Izbor kadrova za odgovorna i najodgovornija mjesta u upravljanju državnim i društvenim poslovima ne bi ni za koga trebao biti lak i jednostavan posao, osim za hrvatsku političku nomeklaturu, za njih je to posao koji obavljaju nepodnošljivom lakoćom.
Svojedobno imenovanje bezlične i bezbojne Ane Lovrin za ministricu pravosuđa u Sanaderovoj vladi potaknulo me da taj fenomen prokomentiram:
http://feniks.bloger.hr/post/dojdi-mali-bus-minister/609510.aspx
Jednako kao, što u suštini loši direktori u javnim poduzećima za najbliže suradnike biraju nesposobne ali do neprepoznatljivosti lojalne i poslušne ljude, koji s jedne strane ni o čemu nemaju svojeg mišljenja i stava, a s druge uvijek zastupaju i beskompromisno brane direktorska mišljenja i stavove.
Tu tehnologiju negativne selekcije kadrova koje je bilo i u samoupravoj praksi, Tuđman je razvio do statusa umjetnosti, inaugurirajući na državnoj razini takav izbor kadrova koji je njemu kao samodršcu omogućavao nepodnošljivu lakoću vladanja.
Svaki onaj koji je makar samo posumnjao u Tuđmanove „božanske vizije“ bio je nemilosrdno uklonjen.
Kad čovjek dugo pamti, onda se uvijek nekim povodom prisjeti nečeg identičnog ili nečeg sličnog, što se dogodilo u prošlosti, primjenjivog na vrijeme sadašnje.
Znam da to mnoge opterećuja, ali meni je vrlo značajno, zato što prokazuje “dobre dečke” i njihov kontinuitet.
U vrijeme dok smo još žestoko živjeli u “mrklom mraku”, dakle dvadesetak godina prije nego što će nas svojim bljeskom zaslijepiti “Tuđmanova svjetlost”, na tematskim sastancima u GKH (danas HGK) imao je običaj za riječ javiti se A. D., jedan izuzetno eksponirani “manager” iz toga doba, obično bi opleo direktore mahom izvozno orijentiranih velikih poduzeća, koja su poslovala na rubu rentabilnosti, plaćajući zabrane uvoza jeftinijih sirovina ili komponenta.
Koliko puta ste u životu čuli da je za nekoga na pitanje o tome kakav je, dobiven odgovor da je “dobar dečko”, onda opet koliko ste puta od tih “dobrih dečki” čuli da su ih “prisilili” na članstvo u ovom i onom ili pod prisilom imenovali na neku šefovsku, direktorsku ili drugu poziciju?
Za uvod ću ispričati jednu istinitu zgodu iz jednog velikog poduzeća, mogao bih navesti i imena aktera priče, ali budući su neki još živi, onda ću to izostaviti …
Poduzeće je izvan Zagreba gradilo novu tvornicu pod vodstvom jednog svojeg iskusnog inženjera za kojeg je direkcija mislila da će poslije pokretanja proizvodnje u tvornici ostati raditi kao direktor.
Gradnja je dovršena, oprema instalirana, probna proizvodnja pokrenuta, ali inženjer koji je vodio gradnju odbija ostati u tvornici kao direktor. Ne pomažu ni molbe, ni obećanja, ni prijetnje, jer se čovjek neće razvesti od žene da bi u nekoj vukojebini bio direktor makar i prosperitetne tvornice, kaže upravi da je on svoj posao obavio, je je tvornica izgrađena prema planu i puštena u pogon, pa ako ga ne ostave na miru on će dati otkaz i otići. To je na zadnjem razgovoru kod generalnog direktora i ponovio kao svoj definitivni stav.
