Čitam novine. Svakog dana posljednjih pedeset i nešto godina. Čitam novine i u njima pronalazim potvrdu onog što znam, potvrdu onog što vidim, a n ajčešće i potvrdu onog što ne bih htio znati i što bih rado previdio. A ne mogu.
Pored političkih stranice, poslovnih stranica i zabavnih stranica novine imaju i crne stranice. Na crnim je stranicama crna kronika. U njoj piše što se je gadno dogodilo prethodnog dana, tko je u tom gadnom bio žrtva, a tko je počinio gadnu stvar. Kako godine prolaze crna kronika prestaje biti samo popis počinjenih nezakonitosti. Crna kronika više nije samo crna. Postala je tamno crna, mračno crna, mrtvački i perverzno crna. U njoj su, pored uobičajenih saobračajki, ubojstava na koja smo se naučili, dilera koji nas mogu kupiti (pojedinačno i kolektivno) i švercera svih vrsta, u zadnjih par tjedana sve prisutniji i građani, kako ih se od milja zove, „treće životne dobi“ i oni koji se o njima (odnosno njihovom novcu, koji ipak jest imovina) i o njihovoj sveukupnoj dobrobiti brinu. Profesionalno, naravno, i na zakonu zasnovano.
Neovisni, ali ne i neutralni