U Srbiji ne odustaju od propagandne ofenzive protiv Republike Hrvatske nakon što je oslobađanje generala Gotovine i Markača praktički oslobodilo Hrvatsku od "udruženog zločinačkog pothvata" koji je bio glavni motiv da se na političkom planu Hrvatska od žrtve pretvori u agresora i čak dovede u pitanje njezina državna vjerodostojnost u međunarodnoj zajednici.
Budući da su iscrpljene druge mogućnosti osporavanja te presude i nametanja krivnje Republici Hrvatskoj za, prema srbijanskim stajalištima, genocid nad hrvatskim Srbima, diplomacija Beograda usredotočila se na 10. travanj iduće godine za kad je bivši srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić a sadašnji predsjednik Opće skupštine Ujedinjenih naroda zakazao javnu raspravu o ulozi međunarodnih kaznenih sudova, o pravdi i pomirenju na prostorima bivše Jugoslavije i unapređenju odnosa Srbije sa zemljama u regiji.
NB. Evo teksta koji će oduševiti razne jugonostalgičare, komunjare, velikosrbe, pa i četnike na ovom portalu, pa gospodo drugovi požurite s minusima da ga što prije izbrišete. Ugodno čitanje.
S obzirom sto autor pojma, tj. inovator "detuđmanizacije" ni do današnjega dana nije u stanju odgovoriti što podrazumijeva pod tim pojmom, računam stoga, a na osnovu mnoštva žalosnih događaja, da je taj izraz postao sinonim za dekroatizaciju Hrvatske. Zbog toga, eto, pri razmišljanju često postavljam pitanje, i sebi i drugima:
Dokle je tigla "detuđmanizacija", odnosno dekroatizacija?
Kada bi “detuđmanizacija” bila usmjerena na eliminiranje anomalija u hrvatskoj gospodarskoj sferi, dao bih mu aplauz, ali njeno usmjeravanje u političku, energično osuđujem.
Priličan broj hrvatskih političara snosi moralnu i političku odgovornost, jer su podlegli pritiscima iz vana i prihvatili formulu po kojoj je Hrvatska jednako kriva za rat kao i Srbija. Svjetski moćnici neumorno izvlače i danonoćno upotrebljavaju iz svog instrumentarija instrumente kojima smeta postojanje bilo kakve Hrvatske. Među važnijim instrumentima je Haaški sud.
