pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Moj post Svi naši Bleiburzi! od 19/05/2008 izazvao je, i vidim još izaziva refleksije. Istina više se diskusije bave samo sobom i svojim viđenjima tih traumatičnih događaja iz hrvatske prošlosti. Moram priznati da je mene zasmetao samo jedan dio govora biskupa Štambuka, koji mi je zazvučao neprimjeren za to mjesto i vrijeme. Da podsjetim:
Tako je i ovogodišnji izaslanik biskupske konferencije biskup Štambuk na jučerašnjoj komemoraciji se najviše prisjećao vlastitih frustracija iz komunističkog razdoblja, kao da je njegova nazočnost na Bleiburgui bila demonstracija osobne osvete, a ne sućut prema bez suda pobijenim ljudima.

Ima jedan zgodan novi site kojeg redovno pratim.
http://www.not.hr/
Ima vrlo zgodnih stvari. Tako je danas osvanula krasna notica iz Amerike. Prvi komentar koji mi se nametnuo bio je "ludi ameri i sjećanja na prohibiciju".

S obzirom na globalno zatopljenje te podivljale cijene goriva, jedna kompanija iz Kalifornije je sigurna da će ljudi s oduševljenjem prihvatiti mogućnost proizvodnje goriva iz šećera, i to za manje od 1$ za galon (preračunato - manje od 1,3 kn za litru).
Naime, kompanija E-Fuel predstavila je svoj EFuel 100 MicroFueler, napravu malo veću od sušilice za rublje koja, pritiskom gumba, iz mješavine šećera, kvasca i vode prizvodi 100 postotni etanol.
"Aparat otvorite, poput obične perilice za rublje, uspete šećer, zatvorite i pritisnete gumb", kaže osnivač kompanije Tom Quinn, "Nakon par dana, imate etanol."
No, je li stvar zaista tako jednostavna?

Ne, nije ovo iz naslova citat Zokija i Martina Lutera, ovo je san koji je pretočen u plan. Pa da krenem redom.

Cijene pogonskog goriva iz tjedna u tjedan sve su veće. Probijaju se nekakve psihološke granice. Tako je granica bila 100 dolara po barelu, pa 120... Granica se mijenja, cijene gorivu a i svemu što je vezano uz gorivo se povećavaju. Kuda će nas to odvesti i kada će se uspon zaustaviti ne može se predvidjeti.

Što učiniti i kako si život olakšati a standard ne ugroziti? To pitanje me proganjalo i u javi i u snu. Plin je odgovor koji se pojavio nedavno na benzinskom servisu kada je račun jednog spremnika benzina eurosuper 95 iznosio preko 400 kuna. Lagani šok me tjerao na analizu, što je to?

Zvone je načeo temu o porezu na neobrađeno zemljište. Pošto temu smatram dosta važnom odlučio sam napisati post i postaviti par pitanja.

SRPSKO PITANJE

Iako ovo vjerojatno nije razlog pričama o uvođenju poreza, ipak ću ga navesti. Prije par godina sam čuo neke priče o uvođenju poreza na zemljište kao paravana za riješavanje srpskog pitanja.

Naime, mnogi su Srbi nakon Oluje izbjegli iz Hrvatske, ali "nisu na svojim opancima ponijeli i svoju zemlju". Na ovaj način bi legalno mogli oduzeti zemlju Srbima bilo da ih se porezom natjera na prodaju zemljišta, bilo da se čeka dok dug za porez ne prijeđe vrijednost zemlje koju imaju pa se ta zemlja proda, bilo da se ostvarenja nekih prava uvjetuju podmireljem svih obveza prema državi.

KOME URUČITI RAČUNE

Znamo da je kod nas velika zbrka u zemljišnim knjigama i da ima dosta neriješenih pitanja, dugogodišnje ostavinske rasprave, deseci vlasnika zemljišta od kojih mnogi žive po raznim Merikama i Ostrelijama, tu su i Srpske izbjeglice. Kome uručiti račun, ako ne znaš vlasnika ili ga ne možeš naći?

KAKO UTVRDITI JE LI ZEMLJA OBRAĐENA

Tekst je djelom citiran iz izvrsne knjige" Netocracy ,the new power elite ...... u izdanju izdavačke kuće Differo d.o.o. Zagreb.Hvala im na toj knjizi. Pročitalo ju je mojih dvadesetak
prijatelja i dobrih poznanika .
Ubačeni su i sitni dodaci u tekst jer je primjeren i našoj situaciji.

"Kad je Država postala tek jedan od igrača na kapitalističkom tržištu ,sa svojom ovisnošću o porezima koji su se naplačivali na ime rad i kapitala,parlament je postao podređen kapitalističkom sustavu ,i nemoćan u propitivanju izvornih osnova takvog poretka ,a da si u isto vrijeme ne dovede u pitanje i vlastito djelovanje. Kooperacijas epočela plačati novcem i podjelo, povlastica ( ja vidim čak i sličnost feudalizmu !).Samo su propovjednici jake države birani u parlament s obzirom nato da je sve drugo prema definiciji bilo nemoguće. Izabrani predstavnici mogli su se prozvati lijevim ili desnim ,radikali ili liberali , ali to je bilo i ostalo relativno nevažno. Ono što je bitno jest da parlamentarne rasprave nikad u pitanje ne dovode osnovnu političku ideju novih
( mogućih i postoječih kapitalista ):etatizam.

Humano okruženje, human život, humanost jesu pojavnosti podobne čovjeku.
Računalni strojevi nemaju osnovno svojstvo ljudskog uma a to je enormna umreženost puteva razmjene signala.
Kompjuteri su organizirani na hijerarhijskom i linearnom principu, radnje (programi i djelovi programa) poštuju zadanu hijerarhiju i linearno (sljedno) se izvršavaju. Brzo, precizno i bez odstupanja. Na osnovu istih parametara dolazi uvijek isti rezultat kalkulacije. Kompjuter je valjda human stroj – izmislio ga je civiliziran homosapiens.
.
Civilizacija je nastala pred nekih 10 000 godina, prelaskom sa sakupljačkog načina života na poljoprivredu – pripitomljavanje biljaka i životinja ali i samih ljudi. Simbolički način razmišljanja, simboli i nadasve jezik uveli su u ljudsko duštvo prvo rituale (pred cca 30 000 god.), a zatim društvenu hijerarhiju i nadzor nad tek pripitomljenim ljudima. Specjaliziranjem proizvodnih procesa specijaliziraju se i ostali djelovi hijerarhiske strukture društva i ono se neminovno raslojava.
.

Mitovi su bijeg od stvarnosti, ali i pokretačka energija koja homogenizira razne socijalne skupine u ostvarivanju ciljeva i zato će mitovi uvijek biti prisutni, jer stvarnost prikazuju ljepšom nego što jest

Svaki narod ima svoje mitove, a jedan od kriterija zrelosti nacije je koliko je spreman suočiti se s njima.

Hrvati dugo nisu imali svoju državu, izborili su je vrlo teško uz ogromne žrtve, što je pogodovalo dodatnom napuhavanju naših mitova.

Upravo je ratno vrijeme pogodan period za napuhivanje mitova, jer su propagandne aktivnosti važan dio ukupnog rata.

U to ratno vrijeme, iz svih zvukovnih medija mogle su se čuti samo budnice, pjesme koje podižu moral i selektivne vijesti koje govore samo o hrvatskim uspjesima, a o padovima naših gradova (koje smo objektivno morali predati radi slabije naoružanosti i/ili vlastitih subjektivnih slabosti) gotovo da se moglo saznati i između redaka.
Maković je 1992. pisao o tome kako su hrvatski vojnici prikazivani kao „lijepi, dobro građeni momci maštovitih frizura, s brojnim dodacima na moderno dizajniranoj uniformi, s obaveznom krunicom oko vrata“.

Danas je Badnji dan, pa bih prije svega želio uputiti Božićne čestitke svima. To je već par tisuća godina svetački dan rađanja novog života, obitelji, uže i šire zajednice. Zato je upravo ovo vrijeme kad se treba jasno sagledati vlastite prilike i ukupnu društvenu situaciju kroz one najstarije vrijednosti, koje moraju biti ugrađene u svaku obitelj, u svaku društvenu organizaciju, u svaku državu a to je onih deset zapovijedi Božjih . Zaboravimo na tren sve tako zvane Ustave, Zakone, pod-zakone i propise, a vratimo se ovim elementarnim Zakonima ljudskog postojanja, kojima se ni nakon skoro 4 tisuće godina ( od Mojsija do danas ) nema što dodati i oduzeti. Kad njih uzmete kao kriterij ljudskih odnosa i filter društvene promocije, lako ćete raspoznati ljude „nazbilj“ i ljude „nahvao“ kako ih je razlikovao Marin Držić:

Svake večeri sam na mome otoku znao s društvom uživati gledajući ljetno zvjezdano nebo, duboko tamno i zagonetno na kojem su treperave zvijezde predstavljale nešto živo, blistavo i blisko, naše, nas same, jer smo u svakoj zvijezdi vidjeli ljudske duše, a kad bi zvijezda pala natezali smo se da li je to netko umro i gdje se preselio. Pa bi neki birali tajne želje, jer su nas po predanju predaka, uvjeravali da će nam ih odlazeće duše tamo negdje ispuniti. U našem djetinjem poimanju nije bilo mjesta egzaktnosti (da su padajuće zvijezde meteoriti) jer su nas opčinjavale ljepote svemirske misterije. Život je bio lijep, ne zato što okružen ljepotom, nego radi međusobna bliskost koja nas je prožimala do dna duše, isto tako duboke i misteriozne kao i svemir.

U općoj i bolesnoj centralizaciji svega i svačega, početkom devedesetih godina u Hrvatskoj je naprasno dokinut sustav mjesnih zajednica. Time je mjesna samouprava, kao prvi stupanj građanske samouprave bila posve izbrisana iz političkoga sustava Republike Hrvatske, a njene su ovlasti automatizmom prenesene tadašnjim općinama. Građani su preko noći izgubili pravo neposrednoga odlučivanja o nizu izrazito bitnih pitanja komunalnoga razvoja i poboljšanja uvjeta života u mjestu u kojemu žive.

Sredstva prikupljena na područjima jedinica lokalne samouprave su centralizirana, stalno je povećavan udio koji se uplaćuje u državni proračun, ukinut je institut samodoprinosa, a nestao je i institut zbora građana, koji je do tada imao ne samo opću skupštinsku nego i kontrolnu funkciju nad izabranim vijećima. Na taj je način, a sve pod parolom „dokidanja socijalističkih institucija" i izlikom „uvođenja demokracije" (a zapravo, što bi dr. Vesna Pusić rekla - uvođenja demokrature) zapravo bio dokinut jedan od najvažnijih oblika građanske samouprave.