INICIJATIVA 9
Vrijeme je kada „baviti se politikom“ znači naučiti kako lagati u oči, kako potkupljivati medije i skretati pažnju sa važnog, kako skrojiti zakone koje je lako zaobići....Uglavnom, vrijeme je kada se iz saborskih stolica „prdi u latu“ koristeći zvonke dugometražne rečenice za koje niti sami nisu sigurni što točno znače. Između ostaloga „baviti se politikom“ znači i smatrati svoje neistomišljenike neprijateljima,a prema svojim istomišljenicima razgovarati sa zadrškom i dozom nepovjerenja,jer je sasvim izvjesno kako će jednom postati neistomišljenici,odnosno- neprijatelji.
Mogli bismo reći, čudna su i otužna ova vremena, kada nam povijest ne bi pokazivala kako je tako bilo od kada je čovjeka.
Riječ „POLITIKA“ je baš kao i svaka druga riječ. Sasvim obična i opisna.Mogli bismo reći čak i kako je to jedna predivna riječ,ako bismo mislili na politiku ljubavi. No ipak kada čujemo tu riječ,svima nam na pamet pada dosadašnje stranačko političarenje. Sadašnja politika nije prostor iskrene komunikacije niti časnih namjera, nego je spala na prostor u kojem je „tko će koga prije naguslati“,u biti jedina disciplina koja daje rezultate.
Izbori se održavaju svake 4 godine. Ali oni bitni izbori su svaki dan. I svi glasamo svojim novcem. Glasamo za Todorića, Keruma, korporacije, brendove... Oni vladajući su investitori i poduzetnici, a obični ljudi postali su konzumerijat potrošačkog drustva. U politici smo godinama glasali za one koji su radili na našu štetu. Možda se sa ovim izborima ta situacija promijenila (nada umire zadnja), ali svakodnevno i dalje glasamo za one koji ne rade u našem interesu.
Velika masa ljudi frustrirana je vlastitom ekonomskom situacijom, te perspektivama za bližu budućnost. Ali i dalje je taj bijes od nemoći ili nefokusiran, ili usmjeren u neke zavjereničke teorije. Krivi su masoni, Trilateralna Komisija, SAD, veliki investicijski bankari, agencije za ocjenu ratinga, špekulanti, Soros, banke u stranom vlasništvu, ljudi gmazovi... Ljudima je lakše boriti se sa vjetrenjacama. Neprijateljem koji ne postoji. Ili ga se ne moze poraziti jer je prevelik i premocan. Ili jer jednostavno ne postoji, pa ga se ne može niti pobjediti.
Prosvjed na Jelačić Platzu u Zagrebu od 15. listopada i "narodni plenumi" koji je uslijedio, te ponovljen tjedan dana ksasnije, izazvali su kontroverze među organizatorima i sudinicima.
Metodu opće skupštine, na kojoj svi sudionici ravnopravno sudjeluju u odluivanju, uspješno već treću godinu primjenjuju studenti Filozofskog fakulteta. Osnov je djelovanja pokreta Occupy Wall Street. Metoda nije nova - ako ste gledali seriju "Gilmorice", sjetite se njihovih sastanaka građana.
Ovo je bio fijasko. To je i trebalo oekivati. Ta je metoda zahtjevna. Potrebno je da među sudionicima postoji visok osjećaj zajedništva, da svi dobro razumiju proces i pridržavaju se procedure. Ne možete samo ad-hoc okupiti ljude i natovariti im toliku odgovornost.
Plenum FF nije (još) o ovom promašaju raspravljao. Njegova Grupa za širenje direktne demokracije nije donijela nikakav zaključak.
Pokazuju se ograničenja "direktnodemokratskog fundamentalizma" koji želi posve odbaciti posredništvo u odlučivanju. To je neizvedivo. Može dovesti (i u povijesti je vodilo) do suprotnih posljedica.
Nedavno sam pročitao tekst koji je kvalitetno obradio temu aktualnu zadnjih desetak godina – „što je politička identifikacija SDP-a u 21. stoljeću“? To je pitanje neposredno vezano i uz pitanje „što SDP razlikuje od HDZ-a“? Smatram da je to važna tema budući predstavlja dugoročnu i stratešku identifikaciju čiji se nedostatak može maskirati u kraćim razdobljima, ali ne i na duže staze. Politička opcija – ako želi dugoročno pozitivno utjecati na stanje u društvu, mora tom društvu ponuditi temeljni sadržaj, tendenciju kojoj (uz oscilacije, ovisne o stvarnom životu) teži i prema kojoj se ravna. Upravo je Josipovićeva kampanja dobar primjer. Javnosti ponuđena „pravda“ kao cilj, i ta je javnost taj cilj prepoznala kao bitan i značajan. Drugo je pak pitanje u kojoj mjeri je „pravda“ dobar PR slogan, a u kojoj istinsko dugoročno opredjeljenje – ja sam sklon vjerovati da se radi o potonjem, no taj proces dokazivanja pred javnošću Josipoviću tek predstoji. Dugoročne ciljevi i tendencije političkog djelovanja ne mogu se analizirati na temelju individualnih poteza, već je potreban holistički politički pregled u dužem razdoblju. OK. Ne želim sada detaljnije ulaziti u analizu Josipovićevog dosadašnjeg predsjednikovanja – želim na ovom mjestu samo istaknuti značaj temeljne političke poruke koju politički akteri moraju ponuditi javnosti.
Osnovno (meni interesantno) pitanje jest – što je temeljna politička poruka današnjeg SDP-a? I tu na pollitika.com imali smo dobar dnevnik koji se kritički osvrnuo baš na taj problem: Štefanov „Što nije politika?” – poruka na kojoj SDP trenutno gradi svoj rating “oni su lopovi a mi nismo” jednostavno nije autentični politički sadržaj – i sa time se slažem.
24. 08. 2010.
Kavanski "teoretičari", ali i sasvim ozbiljni znanstvenici iz gotovo svih područja ljudske djelatnosti silno su zaokupljeni, prvi predlaganjem, a drugi traženjem modela društvenog uređenja kojim bi se ljudskom rodu osiguralo "bolje sutra" uz poštovanje svi ljudskih i građanskih prava i sloboda, ostvarujući svu puninu demokracije.
Ne opterećujući se pokušajima uvođenja "novog svjetskog poretka" sa znanim rezultatima i posljedicama, jednako kao i realizacijom neostvarivih ideja, kao što je komunizam, zato jer materijalne mogućnosti ne dopuštaju poštivanje principa "svatko prema mogućnostima, svakom prema potrebama" što bi rezulturalo beskonfliktnim društvom u kojm su svi zadovoljni.
Danas je svakom mislećem pojedincu jasno da su postojeći modeli društveno-političkih uređenja i odnosa poprilično istrošeni, a suprotnosti, ne samo između bogatih i siromašnih, rada i kapitala, već i one među religijama kulturama se gomilaju i prijete sukobima čiji uzroci često leže u sferi iracionalnog.
Konačno moram nabacati neke misli na temu kandidature Milana Bandića za predsjednika države. Nemam vremena za detaljniju analizu, pa ću samo naznačiti osnovnu misao o tome, što njegova kandidatura znači za politička gibanja u Hrvatskoj.
Nisam naime zadovoljan onim što mogu pročitati kod raznih analitičara i komentaroa političkh zbivanja. Svi ostaju unutar jednog uskog okvira zadanih pravila igre, kao da je politika naprosto ono, što sam jednom prilikom označio kao političarenje, naime međusobno nadmetanje profesionalnih igrača, "političara". (vidi tekst od 6. svibnja: Studentski prosvjed razotkriva: naši su političari idioti!) Dubinske se promjene, međutim, događaju izvan tog skučenog terena.
Poštovani gosp. Sanader,
moje ime je Alen Bećirović, student sam Pravnog fakulteta u Rijeci i imam 21 godinu. Za razliku od velikog broja mladih trudim se pratiti politiku i trudim se shvatiti poteze koje Vi ili Vaši kolege u stranci ili Saboru radite.
Zašto nastaje ovo pismo? Zato što sam došao do jedne točke nakon koje više ne shvaćam ništa, a volim se smatrati inteligentnom osobom.
