Ovih dana svjedočimo da Hrvatima ništa nije toliko bitno kao vlastiti novčanik. Budimo realni, kolektivni ugovori o kojima sindikati pokušavaju provesti referendum se ne tiču uvjeta rada u čeličanama, rudnicima ili znojenja u utrobama brodova. U 90% slučajeva radi se o radu u grijanim uredima, a ako imate sreće i hlađenima ljeti. Tiče se sigurnosti posla, ali još više čistog novca -- božićnica, uskrsnica, regres, dar za djecu... to nisu bonovi za tjedan dana odmora u odmaralištu državnih namještenika, već skoro uvijek keš.
Ne zaboravimo, radi se skoro isključivo o državnim namještenicima. Ja sam se davno pozdravio s božićnicom, i naravno nisam se bunio (dolaskom krize je bilo jasno da slijede otkazi ili smanjenje plaća!) ali ja radim u privatnoj firmi. Poznajem ljude kojima kasni plaća mjesec-dva, ali i oni rade kod privatnika. Oni radnici iz Pevca vjerojatno nisu dobili regres za ovo ljeto, ali oni su radili za Pevca, a ne za Jacu.
Hrvati nisu uspjeli skupiti ni blizu dovoljnog broja potpisa da bi se održao referendum u ulasku u NATO. Dakle novčanik je mnogo važniji od vojnih pitanja. Kladim se da će vrlo slično biti i za EU.
Interesantno a istovremeno bljutavo je gledati tone slova ovdje naslaganih i u javnosti artikuliranih kojima se oslikava nemoć i mentalna bijeda fizički izraubanog rvackog društva koje trokira u rapsodiji prirodnih benefita, ali i ljudske močvare.
Pika se fragment po fragment društvene aktivnosti, jadikuje, ljuti, slavi – i na kraju jedinstven zaključak poznat od prije 20-tak godina nepromijenjen sve do današnjeg dana. Treba nekaj popraviti u državi naroda iz stoljeća sedmog ali je problem u vremenu dolaska godota bez kojega nijedan početak nije moguć. Dotle ima svrhe samo mantra o potrebi…
U subotu sam pisao o događajima u Varšavskoj i koncepcijama nenasilne akcije i održanja reda. Danas par riječi o demokraciji, također na osnovu diskusija vođenih ovih dana na netu.
Jedan argument cinika, koji stoje sa strane jest, da du prosvjedenici naivni, jer su svoj bijes usmjerili samo na Milana Bandića, dok je stvar u sustavu, iz kojega je on iznikao i kojeg je dio.
Postoji taktika, a postoji i strategija. Ne možeš ciljati na stotinu ciljeva odjednom. Sasvim točno - postoji problem sustava. Sustava otuđene moći, gdje političari smatraju da demokracija traje deset sekundi svake četiri godine, dok ne zaokružiš broj na listiću, a onda oni vladaju.
Ponekad se izgube svi kriteriji, i "sve prolazi". Ponekad je teško u metežu raspoznati maticu, glavnu struju zbivanja, a možda glavne struje i nema, možda je zapravo sve kaos.
Ali srećom postoji History Channel. Doduše, moraju prvo snimiti film, pa ga prikazati. Dotad može proći i par stotina godina. Onda možemo vidjeti što je bilo bitno.
Gdje je danas Hrvatska? To je jako teško reći, a nažalost termin Zapadni Balkan se čini sve prikladnijim. Relativno mala gospodarska kriza je dovela do potrebe raščišćavanja stvari, a kad lupate metlom po sijenu, svašta može izletjeti. Eto izlijeću razni tipovi i pune pritvore. Eto imat ćemo štrajkove i tko zna što. Možda će i cijela država tražiti MMF, što je drugo ime za bankrot, kontrolirani doduše, gdje dužnik slijedi diktat banke.
Pažnju hrvatske javnosti u posljednje su vrijeme zaokupile brojne afere iz domene političko-gospodarskog kriminala. Potaknute su, prema službenoj verziji, dobrim radom političkih stega naglo oslobođenih pravosudnih tijela što kao imamo zahvaliti odlasku navodno glavnog kočničara Ive Sanadera, odnosno preuzimanju uzdi i njihovom čvrstom držanju od strane navodno vješte jahačice Jadranke Kosor. Prema onoj neslužbenoj, u najvećoj se mjeri radi o vješto režiranoj predstavi vladajućih ne bi li u sklopu pregovora o pristupanju EU konačno iskamčili otvaranje poglavlja o pravosuđu i ljudskim pravima.
U isto vrijeme, javnost je nedovoljno fokusirana na borbu koja se odvija unutar struktura zagrebačke gradske vlasti. Ista je, osim gore navedenim, zasjenjena i najnovijim zbivanjima oko Varšavske ulice a oštrica kriterija za prosudbu o čemu se zapravo radi je bitno zatupljena činjenicom da je jedna od sukobljenih strana Milan Bandić, zbog neuspjeha na predsjedničkim izborima i odlaska iz stranke čiju je zaštitu godinama uživao, trenutno valjda najmanje omiljeni gradonačelnik u Hrvatskoj.
Kažu da kada se radi o principima, imena nisu važna. Ili da barem ne bi trebala biti.
U samo jednom danu od formiranja koalicijske vlade pojavio se oblak pobune.
Torijevski backbencheri naljutili su se zbog najava liberalno-konzervativnog saveza da će za izazivanje novih parlamentarnih izbora biti potrebno 55% glasova. Prema tradiciji (a time i ustavu), za svrgavanje nepopularne vlade potrebno je isposlovati glas nepovjerenja vladi od strane samo polovine zastupnika. Povećanje na 55% izazvalo je nezadovoljstvo nekih parlamentaraca zbog "oduzimanja" moći svrgavanja vlade. Kada je nedavno održao prvu sjednicu kabineta, strastveni obožavatelj pikada i novi premijer David Cameron dao je sve od sebe da pošalje signal "novog doba" u politici odlukom da se plaće ministara umanjuju za pet posto i naredbom zastupnicima da osobne animozitete ostave po strani. No gunđala iz stražnjih klupa očito ne dijele viziju novog harmoničnog doba. Kako torijevci imaju 47% donjeg doma povećanje na 55% bi u praksi značilo da čak i kad bi ih LibDems napustili i pridružili se drugim strankama u izglasavanju nepovjerenja, to još uvijek ne bi bilo dovoljno za svrgavanje vlade. Bivši ministar pravosuđa Jack Straw nazvao je takav prijedlog "namještaljkom", no novi "ministar unutarnjih poslova" (Home Office) William Hague argumentirao je kako je potez potreban kako bi se "zaštitila ideja" petogodišnjeg parlamenta i kako bi mu se dao "pravi kredibilitet". Ipak, protiv indirektnog pokušaja očuvanja konzervativne većine pobunili su se upravo najstariji konzervativni parlamentarci i poručili da vladi daju 50 dana za "medeni mjesec" za vrijeme kojih mogu povući nepopularne poteze. Nakon toga, zaprijetili su backbencheri, počet ćemo istupati.
Već smo navikli da nedovoljno promišljene političke odluke izazovu i niz neželjenih, najčešće štetnih posljedica. Po svemu sudeći, drukčije neće biti ni s odlukom da je za uspjeh referenduma dovoljna većina onih koji izađu na birališta. Ako se ista još nekako i može pravdati željom da se izbjegnu zamke nesređenih popisa birača i nedovoljne zainteresiranosti biračkog tijela, ipak je ulazak u EU proglašen strateškim interesom Hrvatske, malo je vjerojatno da je netko ozbiljno razmislio o posljedicama toga na referendume koji se raspisuju zbog sasvim drugih razloga. Da jest, onda bi već na početku ionako presiromašne rasprave bilo rečeno da se prijedlog odnosi samo na referendum o pristupanju EU. Ovako je ostavljen prostor raznim kokošarima i ostalima koji u izbornim utrkama svojim programom i na račun vlastite osobe nikada nisu uspjeli zadobiti značajnije povjerenje birača da u novoj odredbi potraže svoju šansu.
Jednaki
Demokracija je stanje uma i kulture društva. Društvo u kojem funkcionira dvostruki moral (stoka i vukovi), gdje je najnormalnije pognuti glavu pred moćnijim, jer ne postoji ništa što bi štitilo niti temeljne vrijednosti društva, u takvom društvu nema demokracije.
Demokracija tako deklarativno možda i postoji, baš kao što je demokracija postojala u Iraku za vrijeme (ili poslije) Saddama, no to je samo prazna riječ na papiru, baš kao i Ustav, baš kao i bilo što drugo u društvu prevare, laži i nasilja.
Hrvatska je društvo u kojem je ideja JEDNAKOSTI (okosnica demokracije) nešto realno nepostojeće. Prolazi Hrvatska kroz "tranziciju", no stvari ostaju iste. Nepisana pravila ostaju ista, politički monopol je jedino zamijenio politički oligopol, suština je ostala ista.
Kasta moćnika za koje licemjerni zakoni ne vrijede, kasta marve nad kojima se vrši svaki oblik terora (institucionalnog, parainstitucionalnog, vaninstitucionalnog) pogotovo ukoliko marva uđe u prostor koji je uzurpirala kasta moćnika.
Usprkos tome što je HDZ kao stranka oduvijek vođen krajnje autoritarno i u njemu bilo nezamislivo da članovi učine išta protivno volji „velikog vođe“, na sastanak koji je kasnije ocijenjen pučističkim se na Sanaderov poziv ipak odazvalo dvadesetak saborskih zastupnika. Bez obzira što su kasnije listom svi izmišljali benigne razloge kojima bi opravdali prisutnost, uglavnom naivnost i neznanje o čemu se stvarno radi, i distancirali se od Sanadera, činjenica je da strah od odmazde Jadranke Kosor nije bio dovoljan za automatsko otklanjanje poziva.
Danas prije podne je s početkom u 11.00 sati u Tribinama grada Zagreba održano predstavljanje Željke Antunović kao kandidatkinje za funkciju predsjednice zagrebačke gradske organizacije SDP-a. U prepunoj se dvorani, mlađi članovi su prepustili sjedeća mjesta starijima, nije moglo zamijetiti niti jedno jedino lice „uglednijih“ SDP-ovaca. Nije bilo ni članova Predsjedništva, ni saborskih zastupnika niti bilo koga, osim jedne časne iznimke, iz sastava Glavnog odbora ili pak osoblja s inače prenapučenog Iblerovog trga.
Razlika je očita.
Odmah na početku želim naglasiti da ovo nije dnevnik o liku i djelu zagrebačkog gradonačelnika niti je isti komentar stanja u zagrebačkoj skupštini ili skorašnjih izbora za čelnika zagrebačkog SDP-a. Dnevnik je nastavak serije ranijih pod nazivom „Lokalni izbori 2009 - …" koji su imali za cilj ukazati na nedorečenost i nelogičnosti zakona o lokalnoj (regionalnoj) samoupravi i neposrednom izboru čelnika lokalne izvršne vlasti.
Podsjetimo se, Zakon o izboru općinskih načelnika, gradonačelnika, župana i gradonačelnika grada Zagreba (NN 109/07) je pri donošenju predstavljen kao snažan iskorak na putu demokratizacije izbornog procesa u Hrvatskoj jer da će o čelnicima lokalne izvršne vlasti umjesto političkih stranaka neposredno odlučivati građani. Bio je to rezultat višegodišnjih inicijativa, kako političkih stranaka tako i pojedinih udruga civilnog društva. Iako je donesen skoro dvije godine prije prvih idućih lokalnih izbora i usprkos upozorenjima pojedinaca s iskustvom u lokalnoj samoupravi da sam zakon nije dovoljan i da bi zbog nedorečenosti moglo doći do sukoba nadležnosti i problema u funkcioniranju lokalne vlasti , to vrijeme nažalost nije iskorišteno da se problem riješi.
