Ovaj dnevnik je prvotno trebao biti komentar na tekst kolege blogera Aleksandra Hatzivelkosa „Moj glas za Željku“, a koji se odnosi na unutarstranačke izbore u zagrebačkom SDP-u. Obzirom da sam se temom proširio izvan okvira njegove teme, odlučio sam dnevnik objaviti kao zasebnu temu.
Kao aktivni pripadnik druge stranke, HNS-a, bez obzira što je SDP u mnogim stvarima svjetonazorski vrlo blizu mojim pogledima, osjećam se ipak nepozvanim da komentiram postupak kandidature unutar samog SDP-a. Iz tog razloga sam neopredijeljen u pogledu izbora za novu predsjednicu/predsjednika njihove gradske organizacije. Ono što me ponukalo da se uopće uključim u diskusiju ove tematike je pokušaj samog Aleksandra Hatzivelkosa da unese dodatnu kvalitetu u politički život za koju se i ja intenzivno zalažem od kad se bavim politikom. Radi se o razmišljanju svojom glavom, o razvoju kulture ophođenja i o stavljanju poštenja na prvo mjesto umjesto osobnih ambicija, o želji da kandidacijski postupak rezultira boljitkom za organizaciju.
Behar je turska riječ koja znači cvat voćki, one raznobojne cvjetove koji se iznenada pojavljuju upravo u ovo doba godine, a preneseno i razdoblje ranog proljeća. Eto, sad znamo što znači Bosnom behar probeharao.
Turska je vrlo zanimljiva i ne tako daleka zemlja o kojoj prosječno obrazovan, pa i mnogi visokoobrazovan Hrvat zna vrlo malo, čak se me neki pitali govori li se u Turskoj arapski... mnogi misle da je Turska zemlja tamnoputih muškaraca s brkovima a la Saddam i žena kojima se kroz prorez burke vide tek oči. No istina je mnogo zanimljivija. Turska je nešto kao ogledalo Hrvatske i cijele bivše Jugoslavije. Vidjet ćemo zašto...
U Turskoj sam bio samo jednom, i to tek u İstanbulu. Na prvi pogled, Turska se ne razlikuje mnogo od Hrvatske, mnogo automobila, ljudi obučeni ovako i onako, uglavnom u traperice, mladi izgledaju kao i ovdje... Sve je slično, a opet ima mnogo razlika: turski kebap je mnogo raznolikiji od naših ćevapa, a turski rakı (ovaj i bez točke se čita različito od i) ima sasvim drugačiji okus od naše rakije — po anisu — i pije se pomiješan s vodom jer je inače prejak.
IZBORI – ODGOVOR ZA BUDUĆNOST
Kandidiram se za predsjednicu zagrebačkog SDP-a jer želim uvesti promjene u dosadašnji život stranke u Zagrebu. Za taj posao sam spremna i znam kako ga treba odraditi. Glavni mi je cilj, zajedno sa svim članovima, nadograđivati zagrebačku organizaciju koja je ključan dio naše stranke i koja može dati još veći doprinos pobjedi na idućim parlamentarnim izborima.
U našem gradu želim graditi SDP u kojemu će o svim važnim temama odlučivati članstvo, a ne samo vrh stranke. Želim novi SDP u Zagrebu u kojemu vlada konkurencija ideja, a ne interesa. SDP kakvoga zamišljam i kakvoga želim graditi u Zagrebu bit će stranka koja poštuje, a ne iskorištava građane. Promjene koje želim provesti dio su mojeg programa Novi početak za zagrebački SDP.
Osim parlamentarnih i predsjedničkih, malo je izbora koji pobuđuju toliku pažnju javnosti. Prvi put nakon smrti Ivice Račana i sada kad treba izabrati osobu koja će nakon Milana Bandića upravljati gradskom organizacijom, zbivanja u SDP-u su predmet pojačanog interesa javnosti. To se može razumjeti jer radi se o najjačoj opozicijskoj stranci a u okviru nje, o najbrojnijoj organizaciji koja uz to djeluje u glavnom gradu Hrvatske. Kandidata je više a neizvjesnost stvarna jer se predsjednika bira izravno i to glasovima svih članova gradske organizacije.
Koliko god se nekada i moglo utjecati na konačan ishod izbora, prije svega određivanjem delegata sklonih kandidatu poželjnom vodstvu stranke, ovaj puta je doista sve u rukama običnih članova. Zbog toga se već duže vrijeme i unutar stranke vode prave predizborne kampanje. Prave ne samo po oblicima djelovanja i sredstvima koja se koriste već i po spremnosti nekih na sve ne bi li došli do cilja.
Cilj kandidata je jasan, oni žele pobijediti. Cilj vodstva stranke također, ono želi pobjedu kandidata koji će mu biti lojalan, na kojeg će moći utjecati ili općenito, s kojim neće imati problema.
Međutim, malo ili nikako se govori o tome koji je cilj članova stranke, onih običnih, „malih“, koji u ovome slučaju jedini imaju pravo odlučivati.
Pa, što to želi zagrebački SDP?
Prvi ˝centar moći˝ je svakako država…
Kako podijeliti ˝centre moći˝ u Hrvatskoj? Što se tog pitanja tiče, svatko ima svoju teoriju. Imam je i ja. Dakle, ja bih podijelio tu moć na tri strane – država, Crkva i naravno narod ( dakako, postoji tu još niz drugih, među kojima su možda najvažniji kapitalisti, ali za ovu temu je najbitnija ova posljednja strana ).
Na ovaj me dnevnik potakla rasprava od prije nekog vremena koju sam, tada još kao neregistrirana, ali redovita, čitateljica polllitike.com uočila na ovom portalu. Bilo je to pitanje postavljeno u jednom dnevniku: "Što biste učinili da vam je vlast na jedan dan?". Većina me odgovora zaprepastila - ne zbog nekih rješenja koja već nisam načula na jutarnjoj kavi, onako usput, ili kupujući namirnice na Dolcu; bilo je to više zbog činjenice da je većina odgovora pretpostavljala neko uvođenje autoritarnosti i eliminaciju demokracije. Mnogo se odgovora doticalo i otvaranja nekih novih "Golih otoka". Nijedan odgovor nije se ticao uvođenja više demokracije. Naravno - tako je lakše. Oduvijek je bilo lakše uvesti diktaturu i preskočiti godine koje su potrebne za razvoj funkcionalne demokracije, što Hrvatska (ipak) nije. Oduvijek se bilo lako poigravati s mišlju o nekim pametnijim ili "pozvanijim" ljudima koji će vladati narodom i donositi mudre, ili barem, bolje odluke od onih koje kritiziramo svaki dan, za jutarnjom kavom, uz cigaretu.
Kompromis sa prošlošću kakvim ga ja vidim, kao rješenje prijepora oko Tita nije kompromis u smislu odricanja i apsolutnog odmaka od bilo koje suprostavljene strane, već istinom uspostavljanje ravnoteže tih strana.
Mnoštvo je definicija politike, od one da je to briga za javno dobro do one narodne, koja jasno kaže - politika je kurva! Hrvatsko iskustvo s demokracijom nije duga vijeka, jer dvadesetak godina prakse nije dovoljno da standardi demokratski razvijenih društava zažive u svijesti ljudi. Osobito se to odnosi na one starije koji pamte, a provodili su i još uvijek provode neku drugačiju praksu. Zbog toga nije teško utvrditi da naša politička stvarnost lakše potvrđuje spomenutu narodnu nego onu poželjnu, u praksi još nedovoljno potvrđenu definiciju politike. Uostalom, koga je u Hrvatskoj briga za opće dobro!?
Politika su procesi i način na koji se donose odluke unutar jedne grupe ljudi. Iako se obično politika odnosi na vlade, političko ponašanje se opaža u bilo kojoj grupi ili instituciji koju sačinjavaju ljudska bića.
ZBOGOM LEGENDO: Sad kad je otišao, s Pantovčaka u Grškovićevu, Mesić je i doslovno promijenio samo adresu. Svih ovih godina mnogi su uviđali njegovu prljavštinu i sada se ne libe o njoj i govoriti. Bit će zanimljivo pratiti daljnji Mesićev politički put i rad. Vjerujem da ga neće manjkati.
Mesić i ustavni okviri
Rezultat demokratskog odabira predsjednika počiva na izbornom legitimitetu jer se njime predočuje slobodna volja građana koja kao takva potvrđuje određeni izbor. U tom kontekstu taj legitimitet odnosi se prije svega na predsjedničke ovlasti određene Ustavom RH. Te formalne ovlasti daju predsjedniku stanovitu moć, ali pored njih predsjednik posjeduje i neformalnu moć. Ta neformalna moć, moć je koja proizlazi iz duha moralne vrijednosti funkcije predsjednika kao državničkog i društvenog autoriteta i korekriva. Upravo zato sto je neformalna nema i ne može imati svoj izvor u formalnosti, u izbornom legitimitetu, a kao takva otvara mogućnost velike zloupotrebe jer ovisi isključivo o osobi koja ju posjeduje – predsjedniku.
1500 traktora blokira ceste. Radnici Splitske željezare štrajkaju glađu peti dan. Radnici Jadranske pivovare blokirali su tvornicu... To samo par sslika, s vijesti na HTV u 10 sati.
Hitno treba djelovati, a opet, ništa nema preko noći. Tko od nas može zagristi govno i preuzeti odgovornost, umjesto da čekamo Tita ili Godota? (Prvi konačno stvarno i dođe, to je razlika! Samo, nikad ne bude onakav, kakav smo se nadali; ponekad dođe i donese nam uže da se sami objesimo, kao Vladimir i Estragon u Godotovoj drami.)
Treba djelovati odmah, a ipak imati stalno pred očima dugoročne cljeve i strategiju. Kao šahist, kojem kuca sat; mora braniti neku neposrednu prijetnju i igrati brzo, a ipak mora razmišljati o strategiji za završnicu. (Jedno od osnovnih načela u šahu: "Loša strategija je bolja nego nikakva.") Samo što je ovdje igra puno kompleksnija: više igrača, više figura, sve se kreću istovremeno i neki su potezi ispod stola, ne vidiš ih.
