Čitajući govor predsjednika Josipovića uistinu se ne mogu oteti dojmu altruizma kojim je isti protkan. Samo netko autističan ne bi prepoznao duh optimizma kojim je govor prožet. Zaista, kao da se radi o balkanskoj Odi radosti. A Josipović je postao i zapadnobalkanski Willy Brandt. Ivo je zbog toga sretan. Zajedno s njim, tom epitetu raduju se i drugi hrvatski građani. Hrvati baš i ne. Jer ako je Josipović Brandt, onda je Hrvatska Njemačka - Hrvatu dosta.
Sporazum Dodik-Čović
Dok se u Hrvatskoj uglavnom narod zabavlja sa borbom vladajuće koalicije za opstanak opsjednute aferama u državnim tvrtkama, borbom za povećanjem vanjskog duga za JOŠ 13 milijardi eura u 2010.g. i potpuno zanemaruje gospodarstvo na izdisaju, kod susjeda na je zaigrala mečka. Odnosno, susjedi su se ponovno posvetili ovdašnjem (multi)nacionalnom sportu: crtanju granica. U Srbiji se nakon posjeta ruskog predsjednika Medvjedeva i njegove najave „pomoći“ od milijardu eura, otvaranju „humanitarne“ baze u Nišu (vatrogasno-policijske, kako da ne LOL) najavljuje nastavak borbe za „srpsko“ Kosovo, što je započelo odvajanjem sjeverne Mitrovice od Kosovske elektroprivrede i priključenjem na mrežu Elektroprivrede Srbije, a sve samo zato da izbjegnu plaćanje računa za struju za proteklih DESET godina. Štoviše, predstavnici Srpskog nacionalnog vijeća iz Kosovske Mitrovice najavljuju da bi mogli zavrnuti vodu ostatku Kosova kao protumjeru za isključenje struje. U Srbiji je u posjet došao i Gul, turski predsjednik objavljujući kako je „samo sporazum tri naroda“ rješenje za bosanske reforme.
Politički dogadjaji u Bosni i Hercegovini ne slute na dobro. Dugotrajni latentni sukob premijera Republike Srpske Milorada Dodika i predsjednika Bosne i Hercegovine Harisa Silajdžića u posljednje je vrijeme buknuo u otvoreni politički rat suprotstavljenih nacionalnih politika. Dok Dodik, neopterećen bremenom ratnih godina, nastupa s legitimističkih pozicija Dajtonskog Sporazuma (u smislu opravdanja postojanja Republike Srpske), a zapravo turbo-srbuje uz jednodušnu podršku srpskog stanovništva, Haris Silajdžić, zagovara reviziju Sporazuma pod neuvjerljivim plaštom gradjanske orijentacije lišene nacionalističkog naboja.
Paradoksalno je da ta dvojica političara koji su svojevremeno slovili kao protuteža ektremističkim političarima koji su dominirali u BiH ratnih i poratnih godina, nastupaju danas s jednako rigidnih pozicija, i kao takvi, prema riječima Ivana Lovrenovića, hrvatskog književnika i novinara u BiH, predstavljaju njihove „narogušene klonove“.
Na Thopsonovom koncertu u Zagrebu pojavilo se nekoliko pijanih klinaca koji su vikali "Ubij Srbina" i još pokoju frazu kojom valjda dokazuju svoju hrabrost sebi i ekipi, pogotovo je to hrabro u vremena kada nema rata. Jer, da je kojim slučajem 1991. mogli bi se primiti puške, upititi na front i pokušati krknuti kojega Srbina u tenku, bunkeru ili oklopnom vozilu. Ali istovremeno, srbin bi im mogao i vratiti nazad bilo kojim od kalibara koje su dobili od JNA i pucali po našim dečkima opremljenima lakim oružjem i velikim srcem...
Dežurni dušebrižnici i stražari od opasnosti da se Ustaše ne vrate na vlast u Hrvatskoj (?!?) pozabaviti će se ovim klinicima i pokušati ušutakti Thompsona jer im on smeta više od tih pijanih budala... Neka rade svoj plaćenički posao...neću o njima i toj temi, ima dnevnik o tome...
Ali isto tako, niti jedan od dušebrižnika se neće oglasiti na govor mržnje koji stiže ovih danas od službenih srpskih predstavnika, s vrhuncem danas na skupu Srpskog narodnog vijeća.
Kada je Peter Galbraith ( kao gost kod Stankovića u „Nedjeljom u dva“ povodom izlaska njegove knjige „Kraj Iraka!“ ) pričao o stanju u Iraku iznenadila me spoznaja da je formiranje Kurdske države na sjeveru Iraka već gotova činjenica, što predstavlja kraj Iraka kakvog smo donedavno poznavali. Činjenica da Amerikanci (barem oni koji su organizirali svrgavanje Sadama) nisu poznavali temelje na kojima je povijesno bila zasnovana i realno se održavala ta država, nije neki bitan podatak. Uostalom, pitanje je, da li je američko neznanje doista presuđivalo u slijedu događaja, ili jednostavno američki politički pragmatizam (poslije kolapsa Sadamove vlasti, Amerika tj. Busha juniora i saveznike je interesirala samo naftu, koju su jedinu stavili pod kontrolu, dok su sve drugo prepustili stihiji, u kojoj je definitivno izgorio nama poznati Irak).
Neovisni, ali ne i neutralni