pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Prije nekoliko dana mediji su rubno zbilježili jednu vijest koju ću rado citirati:
“ Grad Varaždin dobio je donaciju vrijednu milijun kuna, za realizaciju kulturnih i sportskih manifestacijate pomoći djelovanju sportskih i humanitarnih udruga na području grada. Donacijski ugovor potpisali su gradonačeknik Ivan Čehok i predsjednik Uprave Zagrebačke banke Franjo Luković. Gradonačelnik Čehok istaknuo je velike potrebe grada Varaždina na području kulture i sporta, koje premašuju mogućnosti proračuna.”
Zašto me ta vijest zainteresirala?
Ne zato što mislim da je Čehok gradonačelnik koji bi mi bio uzor i što ga treba hvaliti, niti zato što sam uvjeren u filantropska nadahnuća Franje Lukovića, niti zato što mislim da je grad Varaždin izniman i nedostižan po svojim kulturnim i sportskim postignućima (iako su ona respektabilna za tako mali grad).

Ne bih previše mario za jednu trivijalnu sudsku prijavu protiv mene, niti bih joj posvetio i slovo na ovome blogu, da ona ne sadrži u sebi i skaradnu poruku, koja se istinabog ne pojavljuje baš rijetko i nije svojstvena samo nižerazrednim lokalnim političarima, kao u našem slučaju. Riječ je o poruci koju je najsažetije izrekao Luj XIV u svojoj čuvenoj izreci “Država to sam ja”. I od tada, ali bome i od davno prije, ta izreka prati vlastodršce različitih političkih usmjerenja u raznim vremenima i u raznim dijelovima svijeta, varirajući samo oblik iskazivanja.
Dakle da objasnim povod. Neki je dan Mandatno-imunitetno povjerenstvo Sabora raspravljalo o zahtjevu za skidanje imuniteta četvorici zastupnika, među kojima je bila i moja malenkost, zbog nečijih tužbi za uvredu ili klevetu. Naravno, da je Sabor odbio te zahtjeve, jer institut imuniteta baš zato i postoji i u nas i u svijetu – da zastupnicima omogući punu slobodu kritičkog govora. I samo zato, a ne da zastupnike oslobodi bilo kakve zaštite od progona za počinjenje kaznenih dijela.