pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Napomena: 1977.god. navršavalo se 135 godina od osnutka Matice hrvatske. Matica hrvatska u Zagrebu bila je zatvorena, ukinuta. Povodom te godišnjice zamolio je urednik Hrvatske revije Vinkio Nikolić mog kolegu Zlatka Markusa i mene da napišemo za HR prigodne tekstove. Ovdje donašam moj tekst s napomenom da sam ga pisao 1976 i da sam zbog onih koji su još uvijek sjedili u zatvorima morao mnogo toga prešutjeti. Zlatka Markusa i Brunu Bušića mogao sam slobodno spominjati jer su obojica bila u emigraciji.Želim još reći da bih danas neke tvrdnje iz ovog teksta drugačije napisao.

Odmah nakon ubojstva Brune Bušića objavljena je njegova nedovršena rasprava Ustaše i komunisti u obliku brošure koju je uredio Rudolf Arapović a kao nakladnici su navedeni "Hrvati iz Vancouvera". Rudi Arapović koji je nedavno preminuo poznavao je Brunu iz razdoblja rane mladosti i bio je u emigraciji s njim više manje stalno u vezi. Ovu raspravu već sam prenio na mom blogu i činila mi se predugom za pollitika.com. No kako su neki drugi počeli donašati bljezgarije od izjava i pripisivati ih Bruni, odlučio sam se i za objavu na pollitika.com. Vjerujem da je malo onih ovdje koji su doista pročitali bilo koji tekst Brune Bušića.

Bruno Bušić i ja nismo bili neki osobiti prijatelji. Previše smo se razlikovali u pogledima na život. Pa i na politiku. No bili smo dugi niz godina dobri suradnici i mnogo toga smo zajedno radili i poduzimali. Njegovo umorstvo u Parizu 16.listopada 1978. (istog dana je papom postao Ivan Pavao II.) ne samo da me je strahovito pogodilo nego je predstavljalo i prekretnicu u mom životu. Više nisam htio djelovati unutar emigrantskih političkih ustrojbi nego sam se vratio glazbi.

Negdje krajem 1977. ili možda početkom 1978. Bruno Bušić je, uz pomoć švedskih snimatelja, odlučio snimiti film pod nazivom "Hrvati, borci za slobodu" ili nekako slično. Film je navodno sniman u Schwarzwaldu i prikazivao je kako tobože hrvatska politička emigracija ima u Njemačkoj svoje kampove za trening diverzanata. Tko god da je to Bruni savjetovao loše mu je savjetovao. Ja o toj namjeri nisam ništa znao a film sam vidio tek nakon Brunine tragične smrti.

Ali za Uskrs 1978. Bruno mi je čestitao Uskrs na fotografiji koju ovdje prvi puta objavljujem: Uvjeren sam da je to sam Bruno u maskirnoj odori. Pitao sam ga kad smo se našli kratko nakon toga, da li je to on na slici, no nije mi dao izravan odgovor nego se samo smijao.
(na slike morate kliknuti mišem ako ih želite vidjeti u većem formatu)

Na poleđini fotografije Bruno mi je napisao
"Tebi i Tvojoj obitelji sretan Uskrs želi Bruno, Pariz 11. ožujka 1978."

Ova nepotpuna fotoreportaža o Masovnom pokretu 1971.god. nastala je sasvim slučajno. Slike sam našao u mojoj pismohrani a poslao mi ih je, danas nažalost već pokojni, fotograf i snimatelj Ranko Karabelj. Još negdje 1988. dakle kao politički emigrant želio sam napisati knjižicu o Masovnom pokretu pa mi je Ranko poslao po književniku Dubravku Horvatiću ove slike.

Ranka Karabelja i mene život je nekoliko puta doveo zajedno. Prvo smo bili u istoj školi i istom godištu u Osmogodišnjoj školi u Krajiškoj ulici. ubrzo smo ustanovili da i stanujemo vrlo blizu jedan drugoga. Ponovo smo se našli u Hrvatskom tjedniku. On kao fotograf a ja kao novinar.

Po treći puta smo surađivali kad sam se vratio 1990.god. u Zagreb i radio u ZF a Ranko je bio tada snimatelj HTV-a. Bio je inače, duša od čovjeka. Ono što se kaže, dobar ko kruh.

„Prizemljeno sunce“ Ivana Kožarića prvotno je u doba Maspoka postavljeno pred zgradu HNK i Sveučilišta. Kao da je nagoviještalo promjene koje smo željeli i za koje smo se borili. Jer ako možemo prizemljiti sunce, onda možemo i sve drugo.

smisao života

Jednom, dok sam bio dječak, vidio sam na pločniku razbijeno zrcalo. Uzeo sam veći dio i evo ga ovdje! Počeo sam se igrati njime i zadivio se kako mogu na razne strane odašiljati svjetlo koje se zrcalilo na ogledalu. Obasjavao sam tako dijelove koje sunce nikada ne osvjetljava. Spremio sam to ogledalce i shvatio kako ono nije samo predmet djetinje igre, već slika onoga što mogu učiniti u životu. I ja sam komadić velikog zrcala. S onim koji mi je na raspolaganju, mogu odražavati svjetlo: istinu, razumijevanje, dobrotu, nježnost, i to u najzabačenije dijelove ljidskog srca te tako ponešto mijenjati ljude. Možda će drugi zapaziti svjetlo i slično postupati. U tome je za mene smisao života...

Lj.A.Maračić: Priče o pahuljici

Od mene za uspomenu na Brunu Bušića

Jučer sam napisao tekst "In memoriam Bruno Bušić" a danas bih dodao samo neke informacije koje se u tekstu nazvanom "in memoriam" ne mogu napisati.

Franjo Tuđman je imao neobično veliki utjecaj na Brunu Bušića. Ja sam tek prije nekoliko godina doznao da je Tuđman već 1977. i 1978. god. bio na putu po Europi i da se sastao s Brunom.

Bruno i ja smo imali dogovor da se naša grupa, barem dok ja u njoj djelujem, neće baviti nikakvim terorističkim aktivnostima.

Bušić, Bruno (Donji Vinjani 6.X.1939. - Pariz 16.X.1978.)novinar, znanstveni radnik i političar. Već zarana organizira otpor protiv Jugoslavije; zatvaran zbog toga kao gimnazijalac 1955., a 1957. izbačen iz gimnazije. Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu studirao gospodarske znanosti. God. 1965. počeo raditi u Institutu za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, gdje dolazi u dodir s prohrvatskom skupinom komunista oko dr. F. Tuđmana. 1965. ponovno je zatvoren, 1966. osuđen na 10 mjeseci robije, a nakon toga odlazi u Austriju. Na nagovor dr. Tuđmana, ponovno se vratio u zemlju i 1968. (od 9. broja) postaje urednikom "Hrvatskog književnog lista", gdje objavljuje niz vrlo zapaženih članaka, od kojih "Žrtve rata" ulazi u povijest. Nakon prisilne obustave HKL – a, odlazi na studij u Pariz i vraća se u Hrvatsku 1971. na poziv Matice Hrvatske, te u lipnju počinje pisati u "Hrvatskom tjedniku" kao novinar unutarnjopolitičke rubrike.

Kad je Bruno Bušić 1977.god. na Saboru Hrvatskog narodnog vijeća izabran za pročelnika Ureda za tisak i promidžbu, već za vrijeme Sajma knjiga u Frankfurtu smo se dogovorili da će sjedište Ureda biti u Muenchenu a da ću ja obnašati dužnost tajnika tog ureda. Također smo se dogovorili da ćemo poćeti izdavati redoviti propagandni letak "Hrvatski vjesnik".

Tada je HNV imao mnogo Mjesnih odbora pa nije bio neki osobiti problem distribuirati te letke (u početku tiskane u 35.000 a kasnije i do 100.000 naklade). No, mi smo željeli te letke plasirati u ondašnjoj u okviru Jugoslavije stegnutoj Hrvatskoj. Kao često u životu, slučaj je pomogao. Prvo mi se javio jedan gastarbajter da je zabunom donio veću količinu jugoslavenskih poštanskih maraka koje da se koriste za promet običnih pisama. Otkupili smo te marke od njega. Gotovo isti dan mi se javio drugi gastarbajter koji je od Beogradske banke (Beobanke) dobio propagandno pismo i bio je dovoljno pametan pa je oprezno otvorio kuvertu koja je na sebi imala sve oznake Beobanke. Ideja je bila tu: u ofsettehnici smo dali umnožiti kuverte Beobanke, letke smo imali. Cijela moja ekipa iz Muenchena, Lončari, Leke, Bruno, Zdravko, Bišofi, i odrasli i djeca sjedili su kod mene. Jedni su lijepili adrese na kuverte, drugi ubacivali letke u kuverte, treći ljepili marke a četvrti zatvarali kuverte. Imao sam dobru "žicu" s Kosovarima koji su bili spremni, za malu naknadu, odvesti do Beograda, takoreći uz put po 500 ili više kuverata, baciti ih na raznim poštama u Beogradu u sandučiće. A pisma su bila adresirana na adrese u Hrvatskoj. U prvoj takvoj akciji poslali smo oko 10.000 letaka. U Zagreb i Hrvatsku nosilo je iste takve pošiljke nekoliko Hrvata. Budući da za večinu njih neznam gdje su imenovati ću samo Vinka Sušilovića koji danas živi u Zagrebu u zasluženoj mirovini. On je obično prebacivao u Zagreb oko 500 kuverata s letcima a njegov sin Krešo je onda biciklom razvažao ta pisma po Zagrebu i ubacivao ih u različitim vremenskim odmacima u poštanske sandučiće. Na svakih 100 letaka imali smo jedan "kontrolni" - tj. netko će dobiti letak od koga ću doznati da je ta stotina prošla svoj put. Samo ja sam znao koja su to "kontrolna" pisma i da ona uopće postoje.

Tek s odlaskom u mirovinu postao sam "netko". Nije da to već prije nisam pokušavao. Ali bez uspjeha. A u mirovini, išlo je to vrlo brzo. Moja supruga je rekla:"Netko bi trebao otići po kruh i mlijeko". Moj sin je rekao:"Netko bi trebao izvesti psa u šetnju". Drugi sin je pak rekao:"Netko bi me trebao odvesti do grada". Snaha je rekla:"Netko bi mogao otići na poštu".
A svi zajedno su rekli:"Netko bi trebao pokositi travu".

I tako sam ja preko noći postao "netko".

Psovka

Psovka je nažalost postala sveprisutna i dobila je "pravo građanstva". Više nije ništa neobično čuti sasvim malu djecu kako verglaju najodvratnije psovke. Obično se roditelji izgovaraju da su to djeca pokupila u vrtiću, školi itd. Ali i tamo su opet to mogla pokupiti od druga djece koja dakako imaju roditelje od kojih su to pokupili... A tek ugledni glumci, športaši, političari i svi oni koji se stalno slikaju po Globusu i Nacionalu?

Nešto više od tjedan dana izbivao sam od adsl-a prepušten sporosti dial up-a.Danas sam se vratio brzom internetu i u komentarima na matičnom blogu zatekao osvrt Branka Salaja, ratnog ministra informiranja, bivšeg veleposlanika RH u Francuskoj, Nizozemskoj, nekadašnjeg direktora HINA-e, i što je najvažnije: organizatora ilegalnog putovanja socijalističkog disidenta umirovljenog general-majora JNA dr. Franje Tuđmana Europom 1977. Prebacio sam njegove komentare u zaseban post radi bolje uočljivosti.   j) I u ovom blogu i u ranijim napisima o ulozi Vladimira Pavlinića u krivotvorenju Tuđmanove putovnice prisutna su nevjerojatna izvrtanja i netrpeljivost, svojstvena situacijama, kad se ljudi suoče sa činjenicama, koje ne odgovaraju njihovim hipotezama. Da bi priča o Franji Tuđmanu kao eksponentu i lutki zakulisnih snaga, koje permanentno vladaju ovom zemljom, bila točna, treba po svaku cijenu omalovažiti i popljuvati Pavlinića zbog njegove uloge u švedskom putu. Radi se o vrhunskom intelektualcu, koji je bio glavni motor u pokretanju i devetgodišnjem uređivanju jedinih novina van kontrole jugovlasti „Glasa Koncila“ i kasnije napravio ogroman doprinos emigrantskom izdavaštvu, o teologu, filozofu i publicisti koji govori par jezika, koji je slikar u akademskoj klasi i izbrušeni informatičar, koji je odležao tri teške godine Stare Gradiške itd. Umjesto da se iskoriste njegovi potencijali, u slobodnoj ga se Hrvatskoj naziva falsifikatorom jer se u jednoj prilici, ponio na način koji je odudarao od svega što je ranije i kasnije radio. Njegova je krivnja što je omogućio hrvatskom demokratskom pokretu da, oslonivši se na svoje skromne vlastite snage i resurse, napravi jedan važan iskorak...