Pljuska je stigla samo naizgled neočekivano i sada smo, kao, svi u šoku.
Standard & Poors je jedna od nekoliko svjetskih agencija koje ocjenjuju kredibilitet država u svijetu koje, ovisno o stanju ekonomije, izlaze na svjetsko tržište novca i traže kredite odnosno sposobnost država da servisiraju svoj aktualni inozemni dug. Fitch agencija, slična spomenutoj, prije nekoliko mjeseci poštedjela nas je najlošije ocjene i tom prilikom, početkom rujna 2012. napisao sam slijedeće:
„Ovo je nepojmljivo i suludo: stvarati euforiju oko toga da ćemo i dalje uzimati kredite od stranih banaka, s istim kamatama??? Pozitivna prognoza?? Bit će dakle, lijepo vrijeme...?? Kakav uspjeh??? Kakva LIJEPA VIJEST!?? I ranije su te kreditne agencije smatrane nepouzdanim privatnim, manipulacijskim...
Nikada dosad nisam bio toliko zadovoljan nakon parlamentarnih izbora. Za vrijeme rata nisam imao vremena razmišljati o tom a najzadovoljniji sam bio 2000-te godine nakon što su HDZ-u fakturirani ali nažalost, samo djelomice naplaćeni privatizacijski i neki drugi grijesi. Što se tiče HDZ-a, opet je u istoj situaciji, fakturirano im je puno toga a koliko će im se naplatiti, vidjet ćemo.
Moje zadovoljstvo se ovaj puta temelji na sasvim drugom što se događalo na izborima. Nitko naime nije dvojio u pobjedu Kukuriku koalicije i HDZ-ov poraz, siguran sam da ni unutar samog HDZ-a. Zbog toga je sraz dvije najjače političke stranke praćen bez iščekivanja koje inače daje draž svakim izborima. Mandat više ili manje na bilo kojoj strani nije niti jednog trenutka pobudio neizvjesnost, osim naravno kod onih na listama čija su mjesta bila granična za mandat. Predstava koju se i tek kako isplatilo pogledati se odvijala na ostatku političke scene. Bila je riječ o drami, pravom političkom trileru, srazu između ostalih starih parlamentarnih stranaka i novih političkih snaga. Tek tu neizvjesnosti i zanimljivosti nije nedostajalo.
Iako svi rezultati predizbornih anketa ukazuju na pobjedu Kukuriku koalicije, nije još sigurno da će ta biti apsolutna, da će Zoran Milanović bez pomoći drugih moći sastaviti vladu i da će njegova vlada trajno imati potrebnu potporu u parlamentu. Pogotovo nije sigurno da će imati dvotrećinsku potporu. Međutim, Vesna Pusić otvara predizbornu kampanju kao da je stvar već gotova i da će izborni rezultat biti točno takav. Da je drugačije, vjerojatno ne bi zaključavala vrata koja će joj možda biti jedini spas, i bacala ključ. U razgovoru za Večernji list ona kao potencijalne političke partnere isključuje čak dvije političke opcije. Jedna od njih bi lako mogla biti i jedina dovoljno odmaknuta od HDZ-a da je taj ne može kupiti. Sve ostale su se, naime, već pokazale otvorenima za političku trgovinu a u toj je, vidjeli smo već mnogo puta, HDZ gotovo nenadmašiv.
Na pitanje čije bi joj ruke bile najdraže ukoliko vlastite ne bi dostajale, Vesna Pusić odgovara:
Nije pitanje čije bi mi bile najdraže, ali najlogičnije su one manjinaca.
Nakon drugog svjetskog rata, europski socijaldemokrati, umjereni konzervativci, pa čak i liberali, stvarali su novi oblik kapitalizma u kom je paternalistickom ulogom države najveći dio javnih izdataka trošio na zdravstvo, osiguranje u starosti (međugeneracijsku solidarnost), obrazovanje, socijalnu zastitu i sve ono sto je tom kapitalizmu stvorilo neku novu uljudbenu formu, jednog visoko razvijenog i socijalno osjetljivog društva.
Međutim, krajem sedamdesetih godina, u vrijeme kad dolazi do zastoja u ekonomskom razvoju, sve više jača utjecaj "neoliberalnog" političkog mišljenja usmjerenog na smanjivanje poreza, socijalnih izdataka i ograničenju intervencionističke uloge države.
Taj početak kraja regulatorne države i početak nereguliranog kapitalizma utemeljenog na neograničenoj liberalizaciji i tržišnoj konkurenciji, čak i u onim dijelovima javnih usluga koje su bile sastavnim dijelom te "države blagostanja", uprkos novom ekonomskom zamahu , značio je i konačno dokidanje te socijalne države.
Dugo sam se kolebao, dragi Ratko, da li ti pisati ili ne otvoreno pismo – naime, sumnjam u efekte takvog načina obraćanja našim političarima, jer uz časne izuzetke oni do otvorenih pisama, glasa javnosti, poruka građana lijepe naše… drže upravo kao do lanjskog snijega. Istina tebi taj lanjski snijeg, kiša, magla, „vodeni oblaci“, slaba vidljivost kao i oni zloslutni zvuci razaranja, ostaju u pamćenju, vjerujem, do kraja života. Kao što, ukoliko imaš trunke savjesti, pomišljaš da si nehajem, iznenada i za tebe i za unesrećene, pokosio dva ljudska života. Osim toga, i sam si izjavljivao da te se nesreća duboko dojmila, i sada naglašavaš da osjećaš odgovornost, da ti je žao, da si voljan pomoći u obeštećenju ukoliko nije dovoljan novac od osiguranja… Vidjelo se na tvom licu u sudnici u Kapošvaru i ponešto emocija, kombinacija straha i neizvjesnosti, što te u konačnici, uz pomoć čak četiri odvjetnika, dovelo do skrušenosti, zamalo bez traga one tvoje poslovične bahatosti.
Idemo dalje
„Jer Hrvatsku mi moju, objesiše ko lopova“ ( A.G.Matoš )
Koliko se god nekome poznata Hdz-ova sintagma „Idemo dalje“ gadila, bojim se da ono što slijedi neće biti ništa drugo nego samo još jedan hrvatski politički „deja vu“. I to vrlo skoro. Nakon što ( ako to uopće uspije ) „Kukuriku koalicija“ dođe na vlast, a socijalni nemiri u Hrvatskoj uskoro postanu neminovnost, po prvi puta će se otvoriti i realna mogućnost prijevremenih izbora. Jer jedno se mora priznati. I mi, kao i Grci ( i ini narodi južnijeg dijela Europe ) navikli smo živjeti iznad svojih mogućnosti. Svi se kunu da žele promjene, no gotovo nitko ne želi da te promjene krenu od njega samog. U okolnostima štednje na svim razinama koju će od Hrvatske sasvim sigurno tražiti EU, dovoljan će biti samo jedan plamičak da se sveopće nezadovoljstvo prelije na ulicu.
A Hdz zna kako se to radi. Još pamtim kampanje od usta do usta ( od šanka do šanka ) koje su provodili „istaknuti“ članovi Hdz-a u Virovitici, tamo negdje 2001. - 2002. U ono vrijeme kada su se neka socijalna prava morala kresati, kada se je rješavao problem unutarnjeg duga…Jedino njihovo pitanje bilo je : „Da li vam je sada bolje ?“. Naravno da nije bilo. Nije niti moglo biti. No tih prvih godinu - dvije osjetilo se da se hoće i može. Prema boljem. Da je i tada bilo pogrešaka, bilo je. Da je bilo političkih ucjena i bacanja novca u vjetar , bilo je ( Hss, poticaji...). Rasprodaja „srebrnina“. I toga je bilo. No tako se nastavilo sve do danas.
Generalno gledano došlo je do „zamjena teza“. Ispada da je Hdz Stranka koja je socijalno osjetljiva, dok su ostale Stranke predstavnici krupnog kapitala koje radništvo tjeraju „u kut“. Naravno da nije tako. Naravno da se Hdz-ova ekipa iznova zadužuje, da se stvorila iluzija mogućeg života po uzoru meksičkih sapunica. A majmun radi - što majmun vidi….
Ponekad sam znao reći da „mali čovjek“ ne zaslužuje sve to što se u Hrvatskoj događa. Jedan moj poznanik me je brutalno spustio na zemlju svojom tvrdnjom da su baš ti „mali ljudi“- kvarna roba. „Jedno ti pričaju u lice, a figu u džepu drže. Sutra bi te se odrekli za jednu dobru Hdz-ovu feštu. Za grah s kobasicom i par piva. O zapošljavanju da ne govorim.“ Činjenica je da svaki narod ima vlast kakvu i zaslužuje. Stoji i to da ljudi ne žive dugo kao kornjače s Galapagosa. Tako one narodne „use, nase, podase, i to sada i odmah“ - drže vodu.
No nisu svi takvi. Strah i beznađe su korijen svih problema. Dobro je rekao jedan od intervjuiranih u poznatom filmu „Bolesno“ (M. Moore ). Ako želite ostati na vlasti slijedećih 50 godina, samo unesite strah i beznađe….
To Hdz zaista zna. I ne posustaje. Pa što koštalo da koštalo. A kada se vrate na vlast ustvrditi će da su se oni umili „svetom vodicom“. Da su čisti i podaprani. Toliko o Hdz - u.
Ta tri mala slova
“Čovječe, ne hodaj malen ispod zvijezda” ( A.B.Šimić )
Sve mogućnosti stvaranja „trećeg puta“ ovoga su trenutka negdje u sferi „nemoguće misije“. Naravno da bi se još uvijek nešto moglo napraviti, no to prvenstveno ovisi o političkim kapacitetima samih aktera kojima je otvoren prostor od barem 30 % onih birača u Hrvatskoj koji nisu zadovoljni ( remetinačkim ) Hdz-om, ali i mlakom „Kukuriku koalicijom“. Razlozi za stvaranje „trećeg puta“ postoje. Oni su mnogobrojni, no ja ću samo o nekima.
Da je postignuto suglasje između don Ivana Grubišića ( SGEH ), Kregara, Jurčića, PGS-a i ostalih manjih regionalnih Stranaka ( HSPD - Virovitica ), na
mnogim izbornim jedinicama bi se prešao izborni prag. Na taj način bi se i Lesara ( jer to je pravi naziv za laburiste ) „privolilo“ da se ide zajednički u prostor „trećeg puta“. Radni naslov takve široke koalicije je mogao ići po Josipovićevim „tračnicama“ i zvati se „Savez za pravednu Hrvatsku“ ili tek jednostavno „treći put“…., sve ostalo prepustiti već oprobanim majstorima PR-a i internetske kampanje ( i taj je poznat ). Tada bi se moglo računati i na 15-20 mandata. Našlo bi se tu mandata za sve eksponirane, pa i one koji to nisu. Stvarnom utjecaju na promjene u Hrvatskoj širom bi se otvorila vrata. To više ne bi bila tek igra.
Odgovor na pitanje zašto se to u nas još uvijek ne događa stane u tri majušna slova ( ego ), ali i toliko velika (EGO ) da svi oni koji sanjaju neku bolju Hrvatsku ipak moraju i dalje čekati i plivati hrvatskim političkim morem u kojem postoji neka čudna simbioza moruzgve i raka samca ( Hdz - Sdp ). Koji se ( ako se ne varam ) više - manje povlače po dnu.
Samo u koliko netko u posljednji trenutak shvati ( a vremena je zaista malo ) da će upravo zbog nesloge nesuđenih lidera „trećeg puta“ mnogi birači ostati kod kuće, te da će većina od te „rakove djece“ završiti u D'Hondt – u…, samo kroz tu spoznaju i brzu reakciju moguć je siguran prosinački poraz Hdz-a.
O tome bi netko trebao voditi računa i u „Kukuriku - koaliciji“, a ne da se podriva svaki pokušaj stvaranja „trećeg puta“. Račan je to 2001. shvatio. Stoga je i podržavao stvaranje široke koalicije ( 2 + 4 ). Znao je da samo visoki odaziv birača jamči poraz Hdz - a. Jer koliko god bi mandata taj „treći put“ osvojio, teško da bi itko od njih poslijeizborno koalirao s Hdz - om. Iz jednostavnog razloga. Bio bi to politički suicid.
S obzirom da sam sa svim akterima kojima je ovo pismo upućeno višekratno razgovarao, čak ih u jednom trenutku i uspio okupiti za istim stolom ( osim Lesara ), osjećam potrebu da još jednom apeliram na njihov politički zdrav razum.
Ovo je i moj posljednji napor, ali i posljednji poziv za stvaranje „trećeg puta“.
Poziv na suradnju i vjerodostojnost glavnih oporbenih političkih aktera pred kojima stoji veliki ulog. Naravno da stoji i velika odgovornost. O tome koliko su u stvari i „veliki“ ( u političkom, ali i ljudskom smislu ), odgovoriti će vrijeme ispred nas.
Siguran sam da bi mnogi birači u Hrvatskoj podržali ovakvu političku opciju „trećeg puta“. To bi zaista bilo u interesu Hrvatske. One iste Hrvatske u koju se svi kunu.
S poštovanjem !
P.S. Redoslijed osoba kojima je naslovljeno ovo pismo, jednostavni je abecedni slijed njihovih prezimena.
Ovaj naslov osvanuo je na nekoliko portala, a i Večernji list je nedavno postavio isto pitanje.
O čemu se radi?
Nova stranka ugledala je svjetlo dana prije nešto više od godinu dana. Čelnicima te stranke, s gospodinom Lesarom na čelu, puna su usta poštenja i pravde i kunu se da su baš oni ti koji će se izboriti za radnička i ostala prava građana, a demokratska su im načela osnova izbornog programa.
Da li je baš tako?
Na stranici http://labur-isti.blog.hr argumentirano se tvrdi da nije i da su Hrvatski laburisti – Stranka rada samo još jedna u nizu podvala biračima da bi se jedan stranački faraon održao u saborskim klupama. To i ništa više.
Nedavno je, recimo, suspendiran jedan potpredsjednik stranke posebno prirastao srcu predsjednika. On ga je morao suspendirati, na inzistiranje većeg broja članova, na (zamislite!) 3 mjeseca i to zato što je taj potpredsjednik javno prozivao članove po nacionalnoj, odnosno etničkoj pripadnosti – dakle, počinio je kazneno djelo.
