Poštovani gospodine Darko Milinoviću,
u zahuktaloj predpredpredizbornoj kampanji želio bih se osvrnuti na jedan mali problem koji je, vjerujem, samo dva klika mišem po Vašem računalu, CTRL+P i Vašim potpisom, blizu riješenja.
O čemu se radi, gospodine Milinoviću?
Ne, ne bojte se. Nikakova Udruga ne stoji iza mene niti ja iza nje. O nikakovoj građanskoj inicijativi nije riječ ili, nedajbože, nevladinoj organizaciji ili božemioprosti, međunarodnoj organizaciji. Tko sam onda ja i šta želim od Vas?
Ja, Zvonimir Bukvić sam obićan građanin ove države. Poznajete me sigurno jer me se sjetite svakih 4 godine. I to je nešto. Bolje ikada nego nikada. Ja sam porezni obveznik. Radnik domestica vulgaris. Ok, predstvavio sam se tko sam, ali što želim od Vas? I to baš sada u jeku predpredpredizborne kampanje?
Diskriminacija, gospodine Milinoviću je rijeć zbog koje se euro-parlamantarcima diže kosa na glavi, držim da dijelite moje mišljenje? Nepoštivanje ratificiranih europskih konvencija je također nešto na što svi u europarlamentu skaču na noge. A pristup RH u EU je pred samim vratima. Ustav, zakon i podzakonske odredbe glede zdravstva nije dovoljno potpisati.
NASTAVAK PRVOG DIJELA:
Da, ljeto je, a stara je izreka: tko ima para, kupa se u moru, tko nema, kod kuće, u lavoru. Pitanje je gdje su danas hrvatski građani, tko si može priuštiti more u vremenu zlokobnih vijesti? Mada, istine radi, ima i vijesti koje bude nadu, a to je relativno popunjeni Jadran, iako, iskustvo nam govori, izvještaji o turističkoj sezoni retuširali su se ovisno o političkoj situaciji u zemlji, ranije Jugoslaviji, danas Hrvatskoj.
Vratimo se analizi hrvatskog usuda, pitanju koliko je u nas demokracije, a koliko ostataka starog, ne baš demokratskog, jednostranačkog , socijalističkog sustava.
