pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Posljednjih dana i tjedana na Pollitici je dosta pisano o očekivanom ulasku Hrvatske u NATO: naširoko se argumentiralo ZA i PROTIV ulaska, ZA i PROTIV referenduma o ulasku, a diskusija je čak rezultirala konkretnom podrškom organizaciji skupljanja potpisa za raspisivanje referenduma.

Bez obzira koju opciju zastupali, sve je to jako dobro jer pitanje ulaska u NATO jest važno pitanje za Hrvatsku. Kamo sreće da je slična diskusija vodjena u široj javnosti i koju godinu ranije – možda bismo svi skupa imali jasniju sliku o čemu se tu zapravo radi i onda, mirne savjesti prihvatili odluku koja bi se već iskristalizirala kao razumna.

Osnovna teza koja se proteže u čitavoj toj priči jest da je pozivnica Hrvatskoj za članstvo u NATO-voj alijansi gotova stvar i da jedino preostalo pitanje jest ono da li Hrvatska želi ući i NATO ili ne – s referendumom ili bez njega.

A da li je to baš tako, posebno ako se inzistira na bliskosti tog dogadjaja?

Ljeta su udarni dani u godini kad plodna i iskusna zemlja sprema slasne plodove i sve dalje. U tom ritmu uspjesi neupitno teku, tek poneke dvojbe ko nijanse bogate čula i maštu. (R)evolucija stremi skokovima. Gale usporava ali stare i nove snage naprijed kroče. Oko igre na rezultat dvojbi više nema. Vrata za uspjehe posve otvorena, slobodno je bez zadrške. Defetizam, skepsa i poneka dvojba bit će ulonjeni, sa prašnjavom starudijom, medijskom i drugom, opet parkirani u stranu.

Suglasje je postignuto. Sada više nema nismo znali ni vrištanja kada igra zakuhava. U igri na rezultat je složenije od revolucije i rada pa i samog sporta, tu se stalno pobjeđuje samog sebe pa sve drugo oko sebe. Nema žalbi niti tko ih sluša, nema drame. Igra apsolutno čista, (nad)realna bez ostatka.