pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Iva se odlično osvrnula na jedan od najdominantnijih trendova u HDZ nastupima, a to je Monopol na domoljublje. Uvjerenje u jedinu pravičnu domoljubnost seže tako daleko da pojedini članovi HDZ-a, na jednostavno pitanje: Da li netko može biti domoljub ako ne daje glas HDZ-u?, ne žele odgovoriti s jednostavnim DA ili NE. A da i odgovore, siguran sam da odgovor ne bi bio DA. To su već klinički slučajevi. Na pisanje ovog posta me nagnao jedan citat na kojeg sam danas naletio, a koji kaže...

Iako je od glazbeno scenskog „pogodi me obećanjem“ spektakla HDZ-a u Ciboni prošlo jaako puno vremena, još mi se muva po mislima rečenica koja je tamo izgovorena od dr.Ive. Ta rečenica glasi: “Ako si domoljub (hm, ili domoljubkinja?), glasati ćeš za HDZ“!

I mene je na ovaj post nagnalo čitanje inozemnoga tiska. Nakon dužeg vremena sam se dokopao srbijanskog magazina Ekonomist. Riječ je o tjedniku koji ima sličnu uređivačku politiku kao i puno poznatiji The Economist. Temelj je promicanje liberalnog pogleda na ekonomiju i tržišne odnose. U državi kao Što je Republika Srbija koja, u mnogome, liječi slične boljke kao i Republika Hrvatska, prije svega u glavama vlastitih građana, takvoj tiskovini nije lako opstati na tržištu.

Unatoč svim preprekama i problemima, Ekonomist uspjeva opstati na tržištu i donositi zanimljive članke kako o gospodarstvu Srbije, tako i o zemljama koje ju okružuju. Koliko sam uspio uloviti, zapažen prostor dobivaju i tvrtke iz Hrvatske koje već posluju ili planiraju poslovati na tržištu Republike Srbije.

Vašarski performans nacionalnim osjećajem blagoslovljenog zabavljača ograničenih vokalnih i umjetničkih dosega isprovocirao je kojekakve reakcije.

Centar Simon Wiesenthal pod povećalo je stavio nemalu grupicu pseudofašista okarakteriziravši zbog toga maksimirski nacionalistički slet kao "masovnu fašističku demonstraciju". Kad bi vam netko u Berlinu rekao da vam se u susjedstvu dogodio masovni nacistički skup, kako biste se osjećali? Hrvatska naravno nije nacistička Njemačka ma koliko se ekstremna ljevica trudila nametnuti tu analogiju, ali etiketa sigurno nije nimalo lijepa.

Židovska općina iz Zagreba odlučila se na blažu retoriku bez zapaljivog etiketiranja svojstvenog Simonovoj gerili pa se ograničila na kritiku vlasti zbog izostanka reakcije na isticanje ustaške ikonografije. Kritika hrvatske autohtone manjine (hrvatskih židova, za nacionaliste: "naših") bila je konstruktivnija i produktivnija: oglasili su se Predsjednik i Vlada od kojih je poslijednja u solomonski sročenom priopćenju odbacila "pokušaje" uporabe i isticanja simbola ustaškoga režima (unatoč tome da "domoljubljem" opijene grupe nisu ostale samo na "pokušaju") ali brže bolje i dodala disclaimer da hrvatska država počiva kako na antifašizmu tako i Domovinskom ratu, u svijetu zvanom "Hrvatski rat za nezavisnost ", a u Srbiji "Rat u Hrvatskoj" ("Hrvatski rat nezavisnosti" upće ne zvuči loše, možda čak i bolje od emocijama nabijenog termina "Domovinski rat"). Mesić je u svojoj ulozi "Nacionalnog Mesije Demokracije" iskoristio priliku da održi lekciju o trodiobi vlasti svojem zalutalom stadu koje još uvijek "puši" i potpuno nelogične medijske bombe - Simonovi hiperaktivisti tražili su naime da NMD zabrani skup i svojim mačem odsječe pomalo kontroverzni dio hrvatskog društva, protivno slobodi misli.

No u punom suglasju s pravom slobode govora i principom jednakog tretmana i prozvani dio društva dobio je priliku obratiti se s "druge strane ogledala". U njihovo ime istupila je udruga Nezavisni dragovoljci hrvatski (zvuči kao friško ime, ali puno je vjerojatnije da su samo udruga s neučinkovitim PR-om u moru sličnih) nazvavši kritike "udarom na demokraciju" (makar sve još uvijek prilično čvrsto stoji) ustvrdivši da "domoljubnijeg događaja nije bilo od postanka neovisne hrvatske države". Romansirana retorika i apokalipsa (demokracije) – baš biblijski. Površni uvid navodi na zaključak da sličnu viziju nacionalnom strašću opijenih nota imaju i ostali fanovi pjevača militantnog pseudonima čiju vrijednost brane pozivanjem na "domoljubne poruke koje odašilje" koje veličaju "dom, obitelj i Boga" makar i popovi rade isto pa misa ipak ne počinje sa "Za dom spremni!".

Ovi kakofonični monolozi (umjesto javnog dijaloga) stvaraju (ili svjesno održavaju) potpunu zbunjenost glede definiranja stava prema prošlosti koje počinje definiranjem što termini koje ćemo koristiti uopće znače. Početak svake rasprave je definiranje teme i njenih ključnih elemenata. U raspravi o prošlosti kao stalni lajtmotivi se pojavljuju fašizam, nacionalizam i domoljublje. Javna svijest o fašizmu je zadovoljavajuća makar se o njemu još uvijek raspravlja, ali značenje ova druga dva termina je problematično.

Koja je razlika između nacionalizma i domoljublja? Što su obilježja jednog, a što drugog? I je li jedan "bolji" od drugog?

Kiše padaju dio je stiha pjesme kojim je otpočeo dugoočekivani Thompsonov koncert. Nakon subotnjeg Noina potopa mnogi zloćudi su i za nedjelju priželjkivali kišu. U svakom slučaju poslije kiše dolazi sunce bila je misao mnogih. Jedini do sad koji je napunio maksimirski stadion bio je David Bowie. Thompson je to učinio dva puta za redom. Unatoč mraku Maksimir je sinoć bio obasjan suncem!

Bio sam na koncertu. Jednom riječju bilo je doslovno; spektakularno! Ovaj koncert zasigurno je podigao standarde koncertiranja u Hrvatskoj, koje još dugo nitko neće nadići. Usviranost banda, razglas, kvaliteta zvuka, rasvjeta, efekti, "prateća infrastruktura", broj posjetitelja, ukupni performans, koji uključuje i gostovanje klape Intrade, graničara iz Otočca uniformiranih poput Trenkovih pandura, KUD Turopolje i prateći bend kojeg bi poželio dobar dio Hard Rock svjetske scene ne bi se posramio svjetskih pozornica.

Imam prijatelja kojeg sam stekao kroz virtualne kontakte, koji je pjesnik, čući na delekom sjeveru Kanade, ali zahvaljujući Internetu dnevno proživljava našu svakodnevnicu. Danas biti i živjeti u inozemstvu nije više daleko ali je jednako, pa možda čak i više frustrirajuće. Nagovaram ga da se ovdje uključi, ali sporo ide. No dobijem povremeno njegove pjesničke uratke, pa ću ovaj put ga staviti na Pollitika forum (naziv je sam dao!). Jer se i pjesmom može puno toga reći, uvijek je tako bilo (i Silverci to zna).

Htio sam vidjeti kako to na Pollitiki izgleda, i kako se prima politička poezija, ali i da bih ga pogurao da i ovdje na svoj način štogod kaže. Ako i jest malo duže vrijedi vidjeti u prvom redu kako izgledamo iz daleke perspektive onima koji nas vole, pa kako nas tek doživljavaju oni kojima nije do nas (kao onom Wilfriedu Martensu iz Europske pučke (katoličke) stranke, kojeg je naš premijer u nekoliko navrata dovodio u Hrvatsku radi lobiranja po Europi i unutar Hrvatske (Vukovar) a što je zakazalo kad je Sanaderu bilo najpotrebnije (Problemi sa Slovenijom u EU Parlamentu).