pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Gale, obecao sam napisati prilog o pocetku nesuglasja izmedju pok. Gotovca i Budise, kao i Goldstajnovoj ulozi u tome, ali buduci sto to iziskuje temeljitiju obradu, a ja jednostavno nemam za time ni volje ni potrebe, stoga cu se, kako bih ipak odrzao obecanje, ukratko osvrnuti o tomu.
S obzirom sto sam uz Budisu presetao bezbrojne kilometre u krugu starogradiske robijasnice, prilicno dobro sam ga upoznao. S pok. Vladom se nisam tako cesto sastajao kao s njime, s jedne strane zbog razlike u godinama, a s druge u inteligenciji. Ali, unatoc tomu, i njega prilicno dobro poznajem. Za obojicu cu kazati da su ih je resili: dosljednost, pravicnost i domoljubnost. Drazen je izrazitiji prakticar, Vlado teoreticar. Istina, postojale su i razlike u njihovim pogledima, medjutim one su bile minorna znacenja u odnosu na zajednicke im vrline.

Tridesetogodišnja tromost interesa i navika je stabilno izdržala na pobjedničkom putu. I dramatične oluje nisu ostavile bog zna kakvog traga. Eventualne prepreke su poprilično lako uklanjane, pa i svjetskog ranga. Ima puno tumačenja toga fenomena uspjeha, a jedan je fizički, naprosto prenadmoćne snage, protivnika gotovo i nema, različitosti previše zbunjuju a sličnost potom još više. I sada je to tako, ali neki znaci slabosti najednom se nastavljaju. Neki tumače da to djeluju jače sile, Evropa, globalne sile kapitala. Sigurno da djeluju i vanjske i unutarnje sile, ali zar i dosad toga nije bilo, pa su iskusne snage inercije s lakoćom izdržale, vjerojatno sve jače i jače. Da je to tako uobičajeno, i uz najveće sile bi se trebalo suzdržati oko (u)zbunjivanja. Ali sada bune mali znakovi unutarnjih slabosti kod pobjedničkih snaga, kao umor volje, koji ako jeste možda vodi stvar u stogodišnju dramu volje, dekadenciju bez kraja, a možda smo i pred obratom, kao napoleonske snage u ruskoj zimi.

Namjeravao sam se prije nekoliko dana osvrnuti na izvrsne tekstove g. I. Cerovca, Frederika i Tyche, ali mi obaveze nisu dopustile, stoga to sada cinim.
Dok jos uvijek razmisljam o tim tekstovima,. iako nebih zelio biti njihov ocjenjivac, ipak cu prednost dati Frederikovom. Autori su uratke razdjelili u nekoliko zasebnih cjelina, a i poceli ih osvrtom o vlastitoj, odnosno obiteljskoj tragediji, zato cu i ja isto uciniti. Dotaknut cu se nekih proslih dogadjaja, na koje gledam kroz drukciju dioptriju i iz drugoga kuta. Pogresim li, priznajte mi i na to pravo. Najprije:

HRVATSKE PODJELE

Za razliku od g. Cerovca kojemu je otac nastradao u Blajburgu, a strica mu Bog spasio, u mojemu slucaju je obratno. Moj stric je nastradao, no oca je sretna zvijezda pratila, jer je uspio pobjeci s kriznog puta i stici do suma slavonskog posavlja pa u krizarima o(p)stao oko godinu dana.. Dok je sa oceve strane bilo tako s mamine je drukcije. Brat joj je bio u partizanima i poginuo je u Vukovaru. Glede cinjenice sto potjecem iz ustasko-partizanske obitelji, ponosan sam na obadvije strane. Medjutim, kako je brak mojih roditelja neslavno zavrsio, a njegovom zavrsetku je doprinijela navedena cinjenica, suvise dobro mi je poznato koliko su podjele po ovoj semi pogubne.

Gađenje je osnova šire hrvatske političke prakse. Političari se gade međusobno, dispečeri prenose na puk, puk se gadi na politiku i međusobno, poduzetnici se gade na sve, svi na poduzetnike a Denis Kuljiš na sve.

Novina je komešanje žena, koje odlučuju. Nakon eskalacije frajera, u prethodnom i ovom razdoblju su odlučivale žene. Frajeri su stjerani u mišju rupu uz gađenje, kao u Rusiji prije. Kad je koalicija svih snaga ponudila šarmera Mesića, žene su rekle može. Budiša je pao kad se drznuo reći za prve ljubavi, valjda se je adolescentski doživjelo. Račan tu uliva povjerenje stalno. Na tom valu su se provukli Sanader, Bandić, Čačić, Jambo, Ronko i Đapić, a pale Željka Antunović i Vesna Pusić, te Čačić sada navaljuje na sve. Sada više nije tako. Parni valjak više ne funkcionira. Žene su prevrtljive i nehomogene. Gađenje i ljubav, sumnja i bezgranično povjerenje, je nad istim. Šta će prevladati ne znaju ni one.