pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Nakon 60-godišnjeg diktatorskog desničarenja u Paraguayu, negdašnji paraguayski katolički biskup Fernando Lugo , prebacio se u Socijalističku internacionalnu - i upravo postao novi ljevičarski predsjednik Paraguaya. Nama bliže, u Europi, sadašnji muenchenski biskup Reinhardt Marx piše novi „Kapital“, po uzoru na poznati Marxov ali s podnaslovom "Socijalno-etička rasprava“. Nama najbliže, u neviđenoj zbrci idejnog i pragmatičnog djelovanja na duhovnom planu hrvatski nadbiskup i rimski kardinal Josip Bozanić poziva državno tužilaštvo na progon „verbalnog delikta“. Stvari su samo naoko paradoksalne – jer iza svega postoji neko logično objašnjenje!

Dva mjeseca u godini, travanj i svibanj, predstavljaju tradicionalno neurotično hrvatsko razdoblje, u kojem iracionalno nadvisuje racionalno, irealno nadvladava realno, a odgovorni i autoritativni čimbenici javnog života se počnu intenzivno vraćati u povijest, u nastojanju kreiranja što bolje (osobne, obiteljske, grupne ili ideološke) prošlosti. Radi preciznijeg opisa fenomena nacionalna neurotike, sve započinje početkom travnja kad jedni komemoriraju nastanak NDH; krajem travnja se nastavlja s komemoriranjima Jasenovačkih žrtava; početkom svibnja se evociraju uspomene na pobjedu antifašizma nad fašizmom (9 svibnja), da bi stvari kulminirale obilježavanjem „rata poslije rata“ i Bleiburške tragedije (17 svibnja) . Na kraju se svi možemo vratiti u manje-više normalni život s 30-tim svibnja tj. spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990 tj. kada je nekima „mrski“ Stipe Mesića, evidentno zvijezda ovogodišnjeg hrvatskog PMS-a postao povijesni prvi premijer nove hrvatske države. No zbrka koja se svake godine proizvede unutar ta dva mjeseca je prevelika i svaki puta ostavlja duboke brazgotine.

Za desetak dana će sve oči hrvatske javnosti biti uprte u Bleiburg a visoka biskupska ličnost Crkve u Hrvata će tamo reći misu za duše nevinih i, bez procesa i osude, masakriranih i ubijenih hrvatskih NDH ročnika, ustaša i civila, izbjeglica, žena i djece.
Nikakav Fumić ili Mesić ili bilo tko drugi, bez obzira na snagu institucije kojoj su na čelu, ne mogu promijeniti tu nemilosrdnu povijesnu činjenicu: Pod pojmom Bleiburga podrazumijeva se zločin protiv čovječnosti, genocid izvršen nad Hrvatima i drugim pobijeđenim kvislinškim snagama poslije završetka II svijetskog rata.
Pošto ni jednom od njih nije bilo suđeno, pošto ni jedan od njih nije imao priliku da se brani važi pretpostavka nevinosti.
Tu pretpostavku nevinosti ne umanjuje ni vrlo velika vjerovatnost da je među tim ubijenima zbilja bio i velik broj onih „zvijeri“ koje su odgovorne za strahote Jasenovca, Stare Gradiške i drugih, manje ili više, znanih zločinačkih fašističkih stratišta.
Pobjednici, antifašisti kako se rado samohvalno nazivaju, su zločinačkim masakrima nevinih zarobljenika i sami postali zločincima.

Nema tako davno da smo, na ovome mjestu, vodili vrlo živu raspravu na tajuskin dnevnik kojega je objavila pod naslovom „poučak 1: silovanje je izbor“.
Ako me sjećanje dobro služi, jednoglasna je poruka te rasprave bila: djevojka koja je silovana i ubijena ni na koji način ne može biti odgovorna za ono što joj se dogodilo - jednostavno je naletjela na manijaka koji je bio odlučan oduzeti joj život. A glavna kritika nekih od sudionika te rasprave odnosila se na činjenicu da se uopće bavimo „ponašanjem žrtve“, a ne bezrezervnom osudom ubojičina čina.

Parafraziranjem naslova toga dnevnika htio bih provjeriti slijedeće: vrijedi li isti princip i u jednome drugom slučaju – onome ubojstva svećenika Josipa Rafaja – ili je ovdje ipak opravdana bjesomučna potraga za motivima i razlozima toga ubojstva.

Naime, nakon što je, zbog krvavog pohoda generala Korade po „zagorskim bregima“ i posjeta američkoga No1 Hrvatskoj nakratko pala u drugi plan, ovih je dana „priča“ o ubijenome svećeniku Rafaju ponovno medijski aktualizirana.

No, vratimo se na početak.

Crkva, računi i porezi

Zašto je razgovor o izdavanju računa i poreza i općenito o financiranju Crkve (vjerskih zajednica) – tabu tema? Na crkvi bi trebao biti istaknut cjenik sa uslugama ovjeren od Porezne uprave, a njihovi djelatnici bi trebali izdavati račune za pružene usluge prema cjeniku. Neizdavanje računa trebalo bi biti kažnjivo kao i za ostale.

Prihodi Crkve bi se trebali tretirati kao i prihodi ostalih građana i tvrtki, a i Crkva bi trebala podnositi porezne prijave. Određena oslobađanja od poreznih davanja mogla bi biti ostvarena humanitarnom djelatnošću.

Crkvenu djelatnost (plaće i mirovine) ne bi trebalo financirati iz proračuna kao što se sada radi, jer tako Crkvu financiraju i oni koji nisu vjernici, već bi financiranje trebali ostvariti vjernici (i drugi koji to žele) preko doprinosa (uplata) na žiro račun crkve. Možda bi se uplate za Crkvu mogle tretirati kao porezne olakšice.

Dosad je, prema učenju Rimokatoličke crkve, postojalo sedam smrtnih grijehova . Za sve, koji jih dosad niste vidjeli nabrojanih na jednom mjestu, odnosno niste vidjeli izvrsni film Se7en sa Bradom Pittom i Morganom Freemanom, evo ih nabrojanih:

• Oholost
• Škrtost
• Bludnost
• Zavist
• Neumjerenost u jelu i piću
• Srditost
• Lijenost

Lista je to, koja postoji već veoma dugo i koju djeca danas uče na vjeronauku.

No, kako je najavio biskup Gianfranco Girotti, predstojnik Apostolske penitenciarije, vatikanskog suda za unutarnje sakramentalno područje u svom intervjuu datom prošle nedjelje, 09.03.2008, polu - službenim vatkanskom dnevniku L'Osservatore Romano , ta će lista biti proširena za novih sedam, "modernih" smrtnih grijehova :

• Ugrožavanje okoliša,
• Genetska manipulacija,
• Akumulacija pretjeranog bogatstva,
• Izazivanje siromaštva,

U bunilu bigbraderiziranih medija čijom upornošću sve svakodnevno i obično postaje nezanimljivo i dosadno, a sve nesvakodnevno i ekstremno vrijedno pozornosti, gotovo je teško čuti neku razumnu i korisnu vijest. Činjenica je to koju je netko još prije dosta vremena predvidio iznijevši stvarnost o glasu razuma kojeg nadvladava zaglušiva buka zaludjele većine.

Možda je baš zato vijest o dječaku iz Varaždina koji se polio razrjeđivačem i pokušao zapaliti tako odjeknula zemljom. Svi krive roditelje jer ga nisu odgojili, učitelje jer mu nisu pružili dovoljnu naobrazbu i ugurali u glavu da samoubojstvo i nije najpametnija stvar, vatrogasce što ga prije nisu izgasili, doktore, detektive, tajkune. Međutim, prava je istina dosta drukčija. Pitate se tko je kriv? Svi mi!

Nekoliko samoubojstava maloljetnika koja su se dogodila u posljednje vrijeme poslužilo je Don Živku Kustiću, ovaj puta u ulozi kolumnista Jutarnjeg lista, da pokrene zanimljivu inicijativu. On zamjećuje kako se u medijima na temu povećanog broja samoubojstava mladih javljaju psiholozi, psihijatri i pedagozi a da nigdje nema predstavnika Crkve koji bi govorili o tome kako vjeronauk utječe na tu pojavu.

Kustić logično pita kako je moguće da se netko tko pohađa vjeronauk i tko bi u najmanju ruku trebao znati da je oduzimanje života grijeh ipak odlučuje na to posežući za vlastitim.

U najnovijem broju Glas Koncila staje u obranu svojeg svećenika Ivana Čučeka, dokazanog i osuđenog pedofila. Brane njegovo ponovno aktiviranje u službi i da služenjem mise u javnosti ne izaziva sablazan „jer takav svećenik služenjem mise ništa ne čini da bi ikoga zaveo na krivi put“. Zanimljiva je ta teza, posebno ako stvari postavimo malo drukčije.

Što bi ste rekli da recimo neki drugi osuđeni pedofil, recimo onaj iz Brezovice, dobije vođenje nekakve dječje emisije? Poznato je da pedofili jako dobro znaju što djeca vole i nema sumnje da bi taj čovjek dobro odradio posao. Da li bi ste bili sablaznuti? Ili recimo zamislite da je osuđeni ratni zločinac Mile Martić postao UNICEF-ovim ambasadorom dobre volje. Da li bi to izazvalo sablazan kod vas?

Na pisanje ovog posta me potakao jedan od komentatora mog prethodnog posta.
Zapravo sa teme o postu, nemrsu, korizmi smo otišli u vjeru i pripadnost Crkvi.

Naime, između ostalog smo pisali i o odluci svakog čovjeka da pripada nekoj vjeri.
Tvrdim i ostajem pri tome da je većina "vjernika" u Hrvata pripadnici Katoličke crkve prisilno.
Pa krenimo kronološki:
1. kada se rodimo roditelji nas vode u crkvu kako bi nas krstili, samim primanjem sv. sakramenta Krštenja postajemopripadnici Katoličke crkve - znači odlukom naših roditelja
2. odlukom i željom naših roditelja redovito svaku nedjelju odlazimo na sv. misu i na vjeronauk - znači opet odlukom naših roditelja
3. sakramentom svete potvrde ili krizmom čovjek potvrđuje pripadnost svojoj vjeri, no tu je problem što se sakrament vrši za vrijeme dok mladić ili djevojka nisu punoljetni i još se školuju. Prisilom roditelja i ucijenama moraju pristupiti Sv. sakramentu potvrde vjere, jer ako ne idu na Krizmu roditelji prijete kako žive pod njihovim krovom i da ih oni hrane i školuju. - opet znači odlukom roditelja.

Humano okruženje, human život, humanost jesu pojavnosti podobne čovjeku.
Računalni strojevi nemaju osnovno svojstvo ljudskog uma a to je enormna umreženost puteva razmjene signala.
Kompjuteri su organizirani na hijerarhijskom i linearnom principu, radnje (programi i djelovi programa) poštuju zadanu hijerarhiju i linearno (sljedno) se izvršavaju. Brzo, precizno i bez odstupanja. Na osnovu istih parametara dolazi uvijek isti rezultat kalkulacije. Kompjuter je valjda human stroj – izmislio ga je civiliziran homosapiens.
.
Civilizacija je nastala pred nekih 10 000 godina, prelaskom sa sakupljačkog načina života na poljoprivredu – pripitomljavanje biljaka i životinja ali i samih ljudi. Simbolički način razmišljanja, simboli i nadasve jezik uveli su u ljudsko duštvo prvo rituale (pred cca 30 000 god.), a zatim društvenu hijerarhiju i nadzor nad tek pripitomljenim ljudima. Specjaliziranjem proizvodnih procesa specijaliziraju se i ostali djelovi hijerarhiske strukture društva i ono se neminovno raslojava.
.

Bilo je ovdje već govora o odnosu Katoličke crkve i države, o vjeronauku, o propovijedima. Sve takve napise sam komentirao, ukoliko sam stigao. Nedavno se ovdje raspravljalo o vjeronauku u školi. Ispostavilo se da je vjeronauk u školi osiguran međudržavnim ugovorom Republike Hrvatske i Svete Stolice. Tako da ove moje opservacije o vjeronauku u školi, da ili ne, ne mogu utjecati na stvarnost, nego su isključivo moja razmišljanja, mene kao katolika.

Gdje god se u svijetu crkva previše približila vlasti (bila ona demokratska ili ne) crkva je loše prošla. To se događa i Crkvi u Hrvata. Samo što to oni ne vide. Imati od države zagarantirane beneficije to na dugi rok crkvi škodi. Imati onda kad mnogi nemaju, tako crkva sigurno nije zamišljena. Isus Krist nije propovijedao „blago bogatima“, nego „blago siromašnima“. Isus Krist nije vodio život bogatuna dok bi njegovi apostoli ostali „raja“. Sve dakle što crkvu čini unosnim poslom izravno je upereno protiv Svetog pisma i učenja Isusa Krista.

He,he,he... na post ste kliknuli zbog senzacionalističkog naslova,je'l tako?

Eto, opet se aktualizirala priča o neradnim nedjeljama pa da vidimo na koga bi se te neradne nedjelje trebale odnositi.
Neradna nedjelja nije pitanje prava umirovljenika,djece,školaraca,studenata,nezaposlenih,zaposlenih na crno(i domaćih i onih iz susjednih zemalja koji kod nas rade na crno).

Pitanje neradne nedjelje se ne odnosi na zaposlene u nekim važnim službama: vojnici, medicinsko osoblje, policajci, vatrogasci, kontrolori leta,ljudi koji se brinu da elektroenergetski i telekomunikacijski sustav funkcionira...

Pitanje neradne nedjelje se vjerojatno ne odnosi niti na zaštitare, pekare, novinare, vozače(autobusa,vlakova aviona,Kalmete...), poljoprivrednike(zar bi nedjeljom trebali prestati hraniti svoje životinje), pomorce (kako organizirati neradnu nedjelju nasred oceana?),ribare (njima posao ovisi o prirodnim ciklusima,vremenskim uvjetima,"škuru",a ne o tome je li srijeda ili nedjelja).

Nedjelja će biti neradna za supermarkete, a male butige (prodavaonice) će moći raditi do 13 sati. Radnici moraju imati pravo na jedan slobodan dan! Iza ovoga naoko socijalno iznimno osjetljivog zakona krije se bezočna diskriminacija. I to ne prema kupcima, jer kupci mogu kupovat bilo koji dan, već prema svim drugim radnicima koji ne rade za trgovačke lance. Što je s konobarima (ja sam osjetljiv po tom pitanju jer svoj studentski kruh zarađujem konobareći ljeti), radnicima na benzinskim pumpama, kioscima, etc? Zar i oni nemaju pravo na slobodni dan? Po čemu je u redu da se dekretom da slobodan dan radnicima Getroa, a da konobari kojima je isto težak posao crnče? Pa i njima je nedjelja. Ja sam za ravnopravnost, ili svi ili nitko.
A najbolje je: nitko. Ako je definiran radni tjedan od x broja sati, ako je određeno da svaki tjedan mora imati i jedan neradan dan čemu odredit baš da nedjelja bude taj dan. Dobro, znam čemu baš nedjelja, ali pitanje je više retoričkog karaktera...

Eto. To je ono što mene silno zanima. Nekada smo bili avangarda radničke klase, intelektualci koji su vodili mase na barikade, ljudi sa stavom i sa znanjem i hrabrošću da te stavove promoviramo i branimo. Potkovani u teoriji, efikasni u praksi...
Danas? Niti smo avangarda, niti imamo veze sa radničkom klasom. Umjesto da predlažemo i provodimo u djelo nova rješenja ne bojeći se kritike mi se držimo doktrine "ne talasaj". Dok nas konzervativna desnica šamara šutimo jer se "ne želimo spuštati na njihov nivo", dok u stvarnosti ili ne znamo odgovoriti ili nemamo hrabrosti jer će nas neki bukadžija etiketirati kao komunjare ili bezbožnike...

Izborna groznica još nije gotova i punom snagom trese političare, medije, političke analitičare i komentatore raznih vrsta. U takvoj situaciji nije preveliko čudo kad neki mijenjaju ocjene i ranije izrečene stavove. Ipak, neke bi stvari trebale biti konstanta, primjerice opće dobro. O tome što predstavlja nas je još nedavno u jednom od svojih komentara poučio Ivan Miklenić, komentator i glavni urednik Glasa Koncila (temu sam obradio u postu Opće dobro i ima li koga (čega) iznad Hrvatskog sabora?).
Njegov najnoviji komentar Novi povodi za zabrinutost me je potaknuo da ponovno razmislim o općem dobru.