pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Imao sam prijatelja iz (naše burne) mladosti, koji je kao jedan od najodgovornijih na obrambenim dužnostima u ovom ratu kad su jednom sve linije obrane Grada bile pale (i četnici mogli ušetati kako su željeli - samo to nisu znali), otišao sam na prilaze Gradu da se osobno isprsi – i poginuo od vlastitih mrtvih straži.

No to je jedna druga priča koja s ovom temom ima samo toliko zajedničkog, da netko kad mu ne ide (a ne ide) sam izlazi na puškomet i svojim prsima ide zaustavljati udarce i ne znajući kako je takvo nešto pogibeljno. Ali, tko je Sanaderu kriv kad je imao nesposoban tim - da ga je formirao potpuno nanovo ne bih rekao ni riječi a možda počeo i navijati za njega (kao što sam to činio u samom početku njegovog prošlog mandata). No, on je tim još ponovio, dopunivši ga s klupe za rezerve s onima najgorima (npr. gledam pred par dana na TV tog Jandrokovića pa sam se sjetio Kolinde i odmah sve isključio – no „de gustibus non disputandur est“).

Tridesetogodišnja tromost interesa i navika je stabilno izdržala na pobjedničkom putu. I dramatične oluje nisu ostavile bog zna kakvog traga. Eventualne prepreke su poprilično lako uklanjane, pa i svjetskog ranga. Ima puno tumačenja toga fenomena uspjeha, a jedan je fizički, naprosto prenadmoćne snage, protivnika gotovo i nema, različitosti previše zbunjuju a sličnost potom još više. I sada je to tako, ali neki znaci slabosti najednom se nastavljaju. Neki tumače da to djeluju jače sile, Evropa, globalne sile kapitala. Sigurno da djeluju i vanjske i unutarnje sile, ali zar i dosad toga nije bilo, pa su iskusne snage inercije s lakoćom izdržale, vjerojatno sve jače i jače. Da je to tako uobičajeno, i uz najveće sile bi se trebalo suzdržati oko (u)zbunjivanja. Ali sada bune mali znakovi unutarnjih slabosti kod pobjedničkih snaga, kao umor volje, koji ako jeste možda vodi stvar u stogodišnju dramu volje, dekadenciju bez kraja, a možda smo i pred obratom, kao napoleonske snage u ruskoj zimi.

Nema direktne veze s Mozartom osim parafraziranja. Nedavno sam na jednom forumu slušajući genijalnog Mozarta vodio „malu noćnu raspravu“ (povodom izlaska knjige Ankice Tuđman o svom pokojnom suprugu i prvom hrvatskom predsjedniku - nisam knjigu uspio pročitati). Na raspravu su me navukle "distonavanja" riječi, (nepreciznosti, zabune, uporabe ili zloporabe pojmovne, logičke greške), koje se često prenose u dnevno političku praksu proizvodeći smutnje i nesporazume (ne samo u političkim nego i osobnim komunikacijama). Teme i dileme su bile vezane za „tuđmanizaciju“ i „detuđmanizaciju“, odnosno kroatizaciju i dekroatizaciju koje se u političkim ili politikantskim raspravama vrlo često rabe i zlorabe. Dakle…