pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

I. „IL NOME DELLA ROSA!“!

Mada situaciju otoka Koločepa poznajem dobro, i već duže vremena i ovdje na Pollitika.com-u pratim događanja vezana za ovaj trenutno najveći hrvatski privatizacijski skandal (mada samo jedan u nizu sličnih), ovdje sam se poduhvatio pomalo teškog posla da malo dublje prokopam po daljoj i bližoj prošlosti, i njenim tragovima na Internetu, da bih pokušao dočarati razloge, radi kojih ovaj skandal se baš ovdje i na ovakav način događa.

Još u četvrtak, 6.3.2008. objavljen je u Slobodnoj Dalmaciji članak „Bajić istražuje prodaju ‘Koločepa’ Siniši Grgiću“ gdje u jednom dijelu teksta stoji :

Zelenaške kamate: Grgićev bivši partner Markota je ustvrdio da postoji i ugovor po kojem se objekti i vile prodaju strancu, istodobno kod njega zadužuje uz zelenaških 15 posto kamata i dio kredita isplaćuje trećoj osobi. Doznali smo da je riječ o tvrtki “Chadelus”.
Slavko Linić: Grgićeva tvrtka ima osnivački kapital od 60 tisuća kuna, a kupuje cijeli otok za desetke milijuna kuna. U Registru Trgovačkog suda se navodi da je njezin vlasnik i direktor Arthur McQuade Hughes nastanjen u Omišu sa splitskom adresom tvrtke u Tolstojevoj 35/A i registriranim djelatnostima trgovačkog posredovanja, građevinskog zastupstva inozemnih tvrtki, kupoprodaje robe i turističkih usluga te savjetovanja u poslovanju i upravljanju.

Čitam sve ovo danas oko Otoka (ne)znanja i pomalo se grozim cijelog tijeka priče. Naime ako čitate naslove ispada da je NO odbor smjenio Željka Markotu, jednog o suvlasnika i inicjatora cijele priče o kriminalu na Otoku znanja, i da je sada sve ok nakon što je maknut čovjek "koji je poremetio ugovore s turističkim agencijama", "odavao poslovne tajne" itd. U čemu je tajna moći Siniše Grgića? Očigledno je da novaca nema jer ne i pokušavo FINI prodati svoj ZAPI za 30 milijuna kuna zbog čega je u konačnici i odletio direktor FINE Zoran Maksić, ne bi pokušavao prodati budašto hotele na Koločepu jer im je potencijal milijunski (u Eurima). Ako nema novaca što onda ima? Odakle mu moć? Nije u HDZ-u, nije se obogatio na račun HDZ-a? I da proda Otok znanja izvukao bi neku siću za nešto što vrijedi milijune. Čime takav čovjek drži Vladu RH za jaja? Čime takav čovjek ucjenjuje potpredsjednika Vlade Polančeca? Ima naked video sebe i njega? Mislim može li mi netko objasniti taj fantastični mudovez, kako bi rekli u Imotskom?

Sutra, u ponedjeljak 14. travnja „at high eleven“ („točno u jedan do podne“) održat će se obračun kod OZ Corrala, na otoku Koločepu kraj Dubrovnika. Da podsjetimo taj prelijepi otok i dragulj prirode, i koji je svojevremeno dobio zvučni naziv - „Otok Znanja“, skrivenim je podvalama tajanstvenih jahača s ozloglašenog ranča „Rumene Lavande“ pretvoren je u smrdljivi koral (ustvari gore zaudara nego mitske Augijeve štale).
Tako će se „good guys“ oboriti na „bad guys“, ali i obrnuto. Izvršene su sve pripreme, točno se zna tko će, kada i kako i na koga pucati.
Navodni „good guy“ Marshal Markot detaljno je obavio sve potrebne i nepotrebne pripreme, čak informirajući široku javnost, pa time pobrao i simpatije pučana pitomog otoka, kojim već par godina nesmiljeno harače podmukli razbojnici!

Kako vam ovo izgleda na prvi pogled? Super, futuristički, moderno, cool... Nažalost uopće nije. Srećom ne radi se o Hrvatskoj (ali ima sličnih primjera i kod nas, ali ne ovako drastičnih). Radi se o prekrasnom lokaciji Zavala, poluotoku nasuprot Budve u Crnoj Gori, između dvije prekrasne pješčane plaže. Budva je prelijep primjer jadranske/venecijanske/hrvatske (da nikoga ne uvrijedim) arhitekture, grad koji se može duhom mjeriti s Dubrovnikom i Korčulom. Budva koju su prvu otkrili češki turisti početkom prošlog stoljeća, u blizini koje je jedinstveni Sveti Stefan i Miločer (nekadašnja kraljevska rezidencija obitelji Karađorđević). Sve ukazuje na ljepotu, mir, prekrasni Mediteran kakav je nekad bio. I sad tamo niče monstrum...

HDZ je poneka genijalan u pokrivanju svoje nesposobnosti - odnosno srazmjerno nesposobnosti da uopće nešto naprave, sposobni su lagati do besvijesti i za sve optuživati nekoga drugoga. Nažalost u tome im pomaže i nepostojeća oporba, koja je ovih dana više nego ikada zabavljena sama sobom i ne zanima ih što se u državi uopće događa. Tako je Šuker jučer lupnuo Da se Račanova vlada nagodila za Hypo ne bi bilo veće štete i ostao živ. Pokojnik mu ne može odgovoriti, a ovi danas imaju pametnijeg posla.

Gledao sam prekjučer Dnevnik HTVa kojeg je vodio Zoran Šprajc. U posljednjih nekoliko mjeseci ustalila se praksa da u Dnevniku imamo direktna uključenja i dok je donekle zanimljivo vidjeti uključenje u živo s nekog mjesta događaja, definitivno je neprirodno direktno uključiti primjerice Damira Polančeca u prvi program Hrvatske televizije usred prime-time termina.

Naime, televizija u osnovi (a vijesti posebice) nisu medij za uključenja uživo - televizija je medij u kojima novinar kondenzira desetke minute razgovora s različitim pojedincima u prilog od 180 sekundi. Novinar je taj koji oblikuje i kondenzira vijest, koji raspoznaje bitno od nebitnog, koji odlučuje što je spin a što je istina.

Igre na sreću nisu samo igre. To je veliki i unosan posao za državu, vlasnika igre i rijetke sretnike koji dobiju nagradu. Svi ostali sudionici dobrovoljno gube, žive za sljedeće izvlačenje i sanjaju premiju. Osobe kojima je san postao stvarnost a premija realnost, nazivao sretnicima. Zavidimo im, zamišljamo se na njihovom mjestu, u mislima trošimo njihov novac.
Dali su ti sretnici koji su od skromnih građana postali osobe sa, za njih puno novca, stvarno sretni?
Praksa je pokazala da u “laganoj lovi”, odnosno novcu koji je došao bez puno truda nema sreće. Taj novac se ne zna cijeniti, troši se nemilice bez reda, plana i cilja. Načinom “pijanog milijardera” novac brzo ode, ostane narušeno zdravlje, hrpa nepotrebnih skupih sitnica i često novčani dugovi.
U igri na sreću zvanoj Hrvatska demokracija imao situaciju sličnu opisanoj. Igra se provodi po izbornim zakonima. Namještanja i prijevare su normalno stanja. Premija se isplaćuje u vidu zastupničkih mjesta i ministarskih fotelja. Konzumiranjem premija sretnici dobiju ogromnu moć i neograničena bogatstva. Nažalost, ponašanjem poput "pijanih milijardera” koriste moć da bi uništili bogatstva. U igri gdje su umjesto radom i moralom do moći došli izbornom prijevarom igraći ne znaju cijeniti nagradu koju su dobili.
Pogledajmo kako to rade.

O učinkovitosti Povjerenstva za nadzor cijena pisali smo odmah po njegovom osnivanju, još tamo u siječnju, gdje smo najavili kako se radi o igrokazu u režiji Ive Sanadera i HDZ-a, dok će cijene i dalje neometano divljati. Čak i kada su pompozno najavljeni prvi „rezultati rada povjerenstva“ u vidu snižavanja cijena kruha, ulja i mlijeka ostali smo pri stavu da se ništa bitnog nije dogodilo. Na žalost bili smo u pravu.

Dok se narod zabavlja zbivanjima na Kosovu (koje Hrvatska još nije priznala) i Srbiji, Državni zavod za statistiku u tišini je objavio da je prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za prosinac 2007. iznosila 4.958 kuna. To je 223 kune više nego u prosincu 2006. godine, ili 4,7%. Kako je inflacija na godišnjoj razini u prosincu iznosila 5,8%, plaća u prosincu 2007. godine tako je bila realno 1,1% NIŽA nego u istom mjesecu prošle godine.

Naravno, neki takvo stanje ne drže dramatičnim pa se zabavljaju problemom Kosova, referendumom za NATO, Pankretićevim autom, Milanovićem i Pusićkom. Nek se narod igra...

Kažu psiholozi kako snažne emocije mogu pomutiti razum do mjere da čovjek počne gubiti vezu sa stvarnim životom. Dugotrajno obuzeti snažnim emocijama si čak mogu stvoriti paralelni, potpuno imaginaran svijet. Politika nije izuzetak. Još nedavno, tijekom predizborne kampanje, uvjeravani smo da živimo u visoko razvijenom demokratskom društvu koje krupnim koracima grabi na putu gospodarskog napretka i socijalnog blagostanja a da NATO i EU nestrpljivo čekaju da nas prime u svoje okrilje.

Do prije samo neki dan HDZ-ovci su ismijavali Mesića kada je u svojem govoru izjavio da „tako više ne ide“. Tih dana Polančec je lagao da inflacija u 2008. godini neće prijeći 3,5%, Šuker nas je uvjeravao da nema nikakvih problema s državnim financijama, a Sanader tvrdio da nema nikakve blokade pregovora s EU i da sve ide svojim tokom.

Danas znamo pravu istinu. Nakon što se Sanader proteklih dana drznuo obrušiti ne trgovce da su krivi za inflaciju, da moraju smanjiti marže (nisu li se tako „rješavali“ problemi za vrijeme dogovorne ekonomije u SFRJ?) te da je čak i HNB kriv, samo ne ON, jedini pravi odgovorni, premijer Ivo Sanader, jučer se konačno oglasio guverner HNB-a Željko Rohatinski i suočio nas s istinom.

O sastavu nove vlade ovih dana puno će se pričati. Čini se da se Sanader ovog puta rukovodio svojim predizbornom sloganom „Idemo dalje“, ali na onaj najgori mogući način. Zadržavajući u vladi one koji su se u proteklom mandatu našli u nekoliko sumnjivih situacija zbog kojih bi u zemljama razvijene demokracije već odavno bili politički mrtvi.

Ako to kažu Europčani, onda mora da je istina. Ipak, u Europi ne vlada samo demokršćanska opcija, pa bi socijaldemokrati ili liberali mogli okupiti svoje Europčane koji bi na sva usta hvalili neku od sada oporbenih stranaka / Bilića se ne tiče predizborna kampanja i ne želi sudjelovati u njoj jer njegova je funkcija preodgovorna i preznačajna za "ponos nacije" da bi se doveo u situaciju da kaže: "Volim pobjeđivati, pa zato biram..." / Kada mu je zatrebalo HDZ je morao zagrabiti u svoju staru, u kut pospremljenu, ne i odbačenu vreću propagandnih vradžbina kojima se pika po nacionalnom osjećaju / Koliko su puta ministri i visokopozicionirani HDZ-ovci uhvaćeni u laži ili iskrivljavanju činjenica, nekompetenciji, čini se da im je to postao glavni imidž - trade mark, brand.

Kako je krenulo, Hrvatska bi uskoro mogla postati pomorska zemlja bez luke u državnom vlasništvu. Da je takav razvoj događaja moguć, prvi pokazatelj je prodaja zadarske luke Gaženica „nekom“ (naime i dan danas nije poznato tko je vlasnik luke) privatnom investitoru i to sve pod patronatom Božidara Kalmete. Možda sama prodaja ne bi bila niti toliko sporna da se prije toga nije uložilo stotine milijuna kuna poreznih obveznika u pristupnu cestu koja povezuje autoput s Gaženicom koja je podigla vrijednost luke. Podsjetimo samo da je prvotna zamisao bila da spoj s autocestom izlazi na Jadransku magistralu, ali je projekt naknadno izmijenjen i cesta izlazi na Gaženici. I tako sad imamo situaciju da je država investirala u nešto od čega će najviše koristi imati nekoliko privatnih investitora koji nisu uložili niti kune.

Takav sličan scenarij zamišljen je i za luku Ploče.