pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

PODNASLOV: SKIDANJE POZLATA!

Prilagođavanje povijesnih događanja osobnim potrebama je stara koliko i ljudski rod. Uvijek je bilo onih koji su u povijesnim događajima željeli istaknuti vlastitu ulogu ili prilagoditi ljepšem izgledu. Kako u svim tim događajima nikada nisi sam, svaka ovakva „intervencije“ u povijesne činjenice se obično izvodi umanjivanjem ili poništavanjem tuđih zasluga (kao nezgodnih svjedoka).

Nekada, dok je pismenost bila vrlo ekskluzivna stvar, kraljevi, vojskovođe, heroji su to lako rješavali – diktirali su što će se pisati za buduće generacije. Danas je to malo drugačije, jer je pismenost vrlo raširena (učenost još nije toliko) a tehnologije zapisivanja događaja su mnogostruke i praktički neuništive. Da bi se ipak pariralo koliko toliko, današnja vrlo razvijena sredstva javnog komuniciranja se sotoniziraju (kao što je npr. Internet, ili na njemu ona Wikipedija ili Google i sl. tražilice – koji će u trenu izbaciti mnoštvo poveznica na tražena pitanja).

Makar potpora javnosti Gotovini ne posustaje, a mnogi građani nastavljaju negirati da je hrvatski narod u ratu bio išta osim žrtve, najveće i najočekivanije suđenje vjerojatno će pomoći zemlji da se suoči sa svojom ulogom u ratu i prihvati sliku rata u boji umjesto crno-bijele simplificirane perspektive te shvati da su zločinci postojali na svim stranama. HTV je najavio javno prenošenje rasprava, što je kopernikanski obrat u odnosu na pažnju koja je posvećivana drugim postupcima (uz iznimku onog Miloševiću) koji bi jedva zaslužili koji izvještaj, čak i kad se sudilo radi zločina nad Hrvatima (npr. Tužitelj protiv Milana Martića, Tužitelj protiv Milana Babića, Tužitelj protiv Rasima Delića, itd). Javni prijenosi pomoći će u suočavanju s prošlošću ali i prvi puta pružiti pravu priliku javnosti da vidi kako uopće izgleda postupak pred međunarodnim sudom. Opterećen pravilima, složenošću materije i obujmom, pravni postupak pred UN-ovim tribunalom nije predstava za javnost u kojoj zamaskirani protagonisti plešu ples prema očekivanjima javnosti nego pravni postupak u kojem je potrebno dokazati svaki navod optužnice van razumne sumnje rigorozno slijedeći detaljna pravila.

Predmet Gotovina i drugi najveći je i jedini predmet za zločine koje su počinili etnički Hrvati u Hrvatskoj koji će provesti Haški tribunal. Dok su zločini srpskih optuženika nad Hrvatima u Hrvatskoj procesuirani u nekoliko postupaka (Martić, Babić, Milošević, Mrkšić i drugi), a u nekima će tek biti (Šešelj, Simatović), jedini drugi postupak protiv etničkih Hrvata prepušten je hrvatskom pravosuđu i odvija se na Županijskom sudu u Zagrebu. Kritike na rad suda koje se temelje na navodnoj disproporcionalnosti etničkog optuživanja i "izjednačavanju krivnje" bivaju nemilosrdno poražene u sukobu sa statistikom i zdravim razumom jer etničkim sastavom optuženika dominiraju osobe srpske nacionalnosti, što i odgovara povijesnoj istini o etničkoj atribuciji ratnih zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije. Makar Srbija još nije dožvjela dostatnu razinu otriježnjenja glede njene uloge u ratovima i stradanjima, Hrvatska se nalazi na sličnom putu katarze koji je počeo postupkom tzv. Gospićkoj skupini (Norac i drugi), nastavio se postupkom protiv Branimira Glavaša i kulminirao onim protiv Ademija i Norca.

Je li javnost spremna za novi val triježnjenja od ratne propagande 90-tih postupkom Gotovina i drugi?

Kada sam u mom prvom dnevniku napisao:
„Kome je idiotu palo napamet omogućiti da pedeset tisuća ili više mladih (boraca) ljudi, koji će vjerojatno živjeti još slijedećih 60 godina, navede otići u mirovinu umjesto da rade i privređuju. Koliko treba vremena da se iz ovog stanja potakne nasilje u obitelji, poveća rad u sivoj ekonomiji, i nepotrebno povećaju sredstva za mirovine. Izumitelj je osigurao glasačku bazu, ali koristi od toga dugoročno nema ni korisnik a država (društvo) pogotovo.“

nije mi moglo biti na pameti kako će USKOK uskoro pronaći da „Na uzorku od 11.000 liječničkih nalaza, vještačenjem je utvrđeno 10.247 prepravljenih dijagnoza za invalidske dodatke. Medicinska mafija oštetila je državu za milijardu kuna.“

Važno pitanje u ovoj vijesti je Tko je zapravo oštetio državu – liječnička mafija ili korisnici usluga te mafije. Mafija neće postojati ako ne postoje korisnici njene usluge.

Mitovi su bijeg od stvarnosti, ali i pokretačka energija koja homogenizira razne socijalne skupine u ostvarivanju ciljeva i zato će mitovi uvijek biti prisutni, jer stvarnost prikazuju ljepšom nego što jest

Svaki narod ima svoje mitove, a jedan od kriterija zrelosti nacije je koliko je spreman suočiti se s njima.

Hrvati dugo nisu imali svoju državu, izborili su je vrlo teško uz ogromne žrtve, što je pogodovalo dodatnom napuhavanju naših mitova.

Upravo je ratno vrijeme pogodan period za napuhivanje mitova, jer su propagandne aktivnosti važan dio ukupnog rata.

U to ratno vrijeme, iz svih zvukovnih medija mogle su se čuti samo budnice, pjesme koje podižu moral i selektivne vijesti koje govore samo o hrvatskim uspjesima, a o padovima naših gradova (koje smo objektivno morali predati radi slabije naoružanosti i/ili vlastitih subjektivnih slabosti) gotovo da se moglo saznati i između redaka.
Maković je 1992. pisao o tome kako su hrvatski vojnici prikazivani kao „lijepi, dobro građeni momci maštovitih frizura, s brojnim dodacima na moderno dizajniranoj uniformi, s obaveznom krunicom oko vrata“.

Prošloga sam tjedna objavio članak o štrajku glađu Nataše Pifar Mihelić, što se dobro uklopilo u seriju mojih napisa o pacifizmu i nenasilnoj akciji. Tada sam samo usput spomenuo štrajk Branimira Glavaša, čiji uzastopni štrajkovi glađu traju čitavu ovu godinu. O tome je mnogo teže pisati, teže je donijeti sud na temelju načela.

Sada stižu vijesti da je Glavaš, nakon što je u trećem štrajku glađu ove godine izgubio 25 kilograma, u stanju kad prijeti opasnost od nagle smrti. Usprkos tome, Vrhovni sud je potvrdio odluku da se Glavašu produlji pritvor. U obrazložennju je navedeno da štrajka glađu "isključivo zbog pritiska na sud" i da je sam kriv za svoje pogoršano zdravlje. Nastavak suđenja je predviđen za ponedjeljak.

Vjerujem da jest kriv

Negdje krajem 1977. ili možda početkom 1978. Bruno Bušić je, uz pomoć švedskih snimatelja, odlučio snimiti film pod nazivom "Hrvati, borci za slobodu" ili nekako slično. Film je navodno sniman u Schwarzwaldu i prikazivao je kako tobože hrvatska politička emigracija ima u Njemačkoj svoje kampove za trening diverzanata. Tko god da je to Bruni savjetovao loše mu je savjetovao. Ja o toj namjeri nisam ništa znao a film sam vidio tek nakon Brunine tragične smrti.

Ali za Uskrs 1978. Bruno mi je čestitao Uskrs na fotografiji koju ovdje prvi puta objavljujem: Uvjeren sam da je to sam Bruno u maskirnoj odori. Pitao sam ga kad smo se našli kratko nakon toga, da li je to on na slici, no nije mi dao izravan odgovor nego se samo smijao.
(na slike morate kliknuti mišem ako ih želite vidjeti u većem formatu)

Na poleđini fotografije Bruno mi je napisao
"Tebi i Tvojoj obitelji sretan Uskrs želi Bruno, Pariz 11. ožujka 1978."

S obzirom da gosp. Margetić ne dozvoljava objavljivanje našeg demanta njegov članak i demant na isti objavljujemo na ovim stranicama.

Pokraj gospićkih tribinaša Haaški sud više ne treba Savu Štrbca

Novi Mesićev projekt: „Slučaj Gospić“

Do sada meni nepoznati Rade Leskovac digao je pravu buru protesta svojim predizbornim plakatima na kojima je naslikan kako pokazuje tri prsta. Samo po sebi to ne bi bilo ništa strašno da Rade Leskovac nije u jučerašnjem razgovoru s Mirjanom Hrgom sasvim jasno dao na znanje da su to četnička tri prsta i da on ustavni poredak ove zemlje ne priznaje ili u najboljem slučaju ignorira.

Situacija u Vukovaru i uopće u Podunavlju nije dobra. Srbi sve više dižu političke glave (potpomognuti „sredstvima sa strane“) uvjereni da mogu ishod rata promijeniti u miru. Provokacije Srba (čak i djece) su svakodnevnica u vukovarskim školama, uredima, trgovinama, kafićima itd.

--- ( izvadak iz nikad dovršene priče "IGRA SKRIVAČA" započete ratne 1991. godine ) ---
...
Pratili smo svakodnevno sto se dogada, ekipa je dolazeci umorna i prljava s terena nosila jednu losu vijest za drugom. C..... mi je rekao da je okolo samo sa zasiljenim odvijacem, nozinom i nesto "petardi", ono oruzje sto su dobili NEMA SLIKE, NEMA TONA - NE VALJA!!! Hrpa smeca, a ljudi - kako tko su se pobrinuli svak za sebe, kupili sa strane - samo on osobno nema bas love da se snade za nesto bolje, jedva i ovako zive. Do daljnjeg.
Hanumu je otpremio, boji se za nju, a opet, ona neprestano place i place sirota, znas kakva je.
Ma vidi - ne voli ona kad joj drzim govore, a ja nikad nisam podrzavala takav pristup, mislim, svi mi imamo svoje trenutke slabosti i kad se zavucemo u kut i zavijamo, i sazaljevamo sami sebe sigurni da smo zrtva neke nepravedne i nadmocne sile - ali TO NE MOZE POSTATI NACIN ZIVOTA !

ODBIJAM se tako osjecati !!! Malodusnost rada poraz - uvijek.
...

Na početku moram reći da moj post nema direktne veze sa izbornom kampanjom, ali je ipak produkt predizbornih prepucavanja. Naime, postoji jedan vrlo lijep forum na kojem se prati izgradnja naše domovine po gradovima, pozitivne vijesti iz svih sfera života.http://www.skyscrapercity.com/forumdisplay.php?f=743

Mislim da je naslov ovog mog teksta ujedno bila i tema jedne od političkih TV-emisija i tamo se nadugo i naširoko raspravljalo o sociološkim uzorcima nepostojanja herojskih figura iz domovinskog rata. Moja teza zašto ih nema je puno jednostavnija i potkrijepit ću je i konkretnim dokazom.

Uzrok nepostojanja heroja i pojave da se svih važnih povijesnih događaja iz razdoblja osamostaljivanja Hrvatske javnost sjeća s nekakvim polu-gorkim okusom su, naravno, mediji. U stvari, pojedinci u tim medijima koji ne mogu spomenuti Oluju bez zapaljenih kuća, koji u svakom vojnom i drugom uspjehu Hrvatske moraju baš uvijek i bez iznimke pribotunat i nekakvu mrlju. Evo dajem vam link na jedan, po meni prebolestan tekst, koji je uspio povezati smrt makedonskog pjevača Toše Proeskog i domovinski rat. Link na tekst Damira Pilića u Slobodnoj Dalmaciji

U naslovu je broj ljudi koji se danas, još uvijek, vode kao nestali u Domovinskom ratu, po evidenciji međunarodnog Crvenog križa objavljenoj u povodu sutrašnjeg "Dana nestalih".

Sutra ćemo vjerojatno u vijestima čuti podatak o 1.122 nestala koliko je prikazano na stranicama Uprave za zatočene i nestale MOBMS. To su "naši".

Žrtve rata, a svaka nestala osoba to po definiciji jest, Republika Hrvatska dijeli na "naše" i "njihove". Da su živi (jer je zbog proteklog vremena taj termin eufemizam za "ne zna se gdje je i kako poginuo"), praktički svi oni bi danas imali pravo na hrvatsko državljanstvo. Građani Republike Hrvatske. Žrtve rata. 1.122 za koje Republika Hrvatska brine i 1.264 za koje Republika Hrvatska ne brine.

Slobodna Dalmacija od nedjelje, te javno.com i Glas Dalmacije prenose vijest o SDP-ovom (i HNS-ovom, veli SD) bojkotu središnje proslave obilježavanja obljetnice napada na vojarne tadašnje JNA u Sinju.

Nadam se da Javno.com pravilno prenosi riječi gospodina Žarka Delića, tajnika Udruge dragovoljaca veterana Domovinskog rata,koji je "pozvao antifašiste da danas ne dođu na obilježavanje obljetnice jer je pod njihovim simbolom, zvijezdom petokrakom učinjen prvi zločin na ovim prostorima" u Drugome svjetskom ratu.jer mi je namjera ukazati na pogrešno tumačenje jednog simbola u tom tekstu, a onda usput i na izostanak reakcije na to pogrešno tumačenje.

Tesko je biti pametan !
To je cesto koristena uzrecica, obicno to kazemo kad je posrijedi nesto tako slozeno da valoriziranje i moralni sudovi tesko padaju iskrenom i dosljednom promatracu. Kazu da svako promatranje nekog procesa mora teci uporedo s tim procesom, biti dio njega, inace konacan sud nije vjerodostojan. Isto tako, kazu da ukoliko si dio nekog procesa, mijenjas prirodu tog procesa, a ono sto se dogada mijenja i tvoju vlastitu prirodu i prestajes biti neovisni promatrac.
U tom svijetlu jako se cudim zagrizenim teoreticarima i kriticarima koji vlastite istupe temelje na uvidu o cinjenicama iz tude perspektive i onog sto su negdje culi ili procitali. Pitam se uvijek - koliko su relevantne ocjene nastale na informaciji iz druge-trece ruke i jos k tome - sto je neizbjezno - drukcije vizure promatranja kojoj mozemo vjerovati ili ne.

Registar branitelja ne može biti objavljen, kaže Agencija za zaštitu osobnih podataka, za registar hrvatskih branitelja, u kojemu je popis 489.407 ljudi koji imaju taj status.Budući da Zakonom o pravima hrvatskih branitelja te Pravilnikom o Registru branitelja nije propisano javno objavljivanje Registra, Agencija naglašava da ne postoji obveza Ministarstva na objavu Registra.