuker opet ide vani zadužiti se da bi imao za platiti dospjele dugove, nelikvidnost raste, firme propadaju...
Što napraviti?
Opet dizati poreze? Pitanje je koliko bi oni smanjili potrošnju, opteretili građane i gospodarstvo. Koliko firmi i radnika će zbog toga stradati.
Još više zaduženja? Do koje razine? Do potpunog dužničkog ropstva? Hoćemo li ući u tolike dugove da i kad prođe ova svjetska kriza mi ne budemo mogli napredovati jer će nam svu dobit i novostvorenu vrijednost požderati kamate na sada uzete kredite?
Neki predlažu smanjenje proračuna smanjenjem plaća, mirovina, socijalnih davanja.
U redu, neka se odluči skresati proračun za plaće i mirovine za 20% smanjenjem plaća i mirovina te otpuštanjem zaposlenih u državnim službama.
20% je ogroman postotak koji bi bio snažan udarac na kućne proračune umirovljenika i državnih namještenika. Doveo bi do daljnjeg osiromašivanja građana, povećanja nezaposlenosti, osobnih bankrota, pada potrošnje, a utjecao bi negativno i na cjelokupno gospodarstvo.
U Italiji poznatog Berlusconija krasi jedan slikoviti nadimak „Il cojone“ („kojun“ po dalmatinski ili „Il coione“ talijanski znači mudonja ali s negativnom konotacijom). Ali i mi za trku „kojuna“ imamo! Ne samo jednoga!!
Kriza je u svijetu, pa eto, kriza i kod nas – samo kao da bismo se trebali strpiti! Tako nam naša vlast direktno ili indirektno poručuje. Eh, kad bi samo to tako bilo – ali sve se bojim da nije. Pamćenje sličnih stvari iz prošlosti ne daju mira. Prijatelj iz Belgije mi nekidan piše da je i kod njih inflacija dosegla 2,5 %, i da su sve zabrinutiji. Tamo su cijene goriva: Super 98 €1.59, Super 95 €1.58, Diesel €1.45; tekući plin €0.60. Kod nas je neznatno niže, ali razlike u osobnim dohocima, mirovinama i ukupnom standardu su neusporedive. Uostalom, mi točimo nekvalitetno gorivo proizvedeno u našim rafinerijama koje tamo na crpke ne bi moglo ni doći, pa znači da smo s cijenama goriva na istome, ili višem nivou nego kod njih - a razlike u standardu nemjerljive.
Na stranicama "Katolici na internetu" našao sam sasvim slučajno ovaj komentar koji nije potpisan pa predstavlja mišljenje djela Katoličke crkve u Hrvatskoj. Mislim da je interesantno pročitati ga.
Slijedile su replika na repliku, pa se počelo okrivljavati i sporazum Cvetković-Maček, čak i Turci! Po svoj prilici za sve težu situaciju u RH su krivi Krešimir, Branimir, Zvonimir…kralj Tomislav. Zna se: svi tako "odgovorni"odavno bi bili pokojni. Nema ih više!
Ima li ikoga da nije pogledao barem jednu RTL-ovu "sudnicu"? Što je vidio? Staloženi, razboriti "sudac", tu-i-tamo zna upozoriti sudionike u "raspravi", pa pozvati svjedoka… Odvjetnici i gosti/stranke sukobljene oko tema koje se sada već struganjem po dnu "tave" iz koje se nešto dalo izvući - igraju svoje role kao tipični "naturšćeki" - čisti amaterizam. No, netko i to voli, barem da bi mogao reći "Eto! Pravde ipak ima"! Mada izmišljene? Da, jer se barem tu proces uvijek završi sretno - isprve! Nerijetko i kompromisom.
Ovih smo dana svjedoci trijumfalnog predstavljanja navodnih pozitivnih financijskih učinaka Sanaderove vlade rezultat koji je 5 mlrd kuna viška u državnom proračunu, a upravo je u tijeku saborska rasprava o rebalansu proračuna koji se navodno temelji na ostvarenom višku prihoda.
Nude se tu razni pokloni. Bit će za zdravstvo, umirovljenike, obrazovanje i ostalo. Za sve one koji su se tijekom mandata HDZ-ove vlade osjećali zapostavljenima i zakinutima. Slušajući Sanadera, raj na zemlji hrvatskoj.
Međutim, jedna vijest objavljena u tisku bi mogla pomutiti veselje i spriječiti da hrvatska javnost podijeli ushićenje koje joj nudi ministar Šuker. O čemu se radi?
