pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

(Svježi sjeverni povjetarac)

U posljednje vrijeme svjedoci smo izrazitih pokreta civilnog društva, i to po raznim pitanjima: od prikupljanja potpisa za referendum o NATOu, preko srednjoškolskih, studentskih i sindikalnih prosvjeda, do najavljenog skupljanja potpisa za referendum o saborskim mirovinama. Očigledno posljednji izbori velikim grupama građana nisu donjeli željene promjene u lošoj politici, što nije ni čudo obzirom na sastav i način djelovanja vlade dr. Ive Sanadera II.

Ono što je meni posebno zanimljivo je slijedeće: gotovo sve te akcije su u većoj ili manjoj mjeri na liniji SDPovih programa, no nitijedna od tih akcija nije dobila javnu ili infrastrukturnu podršku te stranke. S jedne strane, to mi je razmljivo - SDP jednostavno ne želi "zajašiti" inicijative civilnog društva, no s druge strane, živimo u sustavu koji politički (i dijelom medijski) onemogućava ili spin-a rezultate takvih aktivnosti, te je strukturalna i politička potpora nužna da bi takve aktivnosti imale trajniji rezultat.

Nakon 60-godišnjeg diktatorskog desničarenja u Paraguayu, negdašnji paraguayski katolički biskup Fernando Lugo , prebacio se u Socijalističku internacionalnu - i upravo postao novi ljevičarski predsjednik Paraguaya. Nama bliže, u Europi, sadašnji muenchenski biskup Reinhardt Marx piše novi „Kapital“, po uzoru na poznati Marxov ali s podnaslovom "Socijalno-etička rasprava“. Nama najbliže, u neviđenoj zbrci idejnog i pragmatičnog djelovanja na duhovnom planu hrvatski nadbiskup i rimski kardinal Josip Bozanić poziva državno tužilaštvo na progon „verbalnog delikta“. Stvari su samo naoko paradoksalne – jer iza svega postoji neko logično objašnjenje!

Dva mjeseca u godini, travanj i svibanj, predstavljaju tradicionalno neurotično hrvatsko razdoblje, u kojem iracionalno nadvisuje racionalno, irealno nadvladava realno, a odgovorni i autoritativni čimbenici javnog života se počnu intenzivno vraćati u povijest, u nastojanju kreiranja što bolje (osobne, obiteljske, grupne ili ideološke) prošlosti. Radi preciznijeg opisa fenomena nacionalna neurotike, sve započinje početkom travnja kad jedni komemoriraju nastanak NDH; krajem travnja se nastavlja s komemoriranjima Jasenovačkih žrtava; početkom svibnja se evociraju uspomene na pobjedu antifašizma nad fašizmom (9 svibnja), da bi stvari kulminirale obilježavanjem „rata poslije rata“ i Bleiburške tragedije (17 svibnja) . Na kraju se svi možemo vratiti u manje-više normalni život s 30-tim svibnja tj. spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990 tj. kada je nekima „mrski“ Stipe Mesića, evidentno zvijezda ovogodišnjeg hrvatskog PMS-a postao povijesni prvi premijer nove hrvatske države. No zbrka koja se svake godine proizvede unutar ta dva mjeseca je prevelika i svaki puta ostavlja duboke brazgotine.

HSU puca po svim šavovima... Ni nakon tri tjedna od održane 7. Izborne skupštine HSU-a u Vrbovcu nisu se stišale strasti unutar HSU-a, što više, izgleda da su se neki „penzići“ tek zagrijali za prave okršaje. Prva žrtva unutarstranačkog obračuna je dojučerašnji predsjednik Zagrebačke ŽO HSU-a i član županijskog poglavarstava, Lazar Grujić kojeg je novi vrli predsjednik Silvano Hrelja pod hitno suspendirao potvrđujući time da je ozbiljno mislio kada je još prije Izborne skupštine navedenom otvoreno prijetio, a čak u jednom trenutku i fizički nasrnuo na njega i to u prisustvu ondašnjeg predsjednika Jordana koji naravno nije ništa poduzeo. Njihov sukob nije od jučer, a sve zbog neke „sitne“ love koju je Hrelja nastojao prisvojiti tijekom izborne kampanje za parlamentarne izbore a Grujić to spriječio u nekoliko navrata navlačeći na sebe Hreljin bijes.

29. veljače ove godine, na web siteu www.democracynow.org objavljen je razgovor s nobelovcem iz područja ekonomije za 2001. godinu, profesorom na Columbia University i bivšim glavnim ekonomistom Svjetske banke, Josephom Stiglitzom i Lindom Bilmes, profesoricom javnih financija na Harvard's Kennedy Shool of Government. Razgovor je bio o američkom ratu u Iraku, troškovima rata i njegovim utjecajem na američko gospodarstvo, ali i stanje demokracije nakon 9/11 te s kojim su se poteškoćama susretali prilikom pokušaja da doznaju nekek relevantne podatke o ratu u Iraku. Ovdje se nećemo baviti ratom i Iraku i američkom ekonomijom, već ćemo prenijeti jedan dio razgovora koji govori o tome što je demokracija i kako je teško u americi doći do nekih informacija.

Nedavna kandidatura Antuna Kapraljevića za mjesto predsjednika HNS-a me veoma ugodno iznenadila. Ne samo zbog toga jer je taj čin korak ka unutarstranačkoj demokraciji, nego i zbog toga što u situaciji gdje imate tri kandidata za predsjednika, veoma je mala šansa za pobjedu u prvome krugu, odnosno manje su šanse da Čačić pobjedi(što nebi bilo dobro).

Novi stari kandidat za predsjednika Čačić je već obnašao tu funkciju, te ruku na srce nije se pokazao dobrim vođom ni po mjerilima rezultata izbora, ali niti po mjerilima rezultata stranačke organizacije. Vesnu Pusić mogu opisati kao osobu koja je mnogo dala i učinila za demokraciju u Hrvatskoj, ali je veoma malo dala za demokraciju unutar stranke(to članovi dobro znaju). Sama činjenica da je Vesna predložila Čačića za svog nasljednika(iako su to svi mogli očekivati) indicira na monarhistički i autokratski ustroj stranke, te nikako ne nalikuje stranci za koju se HNS predstavlja. Njene izjave da seli politiku u sabor, a Ratku ostavlja organizaciju stranke navodi čovjeka da se zapita koji je kurac do sada radila?

Dok novinari smišljaju naslove vezane uz ZERP, saborski zastupnici smišljaju amandmane na proračun odnosno kako odbiti predložene amandmane na proračun, kiša opet ispire pljuvačku s ulica, a studenti love dah između dvaju ispitnih rokova, naša Vlada priprema teren za pokušaj državnog udara.
Ali ne bilo kakvog! Ovo će biti jedno novo iskustvo za nas. Iako se pod državnim udarom inače podrazumijeva nekakva vojna sila, prolijevanje krvi ili barem prijetnja time, naš državni udar bit će počinjen papirom i gumbom za glasanje (odnosno glasovanje -- da mi se ne bi neki pobunili).

Parlamentarni izbori bili su 25. studenog, prije tek nešto više od 3 mjeseca. Prije njih mjesecima je trajala predizborna kampanja koja kao da je vođena radi nadopune "antologije političke gluposti" na kojoj marljivo radimo. Since 1990.

Hrvatska politička elita kao da u ovome času nema pametnijeg i važnijeg posla pa se sprema na promjenu Ustava. Inicijativa ima raznih a najznačajnije su one koje se odnose na referendumsku većinu potrebnu za ulazak Hrvatske u EU, ograničenje uloge Predsjednika RH u odabiru mandatara za sastavljanje Vlade i promjenu rokova zastare za privatizacijske malverzacije. Najnovija se pak odnosi na uvođenje čistog parlamentarnog sustava a pokretač je Smiljko Sokol, bivši sudac Ustavnog suda možda najpoznatiji po tvrdnji da „novac nije imovina“.

Za razumijevanje kosovske nezavisnosti i odcjepljenja Kosova od Srbije, odnosno za razumijevanje prava koja daju legitimitet tome činu, prije svega je potrebno razumijeti što su i koja su to legitimna prava koja dozvoljavaju bilo kojoj zajednici na svijetu pravo na vlastitu državu. Prava na državu predstavljaju sve ono što čini vlastitu spoznaju odnosno samosvijest neke zajednice dovoljno jakom da istu učini održivom i opstojnom na određenom prirodnom jedinstvenom prostoru, uz pretpostavku postojanja izgrađenog identiteta na temelju povijesnog, kulturnog, jezičnog i vjerskog nasljeđa na tome prostoru, ali uzimajući u obzir i danu realnost trenutne zbilje. Sve to čimbenici su koji govore u prilog kosovske nezavisnosti.

Kaže DEMOS da za pokoru napišem dva ozbiljna dnevnika, pa idem probat - iako ima i dalje zanimljivih vijesti na tragu prvog dnevnika tipa Svaka svinja svome krdu trči: Sladja i Gianna na špici s prasetom i pijetlom ili pak novi (stari) ministar koji laže i prima mito - Čobankovićev Audi A4 za Pankretića nije dobar. To je ono što pali raju - kruha i igara. Ozbiljne teme? DEMOS - btw je li onaj tvoj Jordan konačno dao ostavku? HSU ima novog predsjednika? Ili koga više briga...
Idemo probat ozbiljno. Slušam nekidan društvo blisko Todoriću i Agrokoru kako se hvale na nekoj večeri (igrom slučaja sam sjedao stol do i čekao društvo, pa sam htio ne htio morao slušati njihovo prenemaganje) kako su stisli Nina Pavića i ekipu i da je samo pitanje dana kada će preuzeti EPH. Odnosno da im to ionako nije neka frke, jer sve što Ivica poželi Nino i ostvari...

Kada je domaću medijsku scenu pogodio, prema riječima Mislava Bage, "najveći" medijski skandal zadnjih godina u kojem je Davor Butković (navodna novinarska veličina) objavio intervju s premijerom koji je primio s adrese linija04@gmail.com, NovaTV nije propustila uzjahati senzacionalističkog konja i dati se u kas pa su vijesti par dana headlinirane aferom lažnog intjervua, a Mirjana Hrga je u "10 do 8" ugostila Ninoslava Pavića na isti dan kad je Bagi u "Otvorenom" Matija Babić pokušavao ukazati da predstavnik Jutarnjeg i dva novinara na plaći EPH uključeni iz Rima i Osijeka u studiju uspješno okreću temu od standarda novinarstva na demoniziranje 23-godišnjeg zajebanta koji je najsnažnijoj medijskoj kući zabio onu stvar odostraga duboko, do suza. Namagarčeni EPH i Butković dobili su prostor za pravdanje i na NovojTV ali i pružili joj priliku da se uspne na pijedestal moralne propovjedačke (ali ipak fundamentalno ruralne) elite i perverzno naslađuje tuđim jadom u svojem prilogu s nezgrapnim naslovom s promašenim padežom: "Lažnom premijeru nema kazne" (umjesto "Lažni premijer bez kazne" ili "Za lažnog premijera nema kazne") . Novinarka Kristina Tešija odlučila je kraj svog offa iskoristiti za čitanje bukvice Davoru Butkoviću upozoravajući da "neki kolege, pa čak i oni uvaženi bi mogli ovaj slučaj iskoristiti za ponavljanje početnih lekcija novinarstava". No je li NovaTV savladala najobičniju abecedu novinarstva?

Pred vama je svakako malo neobičniji dnevnik – kako i priliči – posljednjega dana poklada on se bavi karnevalom. Naizgled, ovoj temi tu nije mjesto, ali ne odustajte od čitanja. Jamčim vam – nije promašaj, a ako vam se i ne svidi, 'sukrivac' je DCroat (njemu ovo obećah u jednom komentaru!).

Karnevalska tradicija u dubrovačkom kraju postoji 'otkad je svijeta i vijeka', vjerojatno kao i u mnogim drugim dijelovima Hrvatske. Ali jedna relativno novija tradicija, stara 'samo' 28 godina, za dubrovačke prilike i nije nešto po svom vijeku trajanja. Međutim, ako se uzme u obzir njezino društveno značenje, onda stvari stoje sasvim drugačije. Međutim, prije nastavka samo jedna napomena: u dubrovačkom kraju kaže se karnevo (gen. karnevala), što se koristi u nastavku.

Sada ću odgovoriti na Attilino pitanje kakva je to politička organizacija kojoj nije interes doći na vlast?

Ozbiljna :-)

No, da pojasnim malo peciznije. Onaj tko je na vlasti nema svu moć, već nužno manipulira postojećim odnosima društvene moći. Ukoliko se žele napraviti sustavne promjene, bitnije je djelovati direktno na unaprjeđenje postojećih odnosa moći, a posredno i onaj tko je na vlasti nužno mora povinovati svoje djelovanje tim odnosima.

Za primjer. Moj osobni interes pri kreiranju političke organizacije nije dolazak na vlast, već konkretno osnaženje javnosti, decentralizacija političke moći kroz šire uključenje jakih igraća i novih struktura proliferacije novog političkog tkiva, utemeljenog na javnom, otvorenom i transparentnom političkom djelovanju.

Razlog je jednostavan. Ako nismo organizirani, nismo niti relevantni. Ako djelujemo samo u situacijama gdje nam svima visi sjekira nad glavom, s obzirom da samo takve situacije omogućavaju ad hoc široka društvena udruživanja, tada smo osuđeni isključivo na hitnu pomoć, ne na sustavno uklanjanje loših pojava koje su nas u prvom planu i dovele u lošu situaciju.

Pogledajmo primjer koji nam Mucke stalno plasira. Kriminal u Croatia Airlinesu. Čovjek je potrošio podosta vremena, više-manje svima nam je jasno što se događa. I ništa. Ili primjer Peratovića. Na prvu smo loptu svi skočili, jer smo se često puta i sami osjećali ugroženima. No, Peratovićeva priča nije gotova. Polako će vjerojatno ispasti izvan našeg fokusa. Sporadična podrška će se topit. I gdje je Peratović tada? Tamo gdje je i Damir Fintić? Netko iza koga nitko nije stao samo zato što nije bio u trenutnom medijskom fokusu.

Problem slobodnog vremena i društveno-kulturnog života mladih tema je koju želim u ovom dnevniku sagledati iz posebne perspektive te predložiti određena rješenja.

Jedan od prvih poteza nove koalicije biti će zabrana pušenja na javnim zatvorenim mjestima zbog brige za zdravlje građana (Jutarnji). Koalicijski sporazum HDZ-a i HSS-HSLS-a otvara novu javnu raspravu: zabrana pušenja na javnim prostorima: da ili ne? I još važnije - zašto? Je li Hrvatsku doista zahvatio trend zabrane pušenja na javnim mjestima koji putuje Europom (Uskoro zabrana pušenja na javnim mjestima diljem EU?) i koji je nedavno došao do Slovenije ili se, s obzirom da Sanader tek najavljuje razgovore o tome, radi o probnom balonu? Ima li Hrvatska snage provoditi blanketnu zabranu koja zahtijeva visoku disciplinu poštivanja propisa i efikasne mjere, čime se hrvatsko građanstvo i pravosuđe ne mogu podičiti? I kolike su šanse da vlada odradi kvalitetnu kampanju i da pitanje doista bude javno raspravljeno sučeljavanjem pravih argumenata?